Sram, druga verzija

Denise Jolly, izvor: denisejollyspoken.com

Postoje ljudi koje nije preporučljivo otvoreno kritizirati jer ih javnost strastveno ljubi. Jedna od takvih osoba je i Ivana Simić Bodrožić. Riječ je o spisateljici koja je hrvatsko čuđenje u svijetu: sve što u društvu vidi, Simić Bodrožić kao da vidi po prvi put i onda, naivna, o tome što vidi – jednako naivno piše. Glumac Emir Hadžihafisbegović jednom je prilikom rekao da je Bosna kao delfin i da mu nije jasno kako je netko može mrziti. Kako netko može mrziti delfina? Isto pitanje, čini se, važi i za hrvatsku spisateljicu.

Kad sam prije tri godine reagirala na njezin tekst o kavi s Predsjednikom, napisala sam da me zasmetalo to što se autorica koristila dječjim glasom, ne samo u prozi, već i u spomenutom publicističkom tekstu. Praveći se naivnom i nasamarenom, u otvorenom se pismu upućenom redakciji Betona Simić Bodrožić politički obračunala s idejom da su hrvatske civilne žrtve u Domovinskom ratu ravnopravne srpskim civilnim žrtvama jer je prve ubio srpski agresor, a ovi su se drugi valjda ubili sami. Njezina posljednja kolumna, tekst objavljen na Vox Feminaeu pod nazivom „Zajednički osjećaj srama“, ponovo u političke svrhe koristi taj dječji glas, to naivno čuđenje u svijetu. I ponovo mi se, kao i prije tri godine, zbog toga diže kosa na glavi. Činjenica da je ovoga puta tekst pisan iz drugačije perspektive, perspektive koja ima antikapitalističke, feminističke tendencije, ne mijenja bitno stvar.

Simić Bodrožić je, što se pisanja tiče, otkrila zlatnu koku – recept koji uvijek pali, bez obzira na profil čitatelja. Ako usporedimo njezine tekstove, kako pjesničke, tako i prozno-publicističke, možemo primijetiti da autorica redovito barata općim mjestima i temama koje su bliske prosječnom hrvatskom čitatelju, bez obzira na njegovu političku afilijaciju. Kad, dakle, piše o Konzumu, Simić Bodrožić jako dobro zna da su uz Agrokor vezana negativna osjećanja i da zbog toga s recepcijom njezinog teksta neće biti neugodnih iznenađenja, jer će se oko toga da je Konzum loš svi jednoglasno složiti. Time što bira provjerene teme autorica stječe prednost nad čitateljem jer unaprijed zna njegovu reakciju, a kad poznajete raspon nečijih emocija i način na koji ih je moguće zazvati, lako njime manipulirate za vlastitu korist.

Spisateljsku tehniku emocionalne ucjene, odnosno manipulacije čitateljem, književnica je razvila do savršenstva time što je vlastite opservacije učinila naizgled djetinjastima. Svi smo slabi na djecu, pa ona često mogu reći stvari koje ne bismo tolerirali da ih kažu odrasle osobe. Ljudi često pritom zaboravljaju da djeca mogu biti izrazito okrutna, o čemu posljednji tekst Simić Bodrožić odlično svjedoči.

Složit ćemo se, naravno, odmah da je Ivica Todorić jedan od najomraženijih likova u Hrvatskoj danas. Ratni profiter i tajkun, Tuđmanov projekt, još uvijek je na državnoj sisi kao da je Tuđman živ i zdrav. Oko toga je li autorica izabrala adekvatnu metu nema dvojbe – naravno da jest. No trenutak u kojem je Todorića za metu izabrala izrazito je oportunistički. Kao da ostatak godine ne ide u dućan i ne svjedoči tome u kakvim uvjetima trgovkinje rade, autorica ostaje zatečena prizorom koji ugleda u Konzumu baš pred Svjetsko nogometno prvenstvo: „Ulazim neki dan u već toliko puta spomenuti dućan i prizor koji me zatekne, razbije me na mjestu“. Ivana Simić Bodrožić kao da po prvi put uočava hrvatsku političku zbilju. Tek je, izgleda, navijački dres književnici blagajničku patnju učinio vidljivijom. Prije toga – ništa. Mogu samo zamisliti kako joj je u tom trenutku teško bilo. Sigurno se od šoka morala pridržati za gelender. No što ju je to uopće toliko šokiralo, razbilo – kako sama kaže?

„Za blagajnom radi žena (naravno), od nekih pedest i pet do šezdeset godina, poslovično ispaćena trgovkinja, izrabljena taman do granice izdržljivosti za plaću ne višu od 3000 kuna, odjevena u navijačku majicu. Ta koju su joj dali još je i premalenog broja, neprilično ju je utegnula, sve što je u trgovačko – navijačkom spotu nafrljeno do maksimuma u svojoj nestvarnosti, u stvarnosti se ogleda kao u nakaradnom ogledalu. Trbuh i grudi i salo su stvarni, i lice bez šminke je stvarno, i obješena koža koja titra ispod rukava, i umor oko očiju i rezignirani ton glasa, i nervozan uzdah jer smjeni nema kraja.“

Kad odrasla osoba ide u dućan, prepoznaje trgovkinje kod kojih stalno kupuje, prepoznaje njihova lica. Suosjeća s blagajnicama zbog predugačkog radnog vremena, zbog neplaćenih prekovremenih sati i rada za državne i vjerske praznike jer je i sama, vjerojatno, u jednakom škripcu. Stoga ta odrasla osoba, pogotovo ako je feministkinja, trgovkinju ne opisuje kao bezimenu vreću mesa jer se u njoj vrlo lako može prepoznati. Djeca su ta koja upiru prstom u tjelesne mane i nedostatke jer ne znaju bolje. Salo, mlohave ruke i bubuljičavo lice vidimo samo ako to na ljudima inače gledamo, ako nam je to na drugima najvažnije. Ili, zašto ne, ako nam trebaju za efektniji tekst.

No još je gore što autorica fizički izgled starije blagajnice proglašava ogledalom Todorićeve pokvarenosti. U želji da se obračuna s tajkunom, Simić Bodrožić se zapravo obračunala s njegovom radnicom jer ih je simbolički povezala: Todorić je, kao i kapitalizam, ružan iznutra, a njegova je radnica nakaradna izvana. Umjesto simpatije, trgovkinja je dobila packu zbog vlastitog izgleda, zato što je bez šminke i debela, utegnuta u tijesnu majicu. Kao da je nesređena i pretila žena epitom kapitalističkog zla.

Nakon toga, Simić Bodrožić nastavlja se čuditi: „Tog dana imala sam potrebu ispričati ljudima koje sam srela o tim ženama, toj slici, izopačenom shvaćanju vrijednost rada. Dvojica od trojice muškaraca šokirala su me s nekoliko ravnodušnih tvrdnji i pitanja“.

Spisateljicu te ravnodušne tvrdnje i pitanja muškaraca nisu trebali iznenaditi jer su dio feminističke svakodnevice. Kao, uostalom, i komentiranje fizičkog izgleda pojedinih žena. ISB predviđa da bi budući izvori poniženja za blagajnicu u navijačkoj majici mogli biti govno na glavi ili dekolte do pupka. S obzirom na to koliko ju je sablaznila tijesna majica, mogu samo zamisliti do koje bi mjere Simić Bodrožić istraumatizirao pogled na dekolte koji seže do pupka. Za govno ne znam jer, sudeći po autoričinoj elokventnoj obrani radničke klase, pitanje je ima li uopće što odvratnije od ružnog kapitalizma i debele, nenašminkane žene koja ga zrcali.

 

Komentari
  1. Vedrana
  2. Vedrana
  3. Orwell's farm
  4. Petra
  5. lilith
  6. alex
#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Feministički pristupi prevođenju
Angelizacija puka
Povratak “Twin Peaksa”: 10.-18. epizoda
#YouToo
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Ljubav u doba socijalizma i ostale queer romanse Sarah Waters
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Feministički pristupi prevođenju
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Zlostavljanje s rokom trajanja
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Bebe devedesetih i Mimi Mercedez
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva