Eurosong 2014, kratki osvrt

Ove godine na Evroviziji nisu nastupile Srbija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, i dobro je što nisu. Aleksandar Kostadinov je bio relativno uljudan, komentirajući spektakl za HRT, ali se svako malo distancirao od natjecanja i lamentirao što pobjednica Conchita Wurst nije obrijala bradu. Srpski je komentator, kako mi je javila prijateljica preko Facebooka, bio zgrožen pojavom austrijske predstavnice i tvrdio je da se nešto takvo nikad još nije desilo Evroviziji. Bosna i Hercegovina nije čak ni imala prijenos, što je super jer ako bi tko bio zbunjen i uvrijeđen Conchitinom bradom, onda bi to bili Bošnjaci. Allahu dragi, ima tako lijepu bradu, a ne ide na džumu petkom!

Srbi se, naravno, nisu žalili kad im je 2007. pobjedu na Eurosongu donijela Marija Šerifović, a Bosanci što ih je tri godine prije toga na Evroviziji predstavljao Fuad Backović aka Deen pjesmom „In The Disco“. Zbog čega im je onda brada Conchite Wurst toliki problem? Vrlo jednostavno: iako je lezbijka, Šerifović je s velikim nacionalnim ponosom na bini dizala tri prsta, a svojom je pjesmom podržala i predizbornu kampanju radikala Tomislava Nikolića. Deen je donedavno bio u hetero vezi, što ne moramo posebno komentirati. Nijedno od njih dvoje nije propitivalo položaj LGBT zajednice, niti su se trudili iskoristiti vlastitu poziciju da problematiziraju odnos javnosti prema seksualnim manjinama. Oboje su, ukratko, politički analfabeti. Conchita to nije. I zbog toga Balkan s njom ima problema. Nije, dakle, stvar u dlakama, već u tome što one znače.

Uz spomenute lumene naše estradne scene, ime koje može najbolje objasniti problem s dlakama je Dana International, pobjednica iz 1998. godine. Dana je bila rođena u tijelu muškarca, ali je kao transrodna osoba rano shvatila da je žena i radila na tome da tijelo prilagodi vlastitom identitetu. U tom smislu, ne čudi što je njezina pjesma „Diva“ – radosni hvalospjev ženi. Ovogodišnja je pobjednička pjesma, „Rise Like A Phoenix“, drugačija jer njezina poruka nije vesela i prijateljska. Naprotiv, ton je pomalo prijeteći, podsjeća na glazbu kakvu možemo čuti u filmovima o Jamesu Bondu, što homofobima širom Europe sigurno nije bilo drago.

Činjenicu da Conchita Wurst nije žena, već umjetnički alter-ego, neki ljudi uopće ne mogu provariti jer i dalje misle da brada čini muškarca, a haljina ženu. Kad gledaju Conchitu vide, dakle, ili muškarca u haljini ili ženu s bradom i to ih užasno zbunjuje, ali i plaši. Na internetu sam pročitala i nekoliko kritika koje su na Conchitin račun uputile neke transrodne osobe koje joj zamjeraju to što nije rodno opredijeljena – ne možeš, navodno, biti prekrasna žena ako imaš bradu ili brkove. I oni, dakle, pokazuju averziju prema ljudima koji rodu pristupaju performativno i tumače ga drugačije. No, ako ništa drugo, trans-osobe ne nazivaju druge trans-osobe – nakazama, kao što to rado čine hrvatski i srpski forumaši, ali i europska desnica općenito.

No nije red da ovogodišnji Eurosong svedemo samo na Wurst. Osim famozne brade, Evroviziju 2014. pamtit ćemo i po tome što su predstavnice Rusije izviždane kao da ih je sam Putin pripremao za nastup. Sestre blizanke su bile obučene u bijelo i slale su poruku ljubavi i svjetlosti za koju su od Ukrajine dobile četiri boda. Rusija je Ukrajini, zauzvrat, dala sedam, što govori da Eurovizija ima bolji diplomatski učinak od Europske unije, Sjedinjenih Država i Rusije zajedno. U stvari, možda nitko iz publike nije ni zviždao sestrama, nego smo greškom čuli Švicarce u backstageu kako vježbaju svoju pjesmu.

Među pamtljivijim nastupima bio je svakako i onaj predstavnika Poljske. Izvedba pjesme “My Słowianie – We Are Slavic” pratio me duboko u snove jer je za vrijeme nastupa na sceni jedna žena ručno pravila maslac, a druga prala rublje na ruke, što je Europi poslalo jasnu poruku da mi Slaveni sve radimo rukama, pa i one stvari koje drugi rade glavom. Ipak, pjesma poručuje i sljedeće: Slavenke su jako, ALI jako zgodne i dok one rade za vas, vaše erekcije rade za njih. S tom se porukom u potpunosti slažem, a složili su se (sudeći po broju glasova) i Nijemci (10) i Talijani (8).

Evrovizija je, kad se sve navedeno uzme u obzir, bitan događaj. Ne toliko zbog same glazbe (koja može biti doista odvratna), već zbog geopolitičkih implikacija pojedinih nastupa i grupnog glasanja koje otkriva dobrosusjedske i ne tako dobrosusjedske odnose između pojedinih zemalja. Već smo navikli vidjeti kako se zemlje bivšeg Istočnog bloka drže zajedno bez obzira na prošlost, da si Turska i Njemačka uzajamno daju bodove jer ih vežu gastarbajterski odnosi, da se Skandinavci isto drže zajedno kao i Balkanci, da su Francuzi užasno usamljeni, ali i da bez obzira na sve to – pjesme pobjednice iz godine u godinu uvijek odskaču od prosjeka. Kao da prešutno nadiđu političko grupiranje i jezičke barijere, uglavnom uz pomoć engleskog jezika koji, kako idemo na istok, zvuči sve misterioznije. Pitanje je, doduše, kako je moguće u europske zemlje ubrojiti Armeniju, Azerbejdžan, Gruziju i Izrael, ali kad Australija može gledati, mogu i te zemlje pjevati.

Što reći na kraju, kakvu poruku poslati? Znamo da je evrovizijsko glasanje ispolitizirano, da je sam Eurosong politički obojeno natjecanje. Naravno da i Conchitinu pobjedu možemo čitati u tom ključu. Upravo su zato komentari kako je ove godine pobijedila “bradata žena” i “nakaza” problematični. Iza njih se kriju politička uvjerenja koja nisu kompatibilna s ovogodišnjom porukom Eurosonga da brada ne čini čovjeka. (Šajkača može pomoći, ali onda bi svake godine pobjeđivala Marija Šerifović.) Činjenica da su Kostadinov i drugi uporno tražili da se Conchita obrije, znači da se teško mire s nastupom koji pod upitnik stavlja fiksna značenja i vrijednosti na koje su navikli. Kao da žilet može vratiti vrijeme unatrag! 2014. je – vrijeme da se napokon otvoreno veselimo evrovizijskom campu i ljudima koji se ne boje pokazati da su drugačiji. Tko ne može uživati u tome, nek se šiša!

Bez komentara
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Napokon superžena
Kultura silovanja: ti si kriva što si silovana
Chat of Thrones (S07 E02)
Chat of Thrones (S07 E01)
Povratak “Twin Peaksa”: 5.-9. epizoda
Napokon superžena
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Tjeskoba ženskog autorstva
Mit o nasilju
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Fatalna Amanda Knox
Proizvodnja Lolite
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva