The Amazing Spider-Man 2: zakon oca

Hollywoodu se filmske adaptacije stripova o superjunacima odlično isplate – zarade na kinoblagajnama su ogromne. Zbog toga smo u zadnjih nekoliko godina u kinima mogli vidjeti različite interpretacije i reinterpretacije Batmana, Supermana i Hulka, gledati Iron Mana, Thora, čitav niz filmova iz X-Men i Blade franšize, Avengerse – da nabrojim samo neke, a gledala sam ih SVE (osim Catwoman s Halle Berry jer nisam htjela kvariti dojam koji je Michelle Pfeiffer ostavila u Burtonovom Batman Returns). S obzirom, dakle, da se američka industrija zabave uporno drži jednog te istog jer time misli uvećati profit, ne čudi što su u razmaku od deset godina osvanule čak dvije verzije Spajdermena (da ga oslovimo karadžićevski ispravno): prva s Tobeyjem Maguireom u ulozi Petera Parkera (2002, 2004. i 2007) i druga s Andrewom Garfieldom na njegovom mjestu u The Amazing Spider-Manu (2012) i The Amazing Spider-Manu 2, filmu koji je upravo stigao u kina.

Bez obzira što IMDB trenutno govori drugačije, The Amazing Spider-Man 2 je loš film. Njegov glavni problem nije taj što je sveden na uvertiru u vlastiti nastavak, niti što je prenatrpan negativcima koji se redaju kao na pokretnoj traci – u pravilnim razmacima i predvidljivo, kao uostalom i sama Spider-Man franšiza, već taj što, kao i većina recentnijih adaptacija i remakeova, svjedoči o tome koliko su Hollywoodu neophodni originalni scenariji. Kad gledate The Amazing Spider-Man 2, gledate prošlost jer film, bez obzira na sjajne specijalne efekte, idejno ne odudara od onoga što mu je prethodilo, a razlog zbog kojeg ne odudara jest taj što je predložak po kojem je snimljen passé. Riječ je o filmu koji svojom pričom vjerno reproducira godine u kojima su stripovi originalno izlazili, dakle, vrijeme prije seksualne revolucije i popularizacije feminizma.

Na kraju filma, a kako je najavljeno stripom, glavna junakinja, Spajdermenova ljubav Gwen Stacy (Emma Stone) – pogine. Događaj je tragičan, ne samo za one koji su u Gwen i njezinu ljubav s Peterom Parkerom bili emotivno investirani, već i za nas koje smo intelektualno investirane u emancipaciju. Vidjet ćemo uskoro zašto.

Na kraju prvog nastavka The Amazing Spider-Mana, načelnik policije Stacy, otac Gwen Stacy – također pogine. No prije nego umre, traži od Parkera da mu obeća kako će se držati podalje od njegove kćeri s obzirom na opasnosti koje prijete svima koji su u Spajdermenovoj blizini. Parker mu, s obzirom da je čovjek na samrti, diskretnim kimanjem glave obeća da će prekinuti vezu s Gwen, ali to – naravno – ne napravi. U drugom nastavku pratimo njihovu turbulentnu romansu koja nakratko bude prekinuta jer Parker na svakom koraku vidi načelnikov lik. Ukratko, Peter Parker čitavo vrijeme u The Amazing Spider-Manu 2 traži vlastitog oca i halucinira tuđeg.

U Marvelovim i DC-ijevim stripovima koje Hollywood neprestano muze, a samim time i u njihovim ekranizacijama, otac uvijek figurira kao sudbinska odrednica u životu sina superjunaka. Lik oca direktno sudjeluje u stvaranju prefiksa super- zato što su tate ti koji izvode eksperimente čije posljedice osjete njihovi sinovi (doslovno i u prenesenom smislu). Otac, također, prenosi svoje bogatstvo i vlastiti društveni položaj i utjecaj na svog nasljednika i time ga unaprijed pozicionira u društvu kao vođu. Istovremeno, očevi su uvijek odsutni i njihova obrazloženja, ukoliko ih uopće ima, dolaze posredno kao poruke upućene iz prošlosti. Prošlost je prema tome – od izuzetne važnosti, ona je mjesto koje unaprijed fiksira identitet od kojeg junaci kasnije nikako ne mogu pobjeći. Superjunaci su, dakle, onakvi kakvim su ih njihovi očevi napravili.

The Amazing Spider-Man 2 je, na primjer, prepun očinskih figura. Harry Osborn aka Green Goblin (Dane DeHaan) ima loš odnos s ocem koji mu na samrti ostavlja problematična znanstvena istraživanja, i to nakon što mu je genetski prenio vlastitu neizlječivu bolest. Film doslovno očev teret prenosi na sina jer u stripu i u prethodnoj verziji Spider-Mana – Norman Osborn, a ne Harry Osborn, samom sebi ubrizgava otrov i postaje Green Goblin. S druge strane, Max Dillon aka Electro (Jamie Foxx) ima isti problem s hladnim, nezainteresiranim ocem kao i Harry, s tim da je njegov otac zapravo korporacija Oscorp Industries za koju radi. Jedina osoba koja vlastiti život ne doživljava fatalistički jest Gwen koja, kako smo već vidjeli, umire zato što očevu želju ne doživljava kao zakon koji treba poštovati. Njezina je smrt upravo zbog toga što je posljedica odupiranja očevoj volji – duboko antifemistička.

Izvor: superherostuff.com

Problematično je i to što je Gwen Stacy, zajedno s nizom drugih ženskih likova u filmovima o superjunacima, prikazana kao razborita, samostalna i obrazovana žena koja bez obzira na sve svoje kvalitete – fizički ne može opstati bez muške zaštite. Astrofizičarka Jane Foster (Natalie Portman, Thor), novinarka Lois Lane (Amy Adams, Man of Steel), javna tužiteljica Rachel Dawes (Katie Holmes, Batman Begins), direktorica Virginia “Pepper” Potts (Gwyneth Paltrow, Iron Man) i sve druge – utjelovljuju suvremenu ženu koja je, avaj, u smrtnoj opasnosti čim se tri koraka udalji od svog partnera i zaštitnika. Istovremeno, svaku je od njih lako ubiti ukoliko priča treba prijeći u drugu etapu, etapu koja uključuje novu ljubav, ali iste filmske producente i distributere. Nakon Gwen dolazi Mary Jane Watson, a nakon Spajdermena 2, dolazi Spajdermen 3. I tako u nedogled.

Uvjerljivo najgora scena u filmu ujedno je i najznakovitija. Nakon petomjesečnog žalovanja, Peter Parker ponovno postaje Spajdermen i to u trenutku u kojem njegovu poziciju simbolički preuzima klinac koji se oblači u kostim Spajdermena jer pravog superjunaka nema da zaštiti grad od nasilnika. Dječakova majka stoji iza barikade i histerizira jer joj je dijete u opasnosti. Nakon što se pravi Spajdermen pojavi, junak svoju minijaturnu kopiju šalje natrag majci s porukom da na nju pripazi, odnosno, da je čuva. Teško je zamisliti situaciji u kojoj bi na dječakovo mjesto Hollywood stavio djevojčicu, a na mjesto majke – oca. Pogled u prošlost bez koje je radnja većine filmova o superjunacima nezamisliva pogoduje binarnim opozicijama na koje nas je patrijarhat navikao: hrabrost i fizička snaga vrijednosti su koje pripadaju isključivo muškarcima i samo onim ženama koje su, poput Catwoman, Poison Ivy, Talie al Ghul – zločeste. Izuzetaka, naravno, ima, ali oni nisu dovoljno brojni.

Kad se Nolanov Batman (The Dark Knight Rises, 2012) povukao u anonimnost, svoju je nekretninu prenamijenio u dom za nezbrinutu mušku djecu. Mislim da je poruka i više nego jasna: otac simbolički nastavlja svoju moć kroz potomke. Prefiks super- ne odnosi se samo na junake, već i na prošlost iz koje su dospjeli. Superjunaci koje danas gledamo na velikom platnu politički su u prošlosti bili angažirani protiv ideoloških neprijatelja: komunista, Vijetnamaca, Nijemaca, Rusa. I naravno, još uvijek jesu, samo se neprijatelji po potrebi mijenjaju. Živimo, dakle, superprošlost – godine koje se stalno ponavljaju, ne samo filmski. Možemo naslutiti da prave revolucije nema i ne može biti ako žene nisu ravnopravne protagonistkinje. Gwen Stacy mora imati pravo na autonomiju, inače ćemo se beskonačno vrtjeti u krug i u kinima gledati stalno jedno te isto sranje o muškarcima koji nastavljaju muškarce.

 

Tjeskoba ženskog autorstva
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Logan, Wolverine i ljepota muža
Srce nije kamen: pokušaj obračuna sa “Zabranjenom ljubavi”
Mufov Girls tribute!
Muf chata o Girls (S06 E10 FINALE)!
Mit o nasilju
“Vodi ih žena. Što žena zna?”
Tjeskoba ženskog autorstva
Mit o nasilju
Hrvatska kujica
Logan, Wolverine i ljepota muža
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Fatalna Amanda Knox
Proizvodnja Lolite
Pivo s neonacistom
Hrvatska kujica
Vrlo kratka analiza spota “Želim živjeti!” pomoću dijagrama
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Amanda Palmer, između bunta i privilegija
Koordinacija (političkog) pokreta: Beyoncéin “Formation” kao naputak za revoluciju
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva