Klub Juliette: Sasha Grey i njezin književni promašaj

Roman Sashe Grey Klub Juliette (Mozaik knjiga, 2014) promašaj je godine. Riječ je o prvijencu koji je neuspješno pokušao kapitalizirati predrasudu da je svako književno djelo koje tematizira seks (bilo erotski bilo pornografski) automatski avangardno i politički subverzivno, čak i ako je loše napisano. Sličnu smo situaciju imali prije nekoliko godina kad se pojavio bestseler televizijske voditeljice Charlotte Roche Vlažne zone (Naklada Zadro, 2009) u kojem je autorica afirmativno pisala o hemoroidima, masturbiranju i smegmi, zbog čega je roman odmah proglašen feminističkim, iako to uopće nije bio. Obje su spomenute knjige, na moju veliku žalost, tek loše ljubavne priče sa šporkom tematikom.

Klub Juliette kronika je seksualnih maštarija i eskapada mlade studentice filmologije po imenu Catherine koja je duboko zaljubljena u svog dečka Jacka, ali ga svejedno vara jer ima libido jači od njegovog. Da je kojim slučajem bolje iskoristila element seksualne nekompatibilnosti ili pisala neopterećena političkom problematikom, autoričin bi prvijenac vjerojatno bio zanimljiviji. Nažalost, i porno glumice mogu biti pretenciozne. Grey se, na primjer, na kraju svoje knjige zahvaljuje ni više ni manje nego Voltaireu, kao da je filozof živio i umro za trenutak u kojem će ga autorica spomenuti u svom erotskom romanu. Jebeš Enciklopediju i Francusku revoluciju, daj mi opise analnog seksa uz kamin!

Knjiga, zanimljivo, navodi hegemonijalnu muškost kao problem, ali se s njom uopće ne obračunava. Naprotiv, do kraja romana čitav se narativ raspadne, samo ta nesretna hegemonija ostane netaknuta. Pratimo priču o elitnim i tajnim klubovima u kojima moćni muškarci seksualno iskorištavaju žene i ubijaju ih, ali ispričanu iz pozicije žene koja ostvarenje svojih najdubljih seksualnih fantazija duguje upravo toj sveprisutnoj muškoj dominaciji. Nije, dakle, nikakvo čudo što su mediji roman tržišno pozicionirali uz 50 nijansi sive, a Sashu Grey nazvali novom E L James.

Veći problem od glupavih rečenica (“Seks bez sjemena je kao Big Mac bez posebnog umaka”) i lošeg hrvatskog prijevoda („Mizogenija“ kao način života) jest činjenica da smo dobile još jedan roman u nizu koji pokušava iznijeti sadomazohizam u mainstream, ali samo onu njegovu varijantu u kojoj su žene submisivne. Jasno je zašto takve priče javnost rado prihvaća i čita. Mazohizam bolje korespondira s patrijarhalnim idealom žene-roba. Catherine za sebe sanjareći kaže da je kuja svog gospodara, što je u redu, jer sve dok je u pitanju osobna fantazija, možeš biti kuja do mile volje. Problem je što dalje u tekstu pripovjedačica govori kako “Bob i Jack sjede na kauču i vode muške razgovore o politici”. Sad više nismo u domeni osobnog mazohističkog nagnuća, već u političkoj zbilji. Sad već veličamo „mizogeniju“ kao način života, kako bi to prevoditeljica na hrvatski lijepo rekla.

Dok sam čitala Klub Juliette, s nostalgijom sam se prisjećala zbirke Mačo kučke (Rende, 2001) Patricka Califie. Njegove pripovjedačice čas su dominantne, čast podčinjene, ponekad i jedno i drugo. Svi ti mesnati pajseri koje Califia spominje, sva ta kažnjavanja, beletristički su kilometrima iznad potpuno promašenih priča Sashe Grey o oteklinama i kurčevima proporcionalnim nečijoj pameti. Uza sve to, Sashina glavna junakinja podsjeća još i na iritantne dečke koji misle da zanimljivu konverzaciju čine neprestano citiranje kultnih filmskih dijaloga i prepričavanje filmova. Dalje, Grey kao da je kopipejstala pola Wikipedije u nedostatku vlastitih književnih uvida i odlučila da kroz čitav roman tim površnim znanjem davi čitatelje.

Međutim, ono što je posebno problematično u knjizi – tretman je sporednih ženskih likova. Protagonistkinja zauzima izrazito antifeminističku poziciju iz koje su sve druge žene koje se vole jebati – glupe, samo je ona pametna. Ne govorim figurativno, junakinja doista svako malo za sebe tvrdi da je pametna: „Ona je ljepotica. Ja imam mozak“; „Prepametna sam za to“. Kad bih došla do ovakvih mjesta, poželjela bih obično da mi je pajser pri ruci, ali ne onaj Patrickov mesnati, već obični metalni. Iako Catherine čitavo vrijeme misli o seksu, traži seks – druge su žene „droljaste cure s niskim samopozdanjem“, a ona je, naravno, bolja od njih. Pijane i nesvjesne žene koje završe na seksploatatorskim i pornografskim stranicama same su krive za to, uvjerava nas vrla Catherine.

Kako bi Grey bolje ilustrirala ovu tvrdnju, sporedni lik nasamarene djevojke Kirstin pokušava osvjetlati vlastiti obraz snimanjem Youtube videa u kojem objašnjava kako je njezin eksplicitni snimak završio na internetu. Grey se kroz svoju Catherine izruguje djevojci jer je slika kao nepismenu glupačicu koja se ne zna dobro izražavati. Tako Kirstin u kameru pokazuje papire s porukama: „Bijo je stvarno sladak“; „Mislila sam daćemo bit zauvijek zajedno, da če se brinuti o meni, dala sam mu da me slika – reko je da su samo zanas“; „Prićali su grozne stvari o meni, vikali su da sam drolja i kurva, rekli su da sam na drogi.“ Kad čitate ovakve pasuse, osjećate kako vam hegemonija muškosti zavrće vratom.

Glavna se junakinja, zanimljivo, razvija uz pomoć kolegice s faksa Anne koja je uvodi u svijet seksploatacije, opskurnih internetskih portala i orgija na tajnim lokacijama. Oba lika pratimo paralelno. Catherine ne postoji bez Anne: sve što je o sebi otkrila duguje svojoj poduzetnoj i promiskuitetnoj prijateljici. I čime joj se na toj avanturi u kojoj otkriva vlastitu seksualnu nezajažljivost Catherine odužuje? Time što činjenicu da je njezina prijateljica ubijena prihvaća bez pogovora, time što prešućuje njezinu smrt u korist političke karijere svog dečka Jacka. Takvog se ishoda ne bi posramio ni najzagriženiji ženomrzac. Lik koji smo pratili kroz čitav roman na kraju jednostavno nestaje bez traga i glasa. Anna umire, hegemonija živi. Kako romantično!

Klub Juliette mi je potvrdio po stoti put da puno više volim eksplicitnu pornografiju od romantičnog smeća u kojem žene biraju seksualno nezainteresirane dečke s političkim ambicijama. Ne znam zbog čega bi mi kao čitateljici trebala imponirati priča u kojoj su velika kita i malo nježnosti dovoljni da zaboravim na politiku, prijateljice i sve ostalo što je ženama bitno u životu. Pornografske genitalije pomažu, istina, da zaboravim – tegobe, a ne vlastitu autonomiju. Ako, dakle, moram birati između Sashe Grey glumice i Sashe Grey spisateljice, biram prvu jer druga nije dobro društvo.

#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Feministički pristupi prevođenju
Angelizacija puka
Povratak “Twin Peaksa”: 10.-18. epizoda
#YouToo
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Ljubav u doba socijalizma i ostale queer romanse Sarah Waters
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Feministički pristupi prevođenju
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Zlostavljanje s rokom trajanja
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Bebe devedesetih i Mimi Mercedez
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva