Interstellar: uspješno filmsko putovanje

Nije slučajnost što je Christopher Nolan svojim posljednjim filmom Interstellar (2014) reinterpretirao stihove Dylana Thomasa – do not go gentle into that good night. Vanzemaljska je priroda kakvu poznajemo hibrid znanstvenih eksploracija i ljudske imaginacije i ne možemo je uprizoriti koristeći se isključivo suhoparnim činjenicama. Ona nikad ne prestaje biti plod naše mašte. Da bi se uvjerljivo predočila na filmu, okrutna, ali lijepa, da parafraziram lik dr. Manna koji u filmu odlično glumi Matt Damon, priroda traži pjesničko umijeće. Upravo zato što od poezije nije bježao nego ju je redateljski prigrlio, Nolan je snimio izvrstan film.

Interstellar je u kina stigao u vrlo zanimljivom trenutku. Ovih dana imamo priliku uživo pratiti informacije koje nam dolaze s komete 67P i gledati s oduševljenjem slike marsovske panorame koje nam šalje rover Curiosity. Vanzemaljska priroda koja je uvijek bila izvor umjetničke inspiracije i znanstvenog nadahnuća zadnjih godina doživljava svoju renesansu i to ne samo kroz popularizaciju znanosti i svemirske misije koje možemo pratiti preko socijalnih mreža, već i kroz videoigre, književnost te kadrove znanstvenofantastičnih filmova u kojima priroda izgleda sve prirodnije zahvaljujući razvoju tehnologije. Ta se renesansa ne događa samo zato što fotografije Marsa i ostalih nebeskih tijela dobivamo u sve boljoj rezoluciji, već i zbog toga što se od stvarnosti najlakše odmoriti imaginarnim bijegom u prostor nenastanjen ljudima.

Christopher Nolan, međutim, ne nudi svojim filmom takvu vrstu eskapizma. Ekskurziju u duboki svemir koju Interstellar prati, redatelj koristi kako bi u neprijateljskoj prirodi koja ljude okružuje lakše tematizirao njihovu: dinamika međuljudskih odnosa se ne mijenja bitno bez obzira na neravnomjeran protok vremena i veliku razdaljinu koja svemirske putnike dijeli od Zemlje i ljudi koje su tamo ostavili.

Nolanova izrazito ambiciozna namjera da se istovremeno uhvati u koštac s problemom vremena i načinom na koji ga čovječanstvo tumači, postaje jasna odmah na početku filma. Prvi kadrovi pokazuju kako na ljudski rod doslovno padaju gomile prašine. Ljudi su u priču uvedeni kao ugrožena vrsta. U distopijskoj budućnosti oni su stvar prošlosti i polako zaboravljaju na vlastitu eksploatatorsku i avanturističku prirodu, zatupljuju i mire se s novom ulogom koja ih je dopala, ulogom zemljoradnika i sjedilaca. Činjenica da je prinuđen biti skrbnikom ne odgovara glavnom liku Cooperu (Matthew McConaughey) koji bez puno razmišljanja napušta svoj poziv seljaka i svoje dvoje djece kako bi se upustio u avanturu. Iako Cooper i njegova kćerka Murph (Mackenzie Foy/Jessica Chastain/Ellen Burstyn) pokazuju jednaku želju da istražuju vlastitu okolinu i mijenjaju je, samo on odlazi na međugalaktičko putovanje kroz crvotočinu smještenu tik do Saturna, dok ona ostaje doma i čeka da se otac vrati, u čemu joj prolaze godine. Umjesto putovanja, njezina je zadaća iznaći načina da spasi čovječanstvo od izumiranja. Uz očevu pomoć naravno.

Kad smo već kod izumiranja, tema smrti ključna je za razvoj i diferencijaciju likova jer se svaki od njih s njom drugačije nosi. Ono što Coopera čini izrazito pozitivnim i herojskim likom njegova je briga za život drugih. Negativci su oni koji se brinu isključivo za vlastiti opstanak, ali isto tako negativcem ispada i lik koji se na početku ne doima tako. Profesor Brand (Michael Caine) ne mari za opstanak pojedinaca, već isključivo za opstanak vrste. Takav hladan, znanstveni pristup kolonizaciji novih svjetova u jakom je kontrastu s idejom da čovječanstvo moramo spasiti zbog emotivnih veza koje smo ostvarili s pojedinim ljudima. Osobno se, doduše, uopće ne slažem s tim da bi spas ljudske vrste trebala ikome biti glavna životna motivacija s obzirom kakvi bi sve pokvarenjaci time bili pošteđeni, ali u filmu je ona dosta dobro izvedena.

Interstellar ima, nažalost, nekoliko loših mjesta. Posada koju NASA šalje da pronađe odgovarajući planet na koji bi se ljudi mogli preseliti – predvidljivo je postavljena. Glavni je junak – pilot, muškarac koji se bori za spas svoje djece, hrabar, požrtvovan i bijel. U tim astronauta je, političke korektnosti radi, ubačena jedna žena (Anne Hathaway), jedan Afroamerikanac (David Gyasi) i lik koji je imao zadatak umrijeti prvi (Wes Bentley). Na kraju filma imamo još jedno opće mjesto – muškarac ide spasiti ženu i vjerojatno s njom imati djecu. I u novim se svjetovima reproduciraju stare predrasude. Dobrodošla je promjena što robot TARS ne radi svojoj posadi iza leđa, kao što to inače u ovakvim filmovima bude slučaj.

Ipak, u usporedbi sa širom slikom koju film daje, moje su zamjerke zanemarive. Način na koji je Nolan vizualizirao teoriju relativiteta doista je spektakularan. Vrijeme različito prolazi kako se prostor mijenja: što je bliže crnoj rupi, što je gravitacija jača – trenutak duže traje. Najimpresivnije od svega je što je uspio od vremena napraviti prostor i posložiti ga u mrežu u kojoj je svaki proživljeni trenutak izložen našem pogledu. Ono što se na početku čini kao gravitacijska anomalija, prerasta na kraju u puno kompleksniju pripovjednu situaciju upravo zahvaljujući vizualizaciji vremena. Interstellar pruža zavodljiv obzor događaja, ali ne staje samo na tome, već nas spušta u singularitet. Ne znam nijedan drugi film koji je to napravio. Riječ je, naravno, o imaginarnom prostoru i glupo bi bilo filmu zamjerati situacije koje nisu posve znanstveno točne i utemeljene, iako sam primijetila da su neki kritičari radili upravo to.

Ono po čemu ćemo Interstellar najviše pamtiti, lakoća je s kojom je Christopher Nolan uprizorio vrlo apstraktne i komplicirane ideje koje izmiču svakodnevnom ljudskom iskustvu. Film osim toga nije moguće interpretacijski obuhvatiti samo jednim tekstom i u tome je njegova prednost. Kao i Dylana Thomasa, vrijedi ga čitati više puta, makar stalno u sebi ponavljali isti stih ili vrtili istu sliku.

Komentari
  1. Dora Eva Krupic
  2. sonja
    • dukana
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Napokon superžena
Kultura silovanja: ti si kriva što si silovana
Chat of Thrones (S07 E01)
Povratak “Twin Peaksa”: 5.-9. epizoda
Napokon superžena
Treba li feminizmu Wonder Woman?
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Tjeskoba ženskog autorstva
Mit o nasilju
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Fatalna Amanda Knox
Proizvodnja Lolite
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva