Muške predrasude i ženski ponos

Postoje knjige i knjige, ali nema djela do Ponosa i predrasuda (1813). Riječ je o romanu čije stranice donose najbolje od svjetske književnosti: detaljnu studiju pamtljivih karaktera i njihovih interakcija, i izrazito čitljive i zavodljive rečenice koje nam te studije i interakcije izvrsno prenose. Knjiga je s razlogom bila hit kad se prvi put pojavila u štampi i to ostala do današnjeg dana. Odnosi moći o kojima Jane Austen piše opstali su, u nešto izmijenjenoj verziji, sve do danas i stoga nam nije teško razumjeti ljubavne i financijske peripetije kojima ih je još krajem 18. stoljeća autorica razvila i prikazala. Austen treba cijeniti još više s obzirom da, iako je humor društveno uvjetovan i vremenski obilježen, njezin ni u jednom trenutku nije postao passé. Naprotiv, autoričino je britko, satirično izrugivanje slabostima ljudskog duha aktualno danas kao što je bilo i prije dva stoljeća.

Jedina je osoba koja može parirati Jane Austen u njezinom izrugivanju karikaturalnim ljudskim osobinama, pogotovo nepresušnoj ljudskoj gluposti, pjesnik Heinrich Heine (moja tiha nekrofilska patnja), ali dok se njegove Slike s putovanja (1826 – 1829) smatraju klasikom i spominju ih svi teoretičari i filozofi koji drže do sebe, remek-djelo engleske spisateljice „osuđeno“ je na popularnu kulturu i nekolicinu ekranizacija na koje se ti isti teoretičari ne osvrću baš rado. Muškarci lako zaboravljaju da su ironiji, kritiziranju društvene nepravde i klasne nejednakosti Heine i Austen bili jednako skloni. Ono što dvoje autora dijeli jedno od drugog različito je mjesto s kojeg su tu sklonost razvijali. Heine je o ljubavi pisao s povlaštenog mjesta, iz prvog lica, kao novčano zbrinut muškarac kojeg čeka književna slava, a Austen iz trećeg lica, anonimno, jer je u to vrijeme bilo sramotno da žena piše pod svojim imenom i za život zarađuje vlastitim radom.

Roman Ponos i predrasude daje širu sliku rodne i klasne nejednakosti koristeći se naizgled trivijalnim pojedinostima i ljubavnim zapletom. Austen je secirala obiteljsku dinamiku i odnose likova čija sreća ovisi u prvom redu o novčanoj razmjeni i materijalnim dobrima. Njezine žene, ali i muškarci, traže prije svega način da osiguraju vlastitu egzistenciju. Jedina dva lika koja su iznad toga, gospodin Bingley i gospodin Darcy, dobrostojeći su muškarci koji raspolažu akumuliranim bogatstvom o kojem ovisi blagostanje čitavih grofovija. Sigurnost koju njih dvojica imaju od rođenja drugi mogu postići samo sklapanjem unosnog braka s jednim od njih ili s članovima njihove obitelji. To pogotovo važi za žene kojima nije dozvoljeno nasljeđivati imovinu i koje krov nad glavom, ako su neudate, gube u trenutku očeve smrti, kao što je bio slučaj i sa samom Jane Austen. Ponos i predrasude nisu dakle ljubavni roman u pravom smislu te riječi, već prije roman koji se bavi temom ljubavi iz perspektive osiromašenog ženskog subjekta kojem je ljubav najveći luksuz od svih.

Ljudi često glavne junake, Elizabeth Bennet i Darcyja, interpretiraju u skladu s naslovom knjige: on je ponosan, a ona puna predrasuda. Austen, međutim, kroz roman pokazuje da je zapravo Eliza Bennet ona koja je izrazito ponosna. Iako ne potječe iz bogate i ugledne obitelji, junakinja je čitavo vrijeme svjesna vlastitih intelektualnih kapaciteta, svog smisla za humor, kao i činjenice da te njezine kvalitete ne ovise o njezinom bračnom statusu i položaju koji u društvu zauzima. Njezin se ponos razlikuje od ponosa gospodina Darcyja u tome što je njegov financijski potkovan i zbog toga prerasta u oholost. U trenutku u kojem joj on nudi brak, Elizabeth može točno vidjeti da Darcy uopće ne računa s tim da bi ga ona mogla odbiti: „He spoke of apprehension and anxiety, but his countenance expressed real security“. Glavna razlika između tog Darcyja i onog za kojeg se Lizzy na kraju udaje razina je arogancije s kojom on pristupa već spomenutom osiromašenom ženskom subjektu. Manjak para ne dokida ženino dostojanstvo niti njezinu želju da o vlastitom blagostanju slobodno odlučuje. Tek nakon što se aktivno počne baviti srećom drugih i moć da odlučuje o svojoj sudbini prepusti Elizabeth Bennet, Darcy zaslužuje njezin pristanak.

Upravo mi se zbog toga nije dopala Wrightova ekranizacija romana iz 2005. godine s Keirom Knightley i Matthewom Macfadyenom u glavnim ulogama. Scena u kojoj se protagonisti na kraju sreću na poljani u izmaglici završava time što Eliza Bennet Darcyju ljubi ruku što, ako ćemo pravo, podsjeća na bajramski običaj ljubljenja ruke obiteljskom autoritetu od kojeg želimo izvući novac. Film nam dakle predstavlja pristanak junakinje na brak kroz gestu kojom se Darcyju podčinjava. (Nije ljubljenje ruke znak poštivanja muškog autoriteta samo kod Bošnjaka, pitajte Kuma.) Redatelj je, osim toga, obitelj Bennet prikazao u gotovo idiličnom svjetlu, a scenu u kojoj Darcy govori Elizabeth Bennet da je želi oženiti smjestio je u ništa manje idiličan kišoviti krajolik, čime je od romana napravio pastoralu što s izvornim tekstom nema ama baš nikakve veze. Nisam se, međutim, iznenadila jer odmah na početku filma vidimo da je obiteljsku kuću u kojoj Lizzy živi sa svojim roditeljima i sestrama Wright prikazao kao seosko imanje, čime je ispoštovao opće mjesto ljubavnog žanra u kojem klasna razlika između siromašne žene i bogatog muškarca mora biti što veća, kako bi se većom doimala i ljubav kojom je dotični muškarac premošćuje.

U tom je smislu BBC-jeva mini serija u kojoj Elizabeth Bennet glumi Jennifer Ehle, a gospodina Darcyja nezaboravni Colin Firth daleko bolja. U prvoj epizodi možemo vidjeti zabavu na kojoj se protagonisti prvi put sreću, ali i veselje njihovih konjušara i posluge na kaldrmi ispred salona. Indikativno je i to što ni u jednom trenutku kao gledateljice nemamo pristup visokom londonskom društvu koje se često spominje kao uzor, već možemo vidjeti samo njegovu repliku pripremljenu za prostije provincijsko društvo u koje gospodin Bingley stupi kupnjom Netherfield Parka. Ponos Elizabeth Bennet dobiva tim klasnim razgraničenjem gospodskih obitelji od njihove posluge dodatno „opravdanje“. Njezine predrasude prema najvišim društvenim slojevima također.

Roman i njegova televizijska i filmska verzija koje sam spomenula ne podudaraju se po još jednom pitanju: uprizorenju seksualne želje kao podteksta romantične ljubavi. U knjizi se ona zapravo ne spominje eksplicitno, već je implicirana u pogledu koji Darcy ne može skinuti s Elizabeth, a koji ona ne razumije. Istovremeno, puno se polaže na njihovu intelektualnu povezanost i njihove zajedljive replike i uzajamna provociranja. Kad plešu na balu koji je organizirao Bingley, Darcy pokušava natjerati Elizabeth da s njim razgovara o knjigama koje voli. Ona mu odgovara: „I am sure we never read the same books, nor with the same feeling!“ Darcy želi da usporede svoja različita čitateljska iskustva, ali Elizabeth, naravno, nije raspoložena da se s njim intimizira. Tenzije u knjizi možemo najbolje objasniti korištenjem japanskog izraza „tsundere“: hladna prema Darcyju na početku, Elizabeth se kasnije u njega zaljubljuje, što čitateljicama ostavlja prostor da fantaziraju o svim naslovima o kojima sretni ljubavnici napokon mogu raspravljati.

U seriji, međutim, što objašnjava popularnost Colina Firtha, pogled ne ostaje jedino sredstvo kojim se Darcyjeva žudnja pripovjedno prenosi. Darcy u njegovoj interpretaciji silovitost svoje žudnje i dramu oko toga hoće li joj se prepustiti ili ne – pokazuje fizičkim djelovanjem. Prvo imamo njegovo igranje bilijara i sugestivno zabijanje crvene bilijarske kugle u rupu nakon što se na vratima ukaže Elizabeth i potom odmah, zbunjena, ode dalje. Vidimo ga zatim kako se kupa u kadi i s prozora polugol gleda razigranu Lizzy. Tu je i njegov „I shall conquer this! I shall!“ nakon mačevanja, kad se naslanja na stub sav oznojen i razdrljene košulje. Riječ je o suvremenoj interpretaciji koja seksualnu privlačnost gura u prvi plan. Gledateljice bez problema mogu razumjeti pogled koji Elizabeth ne zna odgonetnuti. Isto im je tako jasno zašto Darcy skače u jezero da se „rashladi“ i takav nalijeće na ženu zbog koje se trenutak ranije okupao. S knjiga smo prešli, relativno suptilno, na genitalije i impresivan dekolte Jennifer Ehle.

Ne tako pozitivan razvoj događaja za nas feministkinje predstavlja Wrightov film snimljen deset godina nakon serije u kojem sladunjava, romantična ljubav ima zamijeniti i razgovore o knjigama i seksualne insinuacije. Pokisli do gole kože, Elizabeth Bennet i Darcy na trenutak izgledaju kao da će se nježno poljubiti, od čega sam zamalo bljucnula. Nespretno je Jane Austen interpretirati na takav način i predstaviti je u takvom svjetlu suvremenoj publici. Persuasion (2007) je napravio puno bolji posao, ali nećemo sad o tome. Ionako sam odužila.

Ponos i predrasude roman je koji je nemoguće pročitati samo jednom. Uz Slike s putovanja, i par drugih naslova koje neću otkriti, knjizi Jane Austen najčešće se vraćam. Likovi poput gospodina Collinsa, Lydije Bennet, Wickhama, Catherine de Bourgh i drugih savršeno su napisani, a dijalozi koje vode jedni s drugima otkrivaju pojedinosti u kojima možemo prepoznati manire svojih suvremenika, svojih prijatelja, neprijatelja, članova obitelji. Pojedinci koje Austen opisuje stvarni su zahvaljujući manama koje su univerzalne za sve ljude. Autorica kreće od pojedinosti, ali daje grandioznu sliku ljudskog duha te opisuje problem nejednakosti koji već stoljećima nismo u stanju riješiti. Činjenica da knjiga nije bila ni na jednom popisu obavezne literature kroz sve godine mog školovanja, a da sve žene koje poznajem Ponos i predrasude vole i cijene – govori samo da školski sustav još uvijek ne računa s nama. Rekao bi čovjek da je ženama važnija romansa od škole, a znamo da nema ništa romantičnije nego ovisiti o tuđem novcu i muškoj milosti.

Komentari
  1. Citateljicaslobodne
#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Feministički pristupi prevođenju
Angelizacija puka
Povratak “Twin Peaksa”: 10.-18. epizoda
#YouToo
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Long Black Dick 24
Ljubav u doba socijalizma i ostale queer romanse Sarah Waters
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Feministički pristupi prevođenju
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Zlostavljanje s rokom trajanja
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Bebe devedesetih i Mimi Mercedez
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva