Dome, slatki dome: sablasne kuće Shirley Jackson i Anne Rivers Siddons

Motiv „uklete kuće“ u žanru strave i užasa ima gotovo vječnu tradiciju, osobito unutar pod-žanra takozvanog gotičkog romana. Kao začetnik gotičke književnosti obično se navodi Horace Walpole i njegov roman The Castle of Otranto iz 1763., a jedna od najpoznatijih Walpoleovih sljedbenica  bila je Ann Radcliffe s romanom The Mysteries of Udolpho (1794.). Za oba je djela ključno mjesto radnje, tajanstveni, zlokobni dvorac napučen sablastima, građevina koja od tada postaje gotovo neizbježan topos u svakom djelu strave i užasa. U međuvremenu su, uz uklete dvorce i samostane, svoje mjesto u panteonu „zlokobnih mjesta“ uspjeli pronaći i ostali arhitekturalni oblici poput hotela (The Shining, Stephen King), motela (Psycho, Robert Bloch/Alfred Hitchcock), te osobito, ukletih kuća. Na ove potonje možemo sa sigurnošću računati kako će se pojaviti barem jednom u godišnjoj produkciji holivudskih horora, u većini slučajeva kvalitativnih promašaja.

Manjak kvalitete, međutim, nikako se ne može prigovoriti dvama romanima koji tematiku crpe upravo iz motiva „uklete kuće“, nastalih u razmaku od dvadesetak godina. Prvi od njih roman je autorice Shirley Jackson The Haunting of Hill House (1959.), a drugi onaj Anne Rivers Siddons The House Next Door (1978.). Od dva romana, onaj Shirley Jackson naizgled se mnogo očitije uklapa u gotičku tradiciju: golemu mračnu kuću na osami, staru osamdesetak godina, u kojoj dugo vremena nitko zapravo ne živi, posjećuje tim hrabrih istraživač(ic)a natprirodnih pojava u nadi da će razotkriti kakva se istina krije iza kućine neugodne reputacije. Kuća Rivers Siddons sasvim je druge prirode: moderna, netom dovršena građevina, privlačna na prvi pogled, namijenjena mladoj obitelji, i što je najvažnije, smještena usred imućnog predgrađa Atlante. Sloj užasa izolacije privremenih gostiju kuće Hill (pri samom dolasku kućedomaćica upozorava goste kako ih „u noći, u mraku, nitko neće čuti“, s obzirom da je najbliži gradić od kuće udaljen desetak kilometara, a tamošnji stanovnici od kuće u potpunosti zaziru) zamijenjen je užasom uključenosti i bliskosti, nevjericom da su stvari koje se počinju događati u kući Harralson (koja ime nosi prema svojim prvotnim vlasnicima) uistinu moguće u to doba, u tom pitomom djeliću Amerike.

U eseju “The Gothic at our Turn of the Century: Our Culture of Simulation and the Return of the Body“¹ Jerrold E. Hogle upozorava kako je gotička književnost otpočetka bila namijenjena razbribrizi prvenstveno srednje klase, te da kao takva i reproducira upravo najgore strahove njezinih pripadnika/ca. The House Next Door upadljivo igra upravo na tu kartu, a klasna osviještenost, kao i granice, norme i očekivanja vezana uz pripadnost dobrostojećem, bjelačkom južnjačkom predgrađu neprestano se, manje ili više suptilno, ističu na stranicama romana. Izreći neopisivo svojim prijateljima i susjedima za glavnu junakinju i junaka, bračni par Colquitt i Waltera Kennedyja, gotovo je podjednako stravično kao i sami događaji kojima kao prvi susjedi svjedoče od dana dovršetka kuće Harralson. U pitanje se ne dovodi samo njihov zdrav razum i mentalna stabilnost, već i strogo propisana društvena etiketa koju, jednostavno, nije primjereno kršiti prepričavajući (a time ih i konačno priznajući  kao stvarne) užase kojima su svjedočili.

Društveni i poslovni ostracizam koji doživljavaju kada se, pred kraj romana, odlučuju kako više ne mogu šutjeti, za Colquitt i Waltera je očekivan i gotovo zaslužen; međutim, od odbacivanja ljudi iz njihovog društvenog kruga još je zanimljiviji odnos prema znatiželjnicima koji preplavljuju naselje po objavi intervju koji su dali za časopis People (i sam odabir publikacije koja pristaje tiskati njihovu pripovijest simptomatičan je – svi „ozbiljni“ mediji kojima su se prije toga obratili odbili su ih, strahujući za svoju reputaciju): „Žene su nosile hlače od poliestera ili vrećaste haljine, a neke su u kosi imale debele plastične uvijače… Pitala sam se je li im drago što su se nevolja i senzacija mogle dogoditi i ovdje, među poštanskim sandučićima s imenima koje su viđale na  stranicama novina posvećenima društvu i financijama… Između mene i ljudi koji su dolazili nije moglo biti doticaja. Posramljena, shvatila sam kako nikada, za cijeloga svoga života, nisam uistinu znala kako ti drugi postoje. Nisam mogla zamisliti njihove živote. Nismo mogli razgovarati.“ Klasne distinkcije, kao i privilegiranost koju je Colquitt do tada uzimala zdravo za gotovo, bjelodane su. Nešto ranije u romanu, kada odlučuje kako će iz pozicije pasivnih, prestravljenih promatrača morati istupiti u ulogu aktivnih učesnika kako bi zaustavili jezive događaje u susjednoj kući, Colquitt upozorava muža kako „nikada nismo žrtvovali sebe ili nešto do čega nam je bilo stalo. Uzeli smo najbolje što nam je život pružao… i nismo ništa dali za uzvrat“, svjesna kako je obračun s kućom, u kojemu će, i ako uspiju pobijediti ta pobjeda biti Pirova, možda upravo ta žrtva koja je na njih vrebala čitavo vrijeme, u njihovoj sigurnoj, ugodnoj kući, prestižnom naselju i užicima ispunjenom zajedničkom životu. „Kaos, nasilje, nered i bezumnost“ koji „uznemiruju“ pripadnike društvenog kruga Kennedyjevih upravo su one slabe točke srednje klase na koje se referira Hogle, objedinjene i utjelovljene u prekrasnoj kući u susjedstvu koja, do svršetka romana, uspijeva dezintegrirati obitelji, prijateljstva, brakove i živote onih koji su dovoljno blizu da budu izloženi njezinoj „zarazi“.

O predodžbi „uklete kuće“ kao izvoru zaraze govori i doktor Montague, predvodnik ekspedicije u kuću Hill, profesionalni istražitelj paranormalnih pojava. Opisujući kuću Hill kao „poremećenu, leproznu, bolesnu“, Montague naglašava njezinu antropomorfnost, gotovo vlastitu volju koju Jackson naznačuje već u uvodnom odjeljku romana u kojemu ističe kako „niti jedan živi organizam ne može očuvati zdrav razum u uvjetima apsolutne stvarnosti“, nastavljajući kako kuća Hill „nije bila zdrava“ i time je definirajući kao živo biće. Ovakvo poimanje kuće kao živog, dišućeg organizma koji posjeduje vlastitu (malicioznu) volju prisutno je i u romanu Rivers Siddons; u više prigoda kuća Harralsonovih od strane se promatrača opisuje kao „živa“. Upravo je životnost same kuće ključna razlika u odnosu na veliki broj tekstova iz korpusa romana i pripovjetki strave i užasa te osobito gotičkog pod-žanra: uklete kuće o kojima je u njima riječ obično služe tek kao „mjesto radnje“, prostor koji stravičnim čine sablasti, duhovi ili demoni koji je nastanjuju, (relativno) opipljivi entiteti užasavajući sami po sebi, dok kuća lišena njihove prisutnosti ostaje tek puka bezopasna ljuštura. Kuća Hill i kuća iz susjedstva funkcioniraju po sasvim drugom principu, ponašajući se kao zloćudne psihičke baterije koje energiju za održavanje pogona crpe upravo iz nevoljnika koji se u njima zateknu. Obje su kuće precizno ugođene za detektiranje kako najvećih slabosti, tako i ključnih oslonaca i pokretača svojih stanovnika/ca; međutim, činjenica je kako osobe koje imaju nesreću zateći se u objema kućama pripadaju, prema riječima doktora Montaguea, „posebnoj vrsti osoba“.

U iscrpnom predgovoru romanu Shirley Jackson Laura Miller The Haunting of Hill House svrstava u uski pod-žanr psihološkog romana strave, u tradiciji Okretaja zavrtnja Henryja Jamesa, potkrepljujući time teoriju kako su nadnaravne manifestacije u kući tek odrazi narcističke ličnosti glavne junakinje romana, Eleanor Vance, kroz čije oči pratimo većinu priče. Eleanor se ne može nazvati dopadljivim likom: pasivna je, djetinjasta i sebična, sklona lažima i manipulacijama, te ne prolazi dugo vremena prije nego li se njezin odnos s ostalim likovima, a osobito tajanstvenom Theo, nakon prvotne topline i prisnosti, počinje narušavati. Život koji je vodila prije dolaska u kuću Hill, međutim, kao dugogodišnja njegovateljice bolesne majke, a potom pod nemilosrdnom kontrolom starije sestre, niti nije mogao rezultirati drugačijom vrstom junakinje doli one bliske Baby Jane Hudson ili Jamesove guvernante. Prema riječima Miller, „Theodorina implikacija kako Eleanor nije tek krotko biće kakvime se čini možda je upravo ono što je najviše užasnulo i razbjesnilo Eleanor; možda obje sumnjaju kako je najstravičnija zvijer koja vreba u kući Hill Eleanorin prigušeni gnjev usmjeren k njezinoj majci, sestri, životu, njoj samoj.“ Dvojba o tome tko zapravo povkači konce zastrašujućih događaja u kući Hill do samoga svršetka ostaje nerazjašnjena: jesu li u pitanju uistinu potisnuti mračni zakuci Eleanorine psihe, ili se radi o samo još jednoj, najperfidnijoj varci kuće koja svoj cilj želi ostvariti upravo uvjeravanjem Eleanor u iluziju svojevrsne kontrole koju nad njome ima?

Jacksonin roman zazire od izravnih i očitih razrješenja i razotkrivanja; „lovci na natprirodno“ ne uspijevaju u raskrinkavanju kuće i dobivanju konkretnih odgovora, a kuća Hill na kraju romana ostaje jednakom zagonetkom kao i na njegovom početku, što se ogleda i u zatvorenom prstenu samoga teksta, koji pripovijest zatvara ponavljanjem identičnog odlomka koji je roman i otvorio: štogod da je hodalo u kući Hill, u njoj i dalje „hoda samo“. Ambivalentnost koja okončava The House Next Door ponešto je drugačije prirode, i služi se još jednim u nizu uobičajenih općih mjesta iz žanra strave i užasa, ne dopuštajući potpuni trijumf „dobra“ nad „zlim“ i uredno zapakiran „sretan kraj“ koji bi u postupke junaka mogao uliti herojski smisao. Žrtva koju prinose Kennedyjevi, kao i konačni izbor Eleanor Vance tako odzvanjaju šuplje, izazivajući u čitatelju/ci vrlo istančanu nelagodu koja pritisak vrši baš na one slabe točke kojima se ovaj žanr hrani.

1. Objavljenom u publikaciji The Gothic (2001.), ur. Fred Botting, Cambridge: D. S. Brewer