Kraljevska bol

Za vrijeme svoje prve trudnoće na jednom sam forumu čitajući o različitim iskustvima rodilja pronašla kratku raspravu o ženama čije se ponašanje tijekom poroda osuđivalo. Za osudu je bila njihova smanjena tolerancija boli, odnosno verbalizacija iste. Nekoliko se rodilja na forumu tako slagalo o groznoj neprimjerenosti psovki, neumjesnih riječi i urlanja koje su imale prilike čuti u rodilištu; žene koje nisu uspjele adekvatno zatomiti bol koju su osjećale, ili svoje izražavanje iste svesti na prikladnu i od ostalih rodilja odobrenu zvučnu razinu isticane su kao loš primjer. Pročitano je u meni izazvalo mješavinu ljutnje i nevjerice (Ako žena nema pravo dati oduška osjećaju fizičke boli za vrijeme poroda, kada ima?) i tjeskobe (Što ako ja budem jedna od tih besramnica koje ne mogu svoju patnju svesti na razumnu mjeru?). Tjeskobu je pogoršavala činjenica što je osuda neprimjereno glasnih žena dolazila od strane drugih rodilja, osoba koje su zaista razumjele kroz što dotična urlatorica prolazi – ako njezine supatnice smatraju kako je navedeno ponašanje za osudu, kakva se empatija može očekivati od, primjerice, medicinskog osoblja?

Edvard Munch-464868

“Djevojka koja plače”, Edvard Munch

Svođenje javnog iskazivanja boli na prihvatljivu mjeru čak i u ekstremnim situacijama društvena je norma koje rano postajemo svjesni. Usvajanje ove univerzalne lekcije počinje već u ranom djetinjstvu, uz rodnu obilježenost koja razloge neadekvatnosti suvišnog iskazivanja boli ponešto različito definira. Agresivno urlanje tako ne priliči ženskosti, i još izrazitije, ženstvenosti – takva vrsta privlačenja pozornosti na vlastiti jad jednostavno nije damska. Ženske suze, zahvaljujući uvriježenom poimanju žena kao prvenstveno emocionalno određenih, emotivnih bića, uživaju nešto višu razinu tolerancije, iako su i one u neskladu s također uvriježenim društvenim poimanjem žena kao nesebičnih bića prvenstveno majčinske orijentacije koja žive za druge, samosvjesno poništavajući vlastiti identitet i privlačenje pozornosti na sebe. Dečki, s druge strane, ne plaču (kao curice). Od pravoga muškarca očekuje se gotovo potpuno negiranje osjećaja boli i njezino stoičko podnošenje; opravdanost muških suza svedena je pak na nekoliko strogo određenih točaka (smrt člana/ice uže obitelji ili bliskog prijatelja, osjećaji nacionalnog ili vjerskog patosa; javno i vidljivo oplakivanje prave ljubavi ipak ostaje rezervirano za artificijelnost filma, televizije i književnosti) zbog čega su i drugačije kvalitativno određene od onih ženskih – za razliku od ovih prvih, neumjerenih, rasipnih i stoga zapravo trivijalnih, one posjeduju mnogo veću ozbiljnost i težinu. Ipak, bez obzira na rodno definirane razlike, temeljna poruka restrikcije i redukcije iskazivanja boli ostaje ista. U suprotnom, izlažemo se društvenoj osudi koja se može očitovati ismijavanjem ili uvredama, obojima oblikom iskazivanja srama i nelagode, ali i zavisti koje osjećamo suočeni s takvom bolnom neumjerenošću. Tijekom boravka u rodilištu i sama sam imala prilike čuti žene koje svoju bol nisu uspijevale kontrolirati. Slušajući ih, iskusila sam zamršen splet osjećaja nelagode, sućuti, srama, ali i strahopoštovanja – tako nesputano iskazivanje suštinski neizrecive boli predstavljalo je zapravo krajnje kršenje društvene konvencije koju smo se obavezali/e poštivati od malih nogu te, sukladno tome, čin bezobraznog nehaja i bezobzirne hrabrosti.

S obzirom na društveno proskribiranje izražavanja fizičke boli zbog njegovog subverzivnog potencijala, ne treba čuditi dvostruka razina opreza i zazora koja okružuje iskazivanje duševne patnje. Situaciju nadalje komplicira istovremeno prisutna beskrajna fascinacija psihički bolesnim pojedincem/kom. Na križištu svih ovih silnica zatječe se kompleksan prostor ljubavi/mržnje prema liku i djelu osobe koja svoju osobnu (trivijalnu, beznačajnu) bol odlučuje egzibicionistički podijeliti sa širokim auditorijem, a što je još skarednije, procesom apsolutnog razotkrivanja te boli osigurati sebi mjesto (koliko-toliko) istaknutog/e i uvaženog/e pojedinca/ke unutar sustava. Ozloglašenost američke autorice Elizabeth Wurtzel dobar je primjer takve eksploatacije vlastite boli – glasnog i besramnog privlačenja pozornosti na osobnu patnju, koja je autorici priskrbila i slavu i prezir. Omiljena (i zapravo jedina) tema Wurtzelinog književnog stvaralaštva, od prvijenca Prozac Nation, autobiografskog teksta o hrvanju s depresijom koji ju je proslavio, pa sve do zbunjujućeg, nekoherentnog, tužnog eseja objavljenog u New York Magazineu dvadesetak godina kasnije – ona je sama. I premda su zamjerke na mnoge Wurtzeline stavove i način na koji ih iznosi opravdane, čini se kako korijen javne netrpeljivosti koju autorica uživa i dalje treba tražiti prvenstveno u ojađenosti njezinom spremnošću da svijetu u neograničenim količinama podastire vlastitu psihičku (i privilegiranu) patnju, zahtijevajući njezino prepoznavanje i razumijavanje njezine posebnosti. Naizgled paradoksalno, ona koja sebe ne može podnijeti i danonoćno radi na vlastitom uništenju, istu tu bitku protiv svoje osobe neprestano ima potrebu podastirati na uvid širokom auditoriju koji je svojom pažnjom i sućuti (ili pak gađenjem i nerazumijevanjem) čini uistinu stvarnom i smislenom. Kako u prvijencu Prozac nacija piše Wurtzel: Katkad me depresija toliko snažno obuzme da je teško vjerovati kako cijeli svijet neće stati i patiti zajedno sa mnom.

frida-kahlo-the-broken-column

“Slomljeni stup”, Frida Kahlo

Neprestano, izluđujuće uporno inzistiranje Wurtzel na oglašavanju vlastite boli do granice opscenosti ipak ne osigurava toj praksi instantni subverzivni potencijal. Upravo suprotno, prezasićenost osobnim bolnim iskustvom tu istu bol svodi na lakrdiju, narcističko samoljublje i potpuno otupljuje njezinu oštricu – artificijelni pop-kulturni konstrukt Elizabeth Wurtzel postaje jedina Elizabeth Wurtzel koju čitatelj/ca/konzument/ica može (s)pozna(va)ti, ma koliko nam se ona trudila izreći “istinu” o sebi. Iako je čitava njezina spisateljska karijera bazirana na seciranju nje same, ma koliko god oštar i pronicljiv taj skalpel bio, uvijek završavamo na obdukciji Wurtzeline medijske persone; pa nam čak i Wurtzelina druga knjiga Bitch koja se nominalno bavi teorijskom i kritičkom analizom kroz reprezentacije “teških” žena nudi nebrojene zrcalne odraze same Wurtzel, koja je što više teži “autentičnom” i “iskrenom” izrazu sebe, to dalje od sebe same.

Filmska adaptacija Prozac nacije po tom je pitanju još problematičnija: Wurtzel, fikcionalnu junakinju, u istoimenom filmu glumi Christina Ricci, nedvojbeno glamurizirajuci njezin duševni rasap, nekotrolirano posezanje za alkoholom i narkoticima te promiskuitet. Iako je gledatelj/ica neprestano off-komentarima uvjeravan/a u to kako glavna junakinja neizdrživo pati, banalnost zvjezdane glumačke postave, pomno odabranog soundtracka i odjevnih kombinacija od crne čipke čine svu tu bol znatno podnošljivijom i mnogo protočnijom. Za razliku od knjige, u kojoj raskorak izmedu “stvarne” Elizabeth Wurtzel i fikcionalne junakinje nije toliko golem, artificijelna kinematografska reprezentacija čini filmsku “Elizabeth Wurtzel” pop-kulturnim konstruktom sasvim iskliznulim iz ruku (i dobrih namjera) autorice. Postavlja se pitanje iskrenosti/licemjerja autorice koja je čitav svoj javni život modelirala na principu razmaženog enfant terriblea, koje svoju o(zlo)glašenost bazira ponajviše na tome što je nekoć bila mlada i depresivna u Americi. U djelu Narcistička kultura Christopher Lasch upozorava kako čak i najbolji pisci ispovjedne proze hodaju po tankoj crti koja dijeli samoanalizu od samopovlađivanja. Sagledavajući medijsku personu Elizabeth Wurtzel, njenu literarnu i filmsku heroinu, nameće se neumoljiv zaključak kako je u ovom slučaju autorica zagazila duboko na laschovski teren besramne samodopadnosti.

tumblr_lq0byv3Nv61qbhp9xo1_1280

“Patnja duše”, Francisco Ribalta

Pa ipak, postoji nešto duboko zavodljivo i gotovo hedonističko u otvorenoj aproprijaciji boli, bila to Wurtzelina beskonačna vivsekcija vlastite psihičke patnje ili krikovi nedovoljno pristojnih i prisebnih rodilja. Ležeći na odjelu babinjača, dok su do mene dopirali vriskovi iz rađaonice s kata iznad, potajno sam se pitala jesam li se na epiduralnu anesteziju odlučila samo kako bih zatomila fizičku patnju ili i kako bih anestezirala nešto drugo: svoje moguće društveno neprimjereno, glasno i bezobrazno vokaliziranje boli.

 

zlj2
Srce nije kamen: pokušaj obračuna sa “Zabranjenom ljubavi”
Laž apolitične kulture
Konferencijska večera-kabare
Arhitektura i feminizmi: mali pojmovnik
toni3
“Cosmo” i četvrti val feminizma
naslovna
Pokvari mi djetinjstvo: “Ghostbusters”
protectedimage
Muf chata o Girls (S06 E01)!
161014_3116002_The_Pool
Šutnja i osjećaji
Red Room
Vrijeme “revivala”
slikovnice-cover
Blagdanski šoping vodič kroz svijet subverzivnih slikovnica
Arrival: sadašnjost buduće prošlosti
how-to-get-away
Cijena moći u “How to Get Away with Murder”
"Crvenkapica", ilustrirao Edward Gorey
Crvenkapica u raljama feminizma
BAD MOMS
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
hm
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
ROOM_01082609-e1452462797956
Klaustrofobija roditeljske ljubavi
Greyhound Racing in Macau at the Macau (Yat Yuen) Canidrome Co. Ltd. 28MAY11 (For Post Magazine 05/06/2011)
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
makeup-cover
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
deny
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
saponia
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
friendship-cover2
Neka počne zlatno doba
amandaknox_01
Fatalna Amanda Knox
d03cae5441d542a88a34eb0ebf225905
Proizvodnja Lolite
desert-cactus
Sada i nekada i zauvijek ljeto
ja-sam-mia
Vrlo kratka analiza spota “Želim živjeti!” pomoću dijagrama
saponia
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Neil Wax, Blame
Antigona na Bleiburgu
lego
S LEGOm gradite rodne podjele!
solange-cover1
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Greyhound Racing in Macau at the Macau (Yat Yuen) Canidrome Co. Ltd. 28MAY11 (For Post Magazine 05/06/2011)
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
amanda-cover
Amanda Palmer, između bunta i privilegija
Beyonce-Formation-compressed
Koordinacija (političkog) pokreta: Beyoncéin “Formation” kao naputak za revoluciju
Transrodne žene su žene
feelreal
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
toni3
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Černobil. Fotografije: Lea Horvat
Ljeto u Černobilu
friendship-cover2
Neka počne zlatno doba
tumblr_mg6lkmn0iz1r7qnjjo1_1280
Savršena žrtva