„Middle-march“ J.R.R. Tolkiena
Izvor za sve fotografije: muf.com.hr
Ambicija J.R.R. Tolkiena da stvori novu englesku mitologiju slavna je i nimalo tajna. U pismu iz 1951., primjerice, piše: „[h]tio sam napraviti djelo više ili manje povezanih legendi, od velikih i kozmogonijskih do razine romantične bajke (…), i posvetio bih ga jednostavno Engleskoj; svojoj zemlji“. No u mitu o velikom mitotvorcu redovito se prešućuje da se Tolkien jednom trudio pisati i drugačiju književnost – nefantastičnu književnost svakodnevice, ljudskih odnosa i života u provinciji. Danas ću se baviti tim praktički nepoznatim dijelom Tolkienova opusa.
Middle-march J.R.R. Tolkiena nastao je 1943., usred njegova rada na Gospodaru prstenova. Izvori tvrde da je Tolkien, u trenutku očajavanja nad grandioznošću Middle-eartha i njegovih epskih zbivanja, potražio savjet o pripovijedanju kod prijatelja s Oxforda. Ovaj mu je posudio nekoliko knjiga, među kojima i Middlemarch George Eliot (šokiran što je J.R.R. nikad nije čitao!), i tako zamalo promijenio povijest književnosti i popularne kulture kakvu poznajemo.
Tolkien se, ide priča, bezglavo zaljubio u roman George Eliot. Osim što je stavio crtež autorice iznad stola i toliko istrošio prijateljev primjerak da je morao kupiti vlastiti, naručio je i da mu se izradi set rupčića s izvezenim citatima iz knjige (danas su izgubljeni). No mnogo je veće posljedice osjetilo njegovo vlastito djelo. Cijelu 1943. Tolkien je proveo prilagođavajući svoje likove temama i strukturi Eliotičinog romana, napustivši u potpunosti originalnu mitsku viziju. Kad je taj tekst predstavio izdavačima, koju su od njega već šest godina čekali „novog Hobita“, izbila je žučna svađa, a rukopisom je navodno razbijen i prozor. Skandal je zataškan, Tolkien se vratio Middle-earthu i završio Gospodara prstenova kakvog danas čitamo, a neimenovani rukopis tek ponekad izroni u kuloarima književnog podzemlja, gdje mu je i nadjenuto ime Middle-march.
I vi i ja imamo sreću da mi je nedavno pao u ruke. Ovo je kratak pogled na Middle-march J.R.R. Tolkiena.
Eksplicitno epsku borbu dobra i zla Gospodara prstenova u Eliotičinom Middlemarchu zamjenjuje borba pojedinca s društvenim konvencijama, vlastitim karakterom i ograničenjima te prolaskom vremena. Kao u običnim životima, ljudski se snovi gase i nestaju, pojedinci koji su obećavali doživljavaju tužne neuspjehe, dok neki drugi uspijevaju iako to ne zaslužuju. Tolkien je bio opčinjen suptilnošću karakterizacije i narativnih postupaka, no vlastite je likove u novi okvir preveo tek donekle uspješno, često drastično mijenjajući njihove izvorne karaktere.
FRODO BAGGINS (inspiracija: DOROTHEA BROOKE). Frodo je mlada idealistična žena koja želi učiniti svijet boljim. Nekoliko je stranica posvećeno opisu njene kovrčave smeđe kose i vještini jahanja ponija. Frodov se miran svijet mijenja kad u dom njegova ujaka BILBA BAGGINSA stiže stari učenjak GANDALF. Impresionirana učenjakovim znanjem i govorom te čarobnim zlatnim prstenom koji joj pokazuje, Frodo se iste večeri odlučuje za njega udati, na zgražanje svoje sestre PIPPIN. Odlučna i odana Frodo s prstenom putuje u suprugov dom, spremna se žrtvovati kako bi on dovršio svoj kapitalni projekt sistematiziranja sveukupnog ljudskog znanja. No, Frodo uskoro shvaća da se prevarila – Gandalf nije tako briljantan kako se čini, a njegov joj nećak SAM GAMGEE otkriva i da je njegov učenjački projekt zastarjeo i nepotreban. Frodo razvija romantične osjećaje za Sama, ali ostaje vjerna Gandalfu. Rastrganost između bračne dužnosti i ljubavi u knjizi je naznačena zlatnim prstenom koji joj je suprug poklonio i koji Frodo nosi oko vrata. U trenucima kad se zbližava sa Samom, prsten „kao da odjednom teži stotinu kilograma, vukući njen vrat prema tlu“ i simbolizira njen osjećaj krivnje. U trenucima, pak, kad se žrtvuje za svog nezahvalnog supruga, ona gura prst u prsten i osjeća se „kao da je nevidljiva“, „među sjenama“, „na zlu mjestu“, iz čega jasno iščitavamo pogubnost braka po Frodo i njen identitet. Ta se borba nastavlja i nakon Gandalfove smrti – Frodo svoj sretan kraj dočekuje dobrano izubijana životom i na rubu snaga.
GANDALF (inspiracija: EDWARD CAUSABON). Misteriozni i vrlo stari učenjak sijede brade ostavlja autoritativan dojam na većinu likova iako neki vide da se u njemu krije osušeno srce bez strasti. Gandalf je jednom zaista vladao ogromnim znanjem iz svih sfera nauke, no desetljeća i desetljeća vremena u nekom su ga trenutku pregazila, te je i sam svjestan da je projekt na kojem radi vjerojatno promašen. Njegova teška narav i zloća velikim su dijelom posljedica osjećaja nepotrebnosti i nevažnosti u modernom svijetu. Najpamtljivije prizore Gandalfa, zanimljivo, obilježava bliskost s kukcima – moljcima i muhama – životinjama koje karakterizira kratak životni vijek i čije živote ljudi slabo poštuju. U jednom od tih prizora Gandalf rukom sprečava moljca da uđe u svjetiljku i spali se na plamenu, govoreći mu „Ne možeš ući. Vrati se u sjenu! Ne možeš ući“, što je i najtopliji trenutak njegovog lika. U drugom ga Frodo iz prikrajka promatra kako nešto ozbiljno šapće muhi koju drži u dlanu, te s nježnošću shvaća da njenog supruga vjerojatno napušta razum. Gandalf nedugo nakon toga umire pomućena uma.
SAM GAMGEE (inspiracija: WILL LADISLAW). Idealistični mladi slikar i ljubitelj cidera beskrajno je odan Frodu i spreman sve žrtvovati za njenu sreću.
PIPPIN TOOK (inspiracija: CELIA BROOKE). Pippin je mnogo veselija i neozbiljnija od svoje starije sestre Frodo. Uživa u druženjima, jelu i piću i sretno se udaje za veleposjednika MERRYJA BRANDYBUCKA. Pippin se ne suočava s velikim životnim problemima kao Frodo i namjerno se pojavljuje kao lepršavi kontrapunkt njenom liku, što je dodatno naglašeno Pippinovom komičnom znatiželjom i nespretnošću, zbog koje redovito ruši predmete u svom i Merryjevom kućanstvu.
ARAGORN (inspiracija: TERTIUS LYDGATE). U priču ulazi kao markantni stranac – pun ideala poput Froda, karizmatičan i ponosan, Aragorn želi pomoći selu u koje je stigao. Oko na njega odmah baca „najljepša djevojka u mjestu“, ARWEN UNDOMIEL (inspiracija: ROSAMUND VINCY), koja ga prepoznaje kao muškarca s kojim može zasjesti na društveni tron. Arwen i Aragorn se zaljubljuju, no ona debelo precjenjuje njegove financijske mogućnosti, a njegova potreba da zadovolji njene želje na kraju ga dovodi u propast. Aragorn se pretvara u krnju verziju čovjeka kakav je bio i gledamo ga kako bezuspješno bodri samoga sebe – „Doći će dan kad će se hrabrost izjaloviti, ali danas nije taj dan!“ – dok mu se život raspada. Njegova je priča jedna od najtragičnijih u romanu.
LEGOLAS (inspiracija: FRED VINCY). Legolasova se obitelj nada da će postati svećenik i voditi dostojanstven život, no duboko su razočarani kad shvate da će se ta nada izjaloviti jer je zaljubljen u GIMLIJA (inspiracija: MARY GARTH), djevojku nižeg staleža. Legolas je navikao pomalo lebdjeti kroz svijet, no financijske će ga poteškoće natjerati da nogama čvršće stane na zemlju kako bi Gimli i on mogli biti sretni – što će i biti.
Nabrojani likovi uspijevaju biti uvjerljivi, no Tolkien se, nažalost, nije zaustavio dok u Middle-march nije smjestio sve veće likove iz Gospodara prstenova. Pretvarajući Golluma u uličnog nasilnika i alkoholičara, Tolkien gubi svu dubinu njegove karakterizacije, no zadržava njegov način govora koji se nikako ne uklapa u englesku provinciju prve polovice 19. stoljeća. Još je gori pokušaj da Nazgûle prikaže kao pokvarene farmere – njihova priča i predugi opisi konja neugodno odudaraju od ostatka teksta. No dok su ti propusti tek bizarni, epizode sa Sauronom i Shelob, zlom paučicom iz Minas Morgula, roman sigurno odvode u domenu trasha. (Zanimljiva je činjenica da je Shelob, jedina posve neovisna žena u knjizi, prikazana kao dlakavo, ubojito čudovište.) Zbog gomilanja likova i radnji roman postaje neprohodan i naporan, a Tolkien ne uspijeva postići suptilnost tehnike George Eliot, niti suzdržanu duhovitost njenog naratora.
Tolkienov Middle-march interesantan je ponajviše zbog svoje potpune izbrisanosti iz priče o velikom fantasy autoru, i upravo zato mislim da je vrijedan pažnje. Je li za mit o Tolkienu sramotno što se bavio „trivijanim“, „ženskim“ temama svakodnevice i braka? Ili je ipak sramotna sama kvaliteta njegovog djela o provinciji? Ta pitanja nek ostanu otvorena, no slučaj Middle-march bez dvojbe je jedna od najneobičnijih situacija u povijesti zapadne književnosti. Kao čitatelji se, pak, možemo veseliti objema, šarmantno različitim verzijama Tolkienove priče. „All’s well that ends better“, rekao bi John Ronald Reuel.
