Svijet skrojen po Vipovoj mjeri

Možda nisam osoba koja bi trebala pisati ovaj tekst. Nisam mlada, a prema Vipovim standardima, možda nikada nisam bila mlada. Naravno, i moje su adolescentske godine bile obilježene kombinacijom nepodnošljive arogancije i strahovite nesigurnosti, no jedna od stvari koje su me tada održavale na životu bila je književnost, točnije Dostojevski. Da, upravo ruski klasici.

Zato mislim da nova reklama za Vipovu Zakon! tarifu predstavlja “mlade”, koji su pretpostavljeni korisnici te tarife, i “stare”, koji su pretpostavljeni stvarni kupci te usluge, na jednako ograničen, stereotipan i uvredljiv način. Reklama igra na onaj vječni klišej o sukobu generacija pri čemu stariji o mladima misle da su “lijeni i grozni”, “nepismeni” i da se “ne dižu starijima”, da će “upropastiti cijeli svijet”, i u novije vrijeme, da “previše tipkaju”, dok mladi zamjeraju starijima da su zaboravili kako je to biti mlad, da im serviraju retuširanu verziju priče o vlastitoj mladosti, te da su hodajući automati, ispražnjeni od života i mašte. Taj me dio reklame, premda nije osobito originalan, ne smeta toliko jer sam se davno zaklela da nikada neću vikati na klince koji sjede na naslonu klupe u parku, da se neću zgražati kada glasno pričaju u kinu, da neću zvati policiju kada naprave tulum na livadi iza moje zgrade. Bez obzira na to što mladi mislili o starijima, stariji se većinom dobro sjećaju kako je biti mlad, a ta granica između “mladosti” i “odraslog” doba iz moje današnje perspektive izgleda kao nešto što se prelazi ostatak života.

No, mogu li mladi na isti način zamisliti kako je to biti “stariji”? Hrvatska stranka umirovljenika jučer je reagirala na ovu reklamu s pravom prozivajući Vip za diskriminaciju osoba starije životne dobi (ageism) i pozivajući sve koje je ova reklama uvrijedila da promijene mobilnog operatera, što je jedini potez koji bi kompaniju stvarno oštetio. U duhovitoj parafrazi reklame poručuju “mladima”, odnosno autorima reklame: “Znamo mi zašto vam idemo na živce. Jer mi predstavljamo ono što vas čeka. Sorry, ali netko vam je to trebao reći.” Uz ovu životnu lekciju, reakcija sadrži i lekciju iz ekonomije: “Sigurno je da nećeš naći posao, a kamoli raditi u istoj firmi cijeli život.” Posrijedi je odgovor na nepromišljene izjave “mladih” u reklami: “Sigurno neću radit u istoj firmi cijeli život”; “Živjet ćemo zauvijek kod staraca i nikad nećemo odrasti”.

Kada djevojka izgovara tu rečenicu – “Sigurno neću radit u istoj firmi cijeli život” – prijeloman je trenutak u reklami jer mladi prestaju nabrajati što starije smeta kod njih i počinju govoriti o svojim životnim planovima, a reklama se iz poigravanja stereotipima o mladima i starima pretvara u nešto drugo. To je trenutak u kojem reklama počinje ozbiljno vrijeđati i mlade, tjerajući ih da sami sebe predstavljaju kao neodgovorne osobe kojima je jedini plan za budućnost živjeti što duže kod staraca i na njihov račun. Mladima se u reklami zapravo stavlja u usta ono što Vipovi “kul” copywriteri misle da mladi misle ili trebaju misliti. Već i sam naziv tarife – Vipme Zakon! – podsjeća na tatu iz serije Modern Family koji se želi približiti svojoj djeci tako što pokušava imitirati njihov govor: “I’m cool dad, that’s my thang. I’m hip, I surf the web, I text. LOL: laugh out loud, OMG: oh my god, WTF: why the face.” Umjetan, lažan dojam koji ova reklama ostavlja posljedica je sličnog poteza: odrasli su formulirali rečenice na temelju svog uvida u govor mladih i onda dali mladima da ih izgovore.

Izvor: unityandstruggle.org

No, problem nije samo u formi, već mnogo više u sadržaju izgovorenog. Rečenica “Sigurno neću radit u istoj firmi cijeli život” koju smo u zadnje vrijeme toliko puta čuli i od Vlade i od Hrvatske udruge poslodavaca slobodno bi mogla biti slogan za kapitalistički projekt koji pod šifrom “mobilnosti” i “fleksibilnosti” smanjenje radničkih prava i povećanje nesigurnosti predstavlja kao povećanje slobode i otvaranje novih mogućnosti za radnike. Izgovarajući tu i slične rečenice, mladi u reklami postaju glasnogovornici ideologije korporativnog kapitalizma čiji se ciljevi “slučajno” savršeno poklapaju s njihovim ležernim, neopterećenim životnim stilom. Kako bi Foucault rekao, ironija tog mehanizma, u ovom slučaju kapitalističkog, u tome je da nas podređuje tako što nas navodi na uvjerenje da se radi o našem oslobođenju.

Premda narator na kraju reklame kaže “Skroji svijet uz novu Vipme Zakon! tarifu”, Vipov kapitalizam mladima nudi vrlo ograničenu slobodu u krojenju kako same tarife, tako i svijeta. Mogu razumjeti apatiju mladih za čiju se budućnost naša država uopće ne brine te će im u ime slobode, mobilnosti i fleksibilnosti uskoro servirati plaćanje školovanja i liječenja, teško nalaženje posla i lako dobivanje otkaza, manjak svake sigurnosti i potpunu neizvjesnost oko mirovine. Zato je vrhunski cinično od Vipa da u ovoj svojoj fantaziji o fleksibilnim radnicima budućnosti mlade predstavlja kao glasnogovornike ideologije upravo onog ekonomskog sustava koji već danas ozbiljno ugrožava njihovu budućnost.

Vidjeli smo nedavno kako Vip i drugi mobilni operateri shvaćaju društvenu solidarnost: kada im je država digla namete, oni su odmah povećali cijene mobilnih usluga – potrošačima. U interesu im je onda i zavaditi navodno suprotstavljene strane, mlade i starije, javni i privatni sektor, kako zbog međusobnog optuživanja što duže ne bismo vidjeli ono što je sve većem broju ljudi očito: da nam je neprijatelj zajednički. Ako nastavimo dopuštati Vipu i sličnima da nam kroje svijet, mladima iz reklame brzo će se ispuniti želja. Bit će sve što kažu, bez sigurnog zaposlenja i kod staraca do daljnjega, no zato “mobilni” i “fleksibilni”. Bit će točno tamo gdje Vip želi da budu: njihova produžena mladost značit će da teško zarađenu lovu neće trošiti na stan i obitelj, već isključivo na slobodno vrijeme. Vip nas sve treba samo kao potrošače. A to fakat nije zakon.