Stravično blaženstvo trudnoće

Trudna žena i njezino tijelo u društvu uživaju poseban i duboko kompleksan status. Trudnoća se percipira kao osjetljivo, drugo stanje u kojemu je trudnoj ženi nužna posebna društvena zaštita; u izvješćima o katastrofama i nesrećama redovito se naglašava prisutnost trudne žene kao zasebne kategorije najpotrebitijih, status koji uživa zajedno sa starima i nemoćnima te malom djecom. Ovo posebno stanje također zahtijeva posebnu zaštitu na tržištu rada – zakoni koji reguliraju zapošljavanje i rad trudnica nastoje ih zaštititi od otkaza, manipulacija i mobbinga koji bi mogli proizaći upravo iz njegovih specifičnosti. Takva zakonska zaštita pozadinu ima i u državnoj natalitetnoj politici, osobito ukoliko se stanje nataliteta države doživljava kao problematično, odnosno u padu – trudnoća i buduće majčinstvo pojedinke prestaju biti isključivo njezina privatna stvar, već postaju i pitanje od općeg značaja; u knjizi A Cultural History of Pregnancy (2004.) Clare Hanson ističe kako je „reprodukcija, baš kao i proizvodnja i potrošnja, javna kao i privatna stvar“ te slijedi grubi princip ponude i potražnje: „uspješan ishod trudnoće postaje važniji što same trudnoće postaju rjeđe.“

U slučaju, primjerice, rata ili sličnih katastrofa, ovakvo „javno“ poimanje trudnoće i majčinstva osobito je naglašeno, u skladu s nacionalnim patosom: majka više nije samo majka pojedinca/ke, već i Majka nacije, trudnoća i porod više nego ikad doživljavaju se kao „sveta ženska dužnost“, komplementarna onoj koju u obrani zemlje od neprijatelja vrše muškarci. Hanson ukazuje na paradoks u srcu „trudničkog pitanja“: ono što doživljavamo kao duboko osobne, kompleksne i osjetljive odluke o prekidu trudnoće i medicinski potpomognutoj oplodnji ne bi bile moguće i ostvarive bez miješanja države, koja ih (ne) odobrava i regulira. Kao i u brojnim drugim situacijama, otkriva se kako tijelo, čiji integritet obično doživljavamo kao „posljednju liniju obrane“, ne pripada isključivo nama, osobito ukoliko sadrži element +1 u vidu (potencijalnog) drugog tijela nerođenog djeteta.

Ovakav tip nadzora nije, međutim, ograničen isključivo na zakonske okvire koji se na trudnicu odnose i unutar kojih ona funkcionira. Hansen u knjizi citira autobiografsko djelo A Life’s Work: On Becoming a Mother (2001.), u kojemu autorica Rachel Cusk lamentira upravo o gubitku privatnosti koji sa sobom, naizgled paradoksalno, donosi trudnoća i doživljaju vlastitog tijela kao javnog prostora. Govoreći o priručnicima koji trudnicama propisuju kako se pravilno ponašati u trudnoći, Cusk bilježi: „Sigurna sam kako nije dijete to koje vrši taj budni nadzor; radi se o značenju koje ono ima za druge ljude, o svijetu koji polaže pravo na svoje vlasništvo.“

Ovo „polaganje prava“ vjerojatno ima prilike iskusiti svaka trudnica – od medicinskih stručnjaka, popularno pisane literature namijenjene budućim majkama, preko članova obitelji i prijatelja, do potpunih neznanaca, čini se kako gotovo svatko osjeća kako ima pravo dati vlastito mišljenje o stanju u kojemu se trudnica nalazi te ponašanju koje se od nje očekuje tijekom njegovoga trajanja – mišljenja koja su često radikalno suprostavljena, a iako se brojna mijenjaju u skladu s napretkom i otkrićima moderne medicinske znanosti, gotovo su uvijek i društveno i kulturno uvjetovana. Zanimljivo je, primjerice, pogledati ovu listu savjeta za trudnice kako bismo se uvjerili u mjene koje su takve preporuke doživljavale kroz povijest. Ukoliko trudnica krši norme očekivanog „trudničkog ponašanja“ koje su na snazi u danom trenutku, posljedice mogu varirati od društvenog prijekora i zgražanja pa sve do uplitanja države putem zakonske regulative, ukoliko se ponašanje trudne žene procijeni opasnim po njezino ili zdravlje i dobrobit djeteta.

trudnoća

Jacques Fabien Gautier d’Agoty

U svojoj knjizi Hansen ukazuje na problematiku doživljavanja trudnoće kao „prirodnog“ ženskog stanja, te upozorava na to kako takva klasifikacija predstavlja nužno ideološki potez. Inzistiranje na „prirodnosti“ trudnoće i trudnog tijela pomaže višestoljetnu društvenu distinkciju prema kojoj se žena svrstava na stranu tjelesnog, dok trpi njezin status racionalnog bića i aktivne učesnice u društvenim odnosima. Hansen tako navodi primjer filozofa Herberta Spencera koji je smatrao kako je prokreativna uloga žene u potpunom neskladu s njezinim intelektualnim razvojem – sva energija koju žena posjeduje potrebna je isključivo za reprodukciju. Blažena „prirodnost“ ženine reproduktivne uloge temeljno je definirana u najpoznatijoj trudničkoj i majčinskoj figuri u zapadnoj kršćanskoj civilizaciji – onoj Djevice Marije.

Zanimljivo je, međutim, što je Marija-kao-trudnica sasvim odsutna iz biblijske predaje. Njezin je majčinski narativ obilježen dvjema ključnim epizodama: anđelovim navještenjem i bezgrešnim začećem, te trenutkom Isusova rođenja, također lišenim tjelesnih pojedinosti, iz čega se da zaključiti kako je, za razliku od trenutka začeća sam čin poroda ostao bolno ovozemaljski, te da Bog niti u slučaju majke svoga sina nije odstupio od starozavjetne maksime prema kojoj žene imaju rađati u mukama. Vizualne reprezentacije Bogorodice također nas, uz rijetke iznimke, lišavaju predodžbe o Marijinom trudnom tijelu preferirajući prikaz navještenja/začeća, te rođenja (ali ne rađanja) Isusova kao omiljene teme. O samome tijeku Marijine trudnoće tako ne saznajemo ništa; jedini spomen o trudnom ženskom tijelu unutar narativa o Isusovom začeću-rođenju dolazi iz izvora Marijine rođakinje Elizabete, majke Ivana Krstitelja: kada je Marija posjećuje, Elizabeta već zna kako je Marija trudna i očekuje Sina Božjega, jer joj je, prema Evanđelju po Luki, čuvši Marijin pozdrav, „od radosti dijete zaigralo u utrobi“ (Lk 1, 39-45).

madonna

Diocesan Museum, St Pölten, Austria

Suprotstavljeno ovom poimanju trudnoće kao blaženog, uzvišenog i radosnog stanja patološki je doživljaj trudnoće kao prijetećeg, kaotičnog stanja koje uzrokuje krizu identiteta koja zadire i u  vanjsko i u unutarnje poimanje vlastitog integriteta i cjelovitosti. Ovom se problematikom pozabavila i Julija Kristeva u eseju „Stabat Mater“ (1985.), ukazujući na kompromitaciju ega koji vlastito tijelo više ne doživljava kao „svoje“, dok se drugo tijelo unutar njega ujedno doživljava i kao dvojnik i kao uljez: „To se događa, ali ja nisam tamo. Ne mogu to spoznati, ali to se nastavlja.“ Odjeci ovakvog poimanje trudnoće kao zastrašujućeg stanja nesigurnosti i fragmentacije te poimanje embrija/fetusa/djeteta kao „uljeza“ učestali su u popularnoj kulturi, književnim i filmskim djelima poput Rosemaryne bebe i Aliena, u kojoj je trudnoća protagonistice i doslovno monstruozna. Rosemaryna beba klasična je studija trudničke paranoje o prirodi onoga što u njoj raste. Paradoksalno, do smirenja i prihvaćanja dolazi tek nakon poroda, kada se majčine najgore sumnje pokažu točnima; čini se kako je upravo stanje nagađanja, nepoznatosti onoga što se krije u tijelu trudnice glavni izvor nelagode i straha koji okružuju stanje trudnoće, od brojnih i raznovrsnih tabua određenih kultura, do straha od genetičkih anomalija i poremećaja koje moderna medicina sustavno nastoji nadzirati i eliminirati.

Tabui proizašli iz neporecive veze seksualnosti/senzualnosti i trudnoće dugo su vremena prevladavali u zapadnoj kulturi. Za razliku od bezgrešnog i time deseksualiziranog začeća Djevice Marije, trudno je žensko tijelo izazivalo nelagodu svojim očitim podsjetnikom na tjelesnost i spolni čin koji ju je prouzrokovao, te zahtijevalo prikrivanje i povlačenje iz društva sve do trenutka poroda. S vremenom se perspektiva vidljivosti trudnoga tijela potpuno se izmijenila; Richardsonovu Pamelu koju oblijeva čedno rumenilo kada jedna od gošći na balu zamijeti njezinu trudnoću zamijenila je percepcija trudnog tijela kao i dalje otvoreno seksualnog i seksi. Naslovnica Vanity Faira iz 1991. za koju je Annie Leibovitz fotografirala Demi Moore, tada u sedmom mjesecu trudnoće, potpuno nagu, po svome je izdanju doživljena kao kontroverzna i „moralno uvredljiva“; danas je razodjeveno poziranje u visokom stupnju trudnoće gotovo uobičajen potez svake holivudske starlete.

Međutim, ovakvo medijsko glorificiranje trudnog tijela kao seksualno poželjnog funkcionira po kriterijima i inače primjenjivima na (pro)cjenjivanje ženskog tijela: nije svako trudno tijelo jednako poželjno i prihvatljivo. Dobar je primjer takve prakse tretman koji je za vrijeme trudnoće uživala reality zvjezdica Kim Kardashian, neprestano izložena nemilosrdnim trančiranjima medija zbog neprikladnog načina na koji joj se tijelo u trudnoći mijenjalo, odnosno prevelikog broja dobivenih kilograma. Ovaj trend procjenjivanja „uspješnosti“ održavanja kulta ljepote i u razdoblju trudnoće i udovoljavanju suvremenim estetskim kriterijima iz trudnoće se prenosi i u postpartalno razdoblje u kojemu je ključno u što kraćem roku tijelo povratiti u status i stanje koje je zapremalo prije trudnoće. Kao dokaz uspješnosti ponovno su potrebne fotografije na naslovnicama časopisa koje pokazuju povratak glumica, pjevačica i modela u idealnu tjelesnu formu već nekoliko tjedana nakon poroda. Iako se trudnoća prezentira kao uzvišeno, prekrasno i blaženo stanje, posljedice koje ostavlja na tijelu, poput strija, viška kilograma ili obješenih grudi ne uživaju jednak status: ne doživljavaju se kao vidljiva obilježja uzvišenog stanja trudnoće kojima se bivša trudnica treba ponositi, već kao ružna izobličenja i nedostaci koje treba sakriti. Medijska dobrohotnost prema vidljivosti trudnoga tijela tako se raskrinkava kao licemjerna i provizorna: nije svako trudno tijelo jednako dobro i lijepo, a najbolje je ono na kojemu se niti ne vidi da je ikada bilo trudno.

Komentari
  1. narko
    • barbara pleić tomić barbara
  2. Imago Fob
  3. lilith
Logan, Wolverine i ljepota muža
zlj2
Srce nije kamen: pokušaj obračuna sa “Zabranjenom ljubavi”
Laž apolitične kulture
Konferencijska večera-kabare
Arhitektura i feminizmi: mali pojmovnik
finale
Muf chata o Girls (S06 E10 FINALE)!
BLL_106_Celeste_Wright.0 (1)
Mit o nasilju
mumija
“Vodi ih žena. Što žena zna?”
bc cover
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
BLL_106_Celeste_Wright.0 (1)
Mit o nasilju
hanawalt
Hrvatska kujica
Logan, Wolverine i ljepota muža
slikovnice-cover
Blagdanski šoping vodič kroz svijet subverzivnih slikovnica
BAD MOMS
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
hm
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
ROOM_01082609-e1452462797956
Klaustrofobija roditeljske ljubavi
Greyhound Racing in Macau at the Macau (Yat Yuen) Canidrome Co. Ltd. 28MAY11 (For Post Magazine 05/06/2011)
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
makeup-cover
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
deny
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
saponia
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
bc cover
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
friendship-cover2
Neka počne zlatno doba
amandaknox_01
Fatalna Amanda Knox
d03cae5441d542a88a34eb0ebf225905
Proizvodnja Lolite
hanawalt
Hrvatska kujica
ja-sam-mia
Vrlo kratka analiza spota “Želim živjeti!” pomoću dijagrama
saponia
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Neil Wax, Blame
Antigona na Bleiburgu
solange-cover1
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Greyhound Racing in Macau at the Macau (Yat Yuen) Canidrome Co. Ltd. 28MAY11 (For Post Magazine 05/06/2011)
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
amanda-cover
Amanda Palmer, između bunta i privilegija
Beyonce-Formation-compressed
Koordinacija (političkog) pokreta: Beyoncéin “Formation” kao naputak za revoluciju
Transrodne žene su žene
feelreal
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
toni3
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Černobil. Fotografije: Lea Horvat
Ljeto u Černobilu
friendship-cover2
Neka počne zlatno doba
tumblr_mg6lkmn0iz1r7qnjjo1_1280
Savršena žrtva