Zagorka 4ever

Budući da popularna književnost nema institucionalnu zaštitu kakvu ima “visoka” književnost, njezino je preživljavanje u povijesti književnosti u pravilu prepušteno slučaju. Popularni se tekstovi ne čuvaju, analiziraju i kanoniziraju na isti način kao oni koje arbitri književnog ukusa i čuvari književne tradicije smatraju estetski vrijednima. Ako se o nekom “pomodnom” romanu pisalo isključivo u dnevnim novinama i razgovaralo u salonima ili na kavama, pitanje je hoće li ga spora i većinom elitistička književna historiografija ikada ponovno “otkriti”. Za roman Rinaldo Rinaldini Christiana Augusta Vulpiusa s kraja 18. stoljeća sigurno ne bih nikada čula da o njemu nije pisao Krleža u svom romanu Tri kavaljera frajle Melanije, i to kao o “silno znamenitom romanu devedesetih godina, koji je kod nas doživio literarni uspjeh kakav ni jedna naša knjiga prije ni poslije nikad doživjeti ne će”. Krleža, pišući ovdje o romanima koji su se kod nas pasionirano čitali krajem 19. stoljeća, spominje i autore poput Montépina i Sienkiewicza čija mi imena izazivaju samo nejasna sjećanja na bakinu policu s knjigama. Tu je i danas pomalo zaboravljeni Karl May kojeg sam, kao i Zanea Greya, u djetinjstvu pokušavala čitati s promjenjivim uspjehom upravo na preporuku roditelja ili bake i djeda. Od svih knjiga koje Krleža spominje samo Tri mušketira i Grof Monte Cristo Alexandrea Dumasa i ciklus o Sherlocku Holmesu Arthura Conana Doylea još uvijek imaju svoje čitatelje, ali i priznati status klasika popularne književnosti.

Kada neki popularni roman uspije zadržati široku privlačnost i nakon smjene književne mode te promjene društvenih uvjeta unutar kojih je nastao, pretpostavlja se da uz dobru priču i napeti zaplet posjeduje i određeni “višak”, estetski ili politički, koji ga čini neodoljivim i novim generacijama čitatelj(ic)a. Takvi književni tekstovi zatim polako ulaze u lektiru za osnovnu školu, a književni povjesničari s vremenom utvrđuju njihovu kulturnu i estetsku vrijednost, no do novih čitatelja ipak i dalje najčešće dolaze putem drugih oblika popularne kulture – filmskih i televizijskih adaptacija.

Mjesto na vrhu tog zamišljenog popularnog kanona u hrvatskoj književnosti pripada, bez konkurencije, Mariji Jurić Zagorki (1873-1957). Njezina privlačnost novim čitatelji(ca)ma, koju dokazuje broj prodanih primjeraka novih izdanja i posuđivanost u knjižnicama, još je značajnija s obzirom na nedostatak ekranizacija njezinih djela. Zagorka, dakle, svoju nesmanjenu popularnost većinom duguje upravo svojim čitatelji(ca)ma i usmenom širenju informacija o sebi i svojim romanima. I moj je prvi susret sa Zagorkom bio takav: jednog smo ljeta u nižim razredima osnovne škole sestrična i ja uzele mamin primjerak Tajne Krvavog mosta (onaj crni sa sitnim fontom, u izdanju Augusta Cesarca) te ga jedna drugoj čitale naglas na plaži. Sjećam se kako mi je to bilo presporo te sam ubrzo knjigu sebično prisvojila, što mi se gadno osvetilo jer sam večer dočekala s opeklinama i temperaturom, ljuta jer ne mogu dalje čitati. Nakon nekoliko pročitanih romana u osnovnoj školi Zagorki sam se vratila “slučajno”, tražeći temu za prvi znanstveni skup na kojem sam izlagala. Tada sam još jednom upala u zamku njezine narativne mašinerije: čitajući Gričku vješticu bez prestanka, ponovno sam se prepustila vješto skrojenom zapletu, no ovog su me puta više od svega osvojile glavne junakinje ciklusa, Stanka i Nera.

Danas, deset godina kasnije, čvrsto sam uvjerena da je upravo način na koji je Zagorka konstruirala svoje junakinje, kao i mjesto koje im je namijenila u radnji, zaslužan za nesmanjenu privlačnost njezinih romana. Naravno, zanimljiva priča i napeti zaplet nužni su da bi junakinje uopće postale vidljive, no vjerujem da bi zaplet bez ovakvih junakinja mnogo lakše pao u zaborav, zajedno s brojnim drugim zapletima danas zaboravljenih popularnih romana. Zagorkini glavni ženski likovi, poput Nere, Dorje, Ksenije, Krasanke, Gordane i Jadranke, uklapaju se u opis “idealne junakinje” ljubavnog romana prema Janice Radway: krasi ih izvanredna ljepota, definirane su inteligencijom, smislom za humor i neovisnošću, posjeduju “vatreni karakter” kojim prkose normama, posebno u smislu britkog iskazivanja vlastitog mišljenja u javnosti.

Međutim, one nisu samo junakinje ljubavnog romana već istodobno zauzimaju središnje mjesto u povijesnom zapletu. Kao što je dobro poznato, Zagorka je svoje romane počela pisati na Strossmayerov nagovor kako bi ponudila domaću konkurenciju tada popularnim njemačkim romanima, te je publiku odlučila privući osobitom kombinacijom povijesnog i ljubavnog zapleta čiji je cilj bio prosvjetiteljski: “trebali su da probude historijskim događajima borbenost u ženskoj duši” (Kako je bilo, 1953). Takav ljubavno-povijesni hibrid nije sam po sebi predstavljao novost u hrvatskoj književnosti, no Zagorkine su se povijesne romanse razlikovale od, primjerice, Šenoinih baš zato što su u njima ženski likovi postavljeni u središte ne samo ljubavne nego i povijesne radnje.

Kako je, međutim, moguće ženski lik postaviti u središte povijesnih zbivanja kada žene osim u iznimnim slučajevima nisu bile vidljive u povijesti? Ako izuzmemo sudske parnice protiv vještica s Griča, Zagorka je tijekom svojih marljivih istraživanja po povijesnim arhivima rijetko nailazila na podatke o sudjelovanju žena u važnim povijesnim događajima. Najčešće su se svodili na vrlo općenite primjedbe, poput one iz pisma bana Joakima kraljici Elizabeti koje je pronašla tijekom rada na Plamenim inkvizitorima “da i žene sramotno zaboravljaju svoj ženski spol i mojim vojnicima zadavaju teških jada…” Iz takvih su komadića informacija zatim nastajali njezini ženski likovi, poput Dorje, Tajane i Mirene. Upravo je u novinskoj najavi za Plamene inkvizitore Zagorka objasnila da “muškarci pokreću borbeni stroj u radnji” premda su ženski likovi “nositelji ideja u romanu”. Žena može biti u središtu povijesnog romana koji teži povijesnoj vjerodostojnosti jedino ako je povezana s muškim likom, odnosno ako je istodobno i junakinja ljubavne priče.

U tome se sastoji “paradoks” Zagorkinih romana, a za mene i njihova privlačnost. Oni istodobno uprizoruju i moć i nemoć ženskog položaja u povijesti tako što ženski lik čine nositeljicom radnje koju zapravo, iz razloga povijesne vjerodostojnosti, ne može nositi. Stoga ne treba čuditi da junakinje veći dio vremena svoj utjecaj iskazuju u privatnoj sferi, koristeći privatne veze i osobne odnose te se oslanjajući na – kako Zagorka često puta naglašava – “žensku intuiciju” ili “žensku lukavost”, poput Krasanke u Vitezu slavonske ravni koja uspije namamiti razbojnika Varnicu pričom o vraču koji će ga pomladiti. Kada pak djeluju u javnoj sferi, onda im je ili nužna zaštita muških likova, najčešće njihovih sadašnjih ili budućih odabranika, ili se moraju na neki način zamaskirati, preoblačenjem u sluškinju, pripadnicu niže klase, ili u – muškarca. Postoje, međutim, slučajevi u kojima ženski likovi imaju poseban utjecaj na povijesne moćnike, primjerice, Gordana na dvoru Matije Korvina i Nera kao savjetnica cara Josipa II. Ženski su likovi kod Zagorke tako istovremeno romantične junakinje jer ne mogu djelovati bez zaštite muških likova koji su u konačnici ipak pokretači povijesnih događaja, ali i subverzivni element zbog svog utjecaja na mišljenje povijesnih ličnosti, te stoga i na tijek same hrvatske povijesti. Jednako tako, romansa se razotkriva kao nužan žanrovski izbor pri pisanju povijesnih romana u kojima su žene protagonistice, međutim, Zagorkine romanse samoj činjenici da su akteri prikazanih povijesnih događaja upravo žene te problematizaciji ženskog (ne)sudjelovanja u povijesti duguju velik dio svoje današnje političke važnosti i analitičke izazovnosti.

Pitanje mogućnosti sudjelovanja žena u povijesnim zbivanjima u romanima se izravno tematizira neprekidnim podsjećanjem glavnih junakinja na društvenu inferiornost njihovog spola. Na primjer, u Kneginji iz Petrinjske ulice istražitelji se pitaju kako Darinka “može tako uporno šutjeti, kako to rijetko može muškarac”, u Republikancima grof Pergen kaže Kseniji “Šteta da nisi muško, imao bih pastorka na visokom položaju”, a u Plamenim inkvizitorima za Tajanu vele da gađa lukom i strijelom bolje od bilo kojeg viteza dok Dorja barata latinskim i govori “pametno kao muškarac”. Bolna učestalost takvih izjava može poslužiti kao dokaz političke subverzivnosti Zagorkinih romana koji redovito ukazuju na to da je ravnopravnost takvih aktivnih junakinja s muškarcima (bila) nezamisliva, još nespoznatljiva u društvu koje će im možda priznati inteligenciju i razne “muževne” vještine no smatrat će ih “greškom”, a osobito preprekom pri postizanju konačnoga ženskog cilja – a to je, dakako, udaja.

Ipak, premda povijesni zapleti često nemaju sretan kraj jer ostaju vjerni historijskim činjenicama, sretan je kraj garantiran kada se radi o ljubavnom zapletu. Kao obavezno mjesto ljubića, sretan kraj se i kod Zagorke realizira u trenutku kada je većina fabularnih prepreka savladana, ali i kada su junakinja i junak konačno u stanju razviti ravnopravan odnos: ona će sazrijeti kroz svoju borbu za politički cilj, a on će na kraju svog sentimentalnog odgoja uvidjeti da njegova odabranica nije samo objekt seksualne žudnje već i suradnica, prijateljica, partnerica. Inzistiranje na ostvarenju takvog odnosa između junakinje i junaka, kao i upisivanje u povijest one koja je u njoj bila spriječena sudjelovati ili je njezin doprinos bio nevidljiv pogledu službene historiografije, čini Zagorkine romane – čak i onda kada uprizoruju nemoć ženskog položaja u povijesti – radikalnim fantazijama o ženskoj moći.

Fikcionalna transformacija povijesti tako da sada uključuje i žene kao aktivne sudionice može se interpretirati kao fantazijsko “ispunjenje želje” koje Northrop Frye smatra tipičnim za žanr romanse: u priču se uvodi ono što je tek potencijalno, moguće ili idealno. Ovu poticajnu kontradikciju između utopijske projekcije u budućnost i povratka u stvarnost putem prikaza ženske podređenosti u svim razdobljima hrvatske povijesti danas vidim kao glavni izvor značenjske napetosti Zagorkinih romana. Nositeljice te napetosti njezine su junakinje, zaslužne za Zagorkinu neprekinutu privlačnost čitatelji(ca)ma, danas i ubuduće, od opeklina na plaži do pokušaja znanstvenog rada.