Iz druge ruke

Nikad mi se nije sviđalo što je zagrebački buvljak bačen na rub grada, tik do gradskog deponija smeća. S obzirom da na Hrelić ljudi uglavnom idu zbog besparice, čini se kako se grad njegovim smještanjem na Jakuševac želi riješiti gradske bijede koja se tamo oblači. Sirotinji je, dakle, poručuje grad Zagreb – mjesto sa smećem. Istovremeno, na Britancu, u središtu grada, zagrebačka gospoda kupuje antikvitete.

Bila sam na obje lokacije, i iskreno, odmah sam znala da mi je mjesto sa smećem. Sve što je na gomili, na podu ili u blatu neopisivo me raduje, a posebno me veseli rabljena odjeća. Većinu moje garderobe čine stvari koje je prije mene nosao netko drugi.

Prije nekoliko godina Goethe-Institut je napravio dokumentarac Elfriede & Elfriede (2009), film o prijateljstvu Elfriede Jelinek i Elfriede Gerstl. Dio filma prikazuje dvije Elfriede kako sjede u sobičku, okružene gomilom odjeće. Tu rabljenu odjeću, kako odmah saznajemo, kupuje i u taj prostor dovlači Elfriede Gerstl, pjesnikinja. Ono što imenjakinje povezuje, objašnjava Elfriede Jelinek – jest odjeća, ali i osjećaj neimaštine jer ni Jelinek ni Gerstl, odrastajući, nisu imale ništa. Razlika je, međutim, odmah jasna – nobelovka se izvukla, a pjesnikinja čitav svoj život provela u bijedi. Gerstl redateljici filma objašnjava kako razlog zbog kojeg odjeću gomila – nije da bi je oblačila, nego da bi njome na neki način nadomjestila nedostatak.

Izvor: “Elfriede & Elfriede”

Pojam nedostatka u kapitalizmu moguće je vezati i uz novu odjeću: osjećaj praznine izazvane konzumerističkim društvom možemo probati izbrisati kupnjom različite robe, ali to ni u kojem slučaju nije nedostatak o kojem govori Gerstl. Manjak koji traži isključivo rabljenu odjeću, posebna je vrsta manjka poznatog samo socijalnoj bijedi. Ono čime se Gerstl ponosi jest činjenica da na buvljaku i u second handu može uočiti dobre odjevne predmete gledajući samo komadić tkanine: već joj sitnica govori vrijedi li nešto ili ne. Osoba koja je prinuđena kupovati rabljeno, više cijeni kvalitetu toga što uzima i obraća pažnju na detalje koji odjeću čine unikatnom i izdržljivom. Ukratko, odjevni joj predmet prestaje biti puka roba, a postaje trofej – dokaz da neimaština ne dokida osjećaj za lijepo.

U Zagrebu su trenutno aktualni Textile House dućani u kojima se rabljena odjeća prodaje u ciklusima. Svaki mjesec u radnje dođe „nova kolekcija“ i nakon, otprilike, tri tjedna cijene počnu padati. Prvo možemo kupiti stvari snižene 30 posto, potom u pola cijene, zatim za 30, pa 25, 20, 15, 10 i na kraju, za pet kuna. Problem je, naravno, što je bez ovih popusta odjeća preskupa za svakog tko je stvarno prinuđen kupovati u second handu. Nije se samo jednom desilo da vidim kako kupci ulaze i gledaju odjeću za 20 kuna i ne mogu si je priuštiti jer nemaju dovoljno novaca. Još je veći problem, međutim, što se puno češće događa da u tim istim dućanima žene ostave i po 300 kuna. Osobama koje jednokratno mogu dati 300 kuna za tri poderana džempera zabranila bih ulazak u second handove.

Postoje, također, ljudi koji poput mene – nisu na rubu gladi i ne žive ispod granice siromaštva, ali im je istovremeno sve što košta više od sto kuna – preskupo. Ukoliko imate kućni budžet koji je prepun rupa kao švicarski sir, neminovno je da završite u nekom od dućana s rabljenom robom ili na buvljaku. No odlazak tamo nije samo znak da vam je kupovna moć na nuli, jer rabljena odjeća nije, kao što sam prethodno rekla, tek obična roba. Kad kupujete u second handu poseban izvor uzbuđenja je kontingencija s kojom ste suočeni: možete nabasati na bilo što. U trenutku u kojem pronađete svoj trofej – obuzme vas neopisiv ushit jer iako vrlo dobro znate da je kupnja posve slučajna, ona poprima sudbinske razmjere: bilo je suđeno da na tu haljinu nabasate baš vi!

Rabljena je odjeća sve popularnija, kako na internetu tako i u Zagrebu. U posljednjih godinu-dvije sve je više second hand dućana, sve više ljudi kupuje odjeću za male pare: neki zbog recesije, neki zato što traže blago među smećem. Primijetila sam, međutim, da žene često samo pogledom prebiru odjeću i odustaju lako od dalje potrage jer iako hoće naći nešto dobro, ne žele zaprljati ruke. Buvljak u Tuzli je, na primjer, glavno mjesto socijalizacije. Vikendom na Hametovoj pijaci možete zateći kremu društva, ali i one najsiromašnije. I svi jednako kopaju po gomilama odjeće poredanim po tlu. Zagrebački buvljak, međutim, pokazuje ozbiljnu segregaciju zagrebačkog društva: na Hreliću možete pojesti solidan grah, vidjeti prijatelje pjesnike, pisce, studente koji love kuriozitete, različite ljubitelje bizarnosti, siromahe, ali pristojan je puk miljama daleko, u Avenue Mallu ili Arena Centru, gdje masno plaća jeftino sašivenu robu.

Osobe koje se protive kupnji rabljene odjeće obično protestiraju zbog toga što ne znaju čija je odjeća prije bila i tko ju je sve nosao. Prijateljica je jednom rekla kako ne želi kupiti nešto u čemu je netko umro. Mene, s druge strane, raduje pomisao da obučem nešto u čemu su drugi ljudi živjeli, pa čak i umrli. Posebno bi me razveselilo da imam odjeću u kojoj je netko umro sretan. Iz moje perspektive, ljubav prema second handu znači ljubav prema drugima: cijenim tuđe prnje zato što cijenim tuđe životno iskustvo, koliko god ono neprijatno i „smrdljivo“ bilo. Uostalom, možda nešto od odjeće Elfriede Jelinek i Elfriede Gerstl završi u Textile Houseu. Nikad se ne zna.