Bračni zaplet

Bračni zaplet zapeo mi je za oko tijekom ovogodišnjeg ljetovanja u Hrvatskoj. Prošli romani ovoga američkog autora pokazali su se kao zanimljivo štivo iz rodne perspektive: u Nevinim samoubojstvima tematizira se djevojaštvo, a Srednji spol, priča o hermafroditu Calu, otvara raspravu o problematičnom binarnom doživljavanju rodova/spolova. Naslov posljednjega romana koji evocira žanr dobrog starog ljubića s korijenima u djelima Jane Austen i sestara Brontë ipak je najbliži mom ukusu, što mi je podmukli glasić konzumerizma sugerirao pri svakom prolasku kraj kioska.

Kiosk-izdanje u ovom je slučaju neprikladan pojam: za razliku od većine malih formata s odgovarajućim petparačkim cijenama, ovaj je meki uvez nešto većeg formata procijenjen na 149 kuna i zatim “spektakularno” snižen na 129. Budući da nerado kupujem beletristiku iznad 100 kuna (a rado posuđujem u knjižnici), par sam tjedana uspješno odolijevala zovu kapitalističkih sirena. Posljednji dan praznika mama me na kolodvoru, kao i uvijek, pitala hoću li da mi kupi “nešto za čitati”. Besramno i ne bez grižnje savjesti odlučila sam se za Eugenidesa. Knjiga me podsjeća na dugo putovanje u vlaku, gdje se pokazala kao učinkovita zaštita od pozadinske buke djece, praznog mp3 playera i neželjenog small talka, a čitateljska se avantura nastavila noću u samotnom studentskom domu.

marriage_plot_drop_cap2

Autorica: Anny Chen, dribbble.com/annychen

U središtu je romana Madeleine, studentica engleske književnosti u ljubavnom trokutu između Mitchella, studenta teologije koji je vječno friendzoned, i biologa Leonarda (nisam se mogla othrvati porivu da ga svaki, ali baš svaki put zamislim kao njegova imenjaka iz The Big Bang Theory) čija se manična depresija sve više pogoršava kao roman odmiče. Moje kratko predstavljanje likova upareno s njihovim profesijama nije slučajno – one čine velik dio tkiva romana zbog čega bi se tekst mogao uvrstiti u žanr campus novela. Madeleine otkriva svoj interes za u 1980-ima (vremenu radnje romana) démodé viktorijansku književnost i daje uvid u burno polje teorije književnosti, Mitchellovim se likom propituje mogućnost ozbiljnog bavljenja teologijom u sve sekularnijem zapadnom društvu, a Leonardov rad u istraživačkom kampusu sondira prestižnu i dominantno maskulinu znanstvenu sredinu koja bi se mogla usporediti sa Silikonskom dolinom. Kao i u romanima književnog teoretičara Davida Lodgea (npr. Razmjena), oličenju žanra campus novela, fokus je na brbljavom, autoreferencijalnom sagledavanju vlastitoga akademskog polja – književnosti – u njezinu mediju. Obilje književnih referenci i insajderskih dosjetaka posebno (na momente možda i jedino) zabavnih onima koji/e se profesionalno bave književnošću nadmašeno je tek u Uvodu u fiziku katastrofe Marishe Pessl, fantastičnom romanu strukturiranom poput syllabusa (koji mi je pogotovo drag i zato što glavna junakinja ima rođendan na isti dan kao ja – 18. lipnja).

Možda najzanimljiviji aspekt ovoga žanra u Bračnom zapletu lucidan je i duhovit prikaz teorijskog zaokreta u studiju književnosti tijekom 1980-ih, kad poststrukturalizam postaje mainstream na brojnim sveučilištima. Madeleine tu promjenu uspoređuje s logikom popularnosti u srednjoj školi: “Na cijeloj trećoj godini Madeleine je nastavila uredno pohađati kolegije kao što su Viktorijanska Mašta: od romana Phantastes do romana Water-Babies, ali upisavši četvrtu godinu više nije mogla ignorirati kontrast između škiljavih siromašaka na svom seminaru o Beowulfu i onih otkačenjaka na drugom kraju hodnika koji su čitali Mauricea Blanchota. Pohađati koledž u osamdesetima orijentiranim na stjecanje novca, bilo je obojeno manjkom radikalizma. Semiotika je bila prva stvar koja je mirisala na revoluciju.” Madeleine tako upisuje kolegij Semiotika 211 i pokušava korigirati svoj “zdravorazumski” pristup književnosti koji samokritično i s krivnjom analizira (“Imala sam osjećaj da. Bilo je zanimljivo kako Proust. Svidjelo mi se kako Faulkner.”). Iako Madeleine redovito izvršava sve obaveze za kolegij, užasava se javljanja za riječ u nelagodnoj atmosferi predavaonice. dekoProfesor djeluje hladno i nepronično poput sfinge, kolegij je okupirala šačica samosvjesnih studenata sa subkulturnim pedigreom kojima su omiljene riječi falus i fašist. Pozicija glavne junakinje u sveučilišnom je miljeu naglašeno rodno obilježena – sram, osjećaj neadekvatnosti i glupavosti vlastitih shvaćanja i interpretacija mnogo češće pogađa djevojke – u Bračnom zapletu jedino njih. U tom je kontekstu posebno intrigantna scena u kojoj Madeleine, nakon čitanja Cullerova teksta O dekonstrukciji, prvi put na sat dolazi s čvrstom namjerom da nešto kaže, ali već prvi komentar kolege Thurstona diskreditira Cullerov tekst: “Argumenti mu stoje i to. Ali pitanje je može li se koristiti diskreditirani diskurs – kao, recimo, razum – da bi se objasnilo nešto tako paradigmatski revolucionarno kao što je to dekonstrukcija.” Na Madeleineinu bojažljivu primjedbu da, čitajući Cullera, napokon počinje shvaćati o čemu je u dekonstrukciji riječ, Thurston neumoljivo odvraća: “Svaki genij treba nekoga tko će ga objasniti. Upravo je to Culler za Derridaa.” Na snazi je implicitno obeshrabrivanje Madeleineina razmišljanja, povratak kulta genija u velikom stilu i neustrašiva asertivnost, redom stereotipne odlike maskulina (akademskog) diskursa.

polica

Maria Adelmann

Madeleinein lik spaja tradicionalnu figuru čitateljice s njezinom profesionalizacijom. Ona se jasno ograđuje od tad dominantna interesa za čitatelja/icu: “Srcu joj je još bio drag onaj sve zasjenjeniji entitet, pisac.” Pozivanje na srce referira se na žensku strast za čitanjem kao sanjarenjem, svrstavajući Madeleine (što tekst eksplicitno potvrđuje) u kategoriju onih koje/i su književnost upisale/i jednostavno jer vole čitati. Junakinjina romantična vizija književnosti otkriva se već na prvoj stranici romana; Madeleine, naime, gaji ponešto sentimentalnu ideju kućne biblioteke kao svojevrsnog testa osobnosti: “A onda bi čekala da vidiš rezultat, nadajući se da će pisati ‘umjetnička osobnost’ ili ‘strastvena’, misleći kako i ‘osjetljiva’ nije tako loše, potajno strahujući da će pisati ‘narcistična’ i ‘domaćinski tip'(…)”. Spajanje visoke književnosti (dominantno ženskoga kanona) s oblikom tipičnim za ženske časopise (psihotestom) ilustrativan je moment za Madeleineino shvaćanje polja književnosti. Na sličan su način interpretirani Fragmenti ljubavnog diskursa Rolanda Barthesa, knjiga koju je Leonard bacio na Madeleine nakon njezine prve izjave ljubavi, a koja je poslužila kao okidač za nezaustavljivu melankoliju nakon njihova prvog prekida. Madeleine je nosi posvuda, neprestano prečitava te čak spava s njom u krevetu. Njezino duboko identificiranje s tekstom, “uživljavanje” u nj upravo je suprotno navodnoj intenciji djela – razotkrivanju ljubavi kao konstrukta. Ipak, Madeleineina se recepcija ne može jednostavno utrpati u ladicu “blesave”, naivne čitateljice, ona svoju interpretaciju reflektira na teorijskoj razini, u seminarskom radu s temom dekonstrukcije Barthesove dekonstrukcije ljubavi, čitanju dotičnoga teksta u ključu dnevnika.

A-Lovers-Discourse-Fragments-by-Roland-Barthes

Madeleine epifanijski moment u karijeri doživljava na kongresu s temom viktorijanske književnosti gdje prvi put sreće vršnjakinje sličnih interesa i provodi entuzijastičan vikend razgovarajući gotovo isključivo o spisateljicama XIX. stoljeća, sestrinstvom nad koje se ipak nadvija sjena konkurencije: nakon maštarije jedne od njih o tome kako bi sjajno bilo kad bi se sve tri našle na istom odsjeku, madwdruga odvraća da je postojanje odsjeka koji treba tri viktorijanistice malo vjerojatno. K tome, u imaginarij, u maniri kultnih ličnosti, ulazi i feministički dvojac, Sandra Gilbert i Susan Gubar, koje se proslavile feminističkom analizom devetnaestostoljetne proze i metaforom luđakinje u potkrovlju. Madeleine se vraća kući s prvim ozbiljnijim uzorima i pravim pravcatim pojmom za ono što želi postati: viktorijanistica. Njezin izvrstan seminar s kolegija o bračnom zapletu prerasta u diplomski rad, a zatim i u temu za doktorat.

Ipak, Madeleine se odlučuje za pauzu u karijeri i prati Leonarda u glasoviti istraživački laboratorij Pilgrim Lake te titulu viktorijanistice zamjenjuje onom Leonardove djevojke. Rodni su odnosi u ovom istraživačkom okruženju jasno kodirani: žene se pojavljuju kao pratnja mladim istraživačima na svečanim večerama, uz iznimku osebujne i samotne postarije znanstvenice, neočekivane dobitnice Nobelove nagrade. Madeleine primarno postaje Leonardovom skrbnicom, tetoši ga, podržava i pokušava mu vratiti samopouzdanje, iskorijeniti njegove malodušnosti te ljubomorne primisli koje su se intenziviranjem njegove bolesti osjetno pogoršale. Kratkotrajno dobro razdoblje par očajnički odlučuje zapečatiti brakom, slijedeći istu logiku kao i nesretni parovi koji vezu pokušavaju spasiti djetetom.

Dok ekipa iz Pilgrim Lakea jasno razdjeljuje posao od privatnog života, po stereotipno muškom modelu ustanovljenom još u XIX. stoljeću, Madeleinein je znanstveni interes usko povezan s privatnim životom te u oba plana ekstenzivno razmatra ljubav i brak, kombinirajući naivnu i analitičku perspektivu. Ipak, žene su “dužne” pokazati interes za muški poslovni svijet (Madeleineina uvijek dolična majka Phyllida entuzijastično ispituje Leonarda o projektu na kojem trenutno radi), a nitko od muškaraca (osim postarijeg profesora koji drži kolegij o bračnom zapletu) ne zanima se za Madeleineine poslove. Ona također vječno oscilira između objekta i subjekta. Njezina je mladenačka ljepota u prvom planu većine opisa, pogotovo onih iz perspektive beznadno zaljubljenoga Mitchella koji je, ne slučajno, odlučuje povrijediti upravo primjedbom da ga intelektualno ne privlači. Kraj romana predstavlja novi početak za Madeleine – bez muža, ali s ljupkim stanom u New Yorku i pozicijom doktorandice, njezin život ne okončava se bračnim zapletom. Ipak, to odrješenje inicirao je Leonard; s Madeleineine se strane nije nazirao kraj patničke uloge.

citateljica

Autor: Charles Dana Gibson

Iako bi se roman prema više kriterija (žena kao glavni lik, ljubav kao osnovna tema, realističan i prpošan stil koji omogućava brzo “gutanje” teksta) mogao svrstati u kategoriju chick lita, on se ne prezentira tako. Naslovnica hrvatskoga izdanja, doduše, ima neke označitelje ljubavi (srca, siluete para), ali umjesto očekivane ružičaste blistavosti dominiraju sumorne nijanse crne, smeđe i sive boje koje knjizi daju izvjesnu težinu. Kako se Meg Wolitzer u nedjeljnom prilogu The New York Timesa pita: “If ‘The Marriage Plot,’ by Jeffrey Eugenides, had been written by a woman yet still had the same title and wedding ring on its cover, would it have received a great deal of serious literary attention? Or would this novel (which I loved) have been relegated to ‘Women’s Fiction,’ that close-quartered lower shelf where books emphasizing relationships and the interior lives of women are often relegated?” Bračni zaplet samo je jedan u nizu romana koji otvaraju ovu dilemu, možda još izrazitiju na primjeru “čistog” ljubića – Jednog dana Davida Nichollsa.

Moje prvo čitanje romana bilo je pretežno u modusu “obične čitateljice” koja traži pouzdani page-turner za eliminiranje dosadnih suputnika, potajice navija za Mitchella i razočarava se rasplinjavanjem Velike Romanse na kraju. U drugom čitanju u prvom je planu bila analitička čitateljica s olovkom u ruci kojoj je Madeleine postala daleko intrigantnijom od ostatka, a karijera dobila primat nad ljubavnim zapletom. Oba su čitateljska ega bila zadovoljna osloncima koje je tekst nudio za gotovo dijametralno suprotne interpetacije. Bračni zaplet dojmljivo je djelo koje pokušava ponovno ispisati klasičan ljubavni narativ, ovaj put u obratnom smjeru, od braka do single statusa, od paraliziranosti ljubavlju u maniri overly attached girlfriend do potrage za vlastitim putem kao sretnim završetkom, formulom koja je u usporedivom obliku primjenjiva na Rory na kraju Gilmoreica. Čeznete li, za promjenu, za romanima u kojima je kraj novi početak, ovo je knjiga koja vam treba u 2015. godini.

Komentari
  1. nienna
#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Feministički pristupi prevođenju
#YouToo
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
“Dobra godina” i veliki pljusak
Feministički pristupi prevođenju
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva