Hrvatsko gledanje Oscara

Kad je prije dva dana Patricia Arquette dobila Oscara za najbolju sporednu glumicu, iskoristila je tu priliku da podsjeti javnost na najbolji sporedni spol – žene, i činjenicu da su za isti posao žene manje plaćene od muškaraca. Arquette se, međutim, iz nekog razloga u svom pobjedničkom govoru obratila samo ženama u Sjedinjenim Američkim Državama, ženama koje plaćaju porez i koje su rodile djecu. Dodjelu sam gledala uživo na HRT-u i, iskreno, u trenutku u kojem je glumica svoju političku poruku čitala s papira uopće nisam marila što me iz svog govora potpuno isključila. Nemam djece, nisam američka državljanka i nezaposlena sam. Pomislio bi čovjek da tu jednakost koju ona traži – ne zaslužujem. Zašto sam onda, slušajući je, bila toliko oduševljena njezinim riječima i reakcijom Meryl Streep u publici?

Gosti-komentatori u studiju Hrvatske radiotelevizije, Alemka Lisinski i Nenad Korkut, nagrađenu su američku glumicu prethodno s osmijehom kritizirali zbog neurednosti, debljine i činjenice da je ostarila. Jedan od njihovih komentara bio je kako se prolazak 13 godina, koliko traje radnja filma Boyhood za koji je Arquette nagrađena, puno bolje vidi na njoj nego na njezinom kolegi Ethanu Hawkeu. Alemka Lisinski ustvrdila je kako muškarci stare drugačije. Od njezine mi se opaske stomak zgrčio i okrenuo za 180 stupnjeva. I onda je ta „neuredna“, nepočešljana žena koja se usudila ostariti i udebljati (zaboravila sam koju je odvratnu riječ Lisinski točno upotrijebila), odlučila tražiti platnu jednakost za sve Amerikanke. Zanimljivo je da su uz Arquette hrvatski komentatori za nemarnost u odijevanju prozvali upravo Meryl Streep, istu onu glumicu koja je najburnije reagirala na pobjednički govor svoje kolegice.

Zauzimaju li Streep i Arquette povlašten položaj u društvu? Naravno. Imaju para ko pljeve. I, svejedno, bez obzira na taj povlašten položaj (o kojem se ustvari trebalo raspravljati), na njihove uspješne glumačke karijere i debele novčanike, u očima ortopeda Nenada Korkuta one su tek žene koje su modno „podbacile“. Čovjek koji je specijalizirao ortopediju cijelu je noć autoritativno komentirao i svodio na izgled po hollywoodskim kriterijima potplaćene američke glumice. Nije nikakvo čudo što mi je govor Patricie Arquette zazvučao kao najradikalniji feministički manifest kad me prije toga HRT šopao skorupom Korkutove mizoginije.

Ovogodišnji su Oscari prošli u znaku političkih govora. Arquette je otvorila niz nakon nevjerojatno iritantnog obraćanja J. K. Simmonsa kojem je Oscara za najbolju sporednu ulogu donio lik sadista (Whiplash). Da je taj sadizam J. K. Simmons shvatio vrlo ozbiljno, posvjedočio je upravo njegov pobjednički govor kojim je izmučio sve prisutne goste te gledatelje širom svijeta. „Nazovite svoju mamu, nazovite svoga tatu, poručio je američki glumac. Imala sam osjećaj da su mu Lisinski i Korkut suflirali iz HRT-ovog studija, toliko je govor glupo zvučao.

Dokumentarac o zviždaču Edwardu Snowdenu, Citizenfour, na binu je doveo i Guardianovog novinara Glenna Greenwalda, što većini ljudi, nažalost, ne znači puno. Čini mi se da je oskarovska publika dosta mlako i nestrpljivo aplaudirala, iako je redateljica Laura Poitras rekla stvari koje su bile puno pažljivije i razumije sročene od onih koje je iznijela Patricia Arquette, na primjer, ali i ostali pobjednici te večeri. Postoje teme koje Akademija ne osjeća kao svoje, ali ih svejedno uspije nagraditi. Oscar se svako malo time pokušava legitimirati kao politički neutralna ili čak politički progresivna manifestacija, iako je jedina progresivna stvar u nedjelju bio Oscarom nagrađeni Alzheimer Julianne Moore (Still Alive).

Kad smo već kod Moore, najviše me iznerviralo to što u sat-dva, ili koliko je već vremena prošlo između Oscara dodijeljenog Patriciji Arquette i onog koji je ona primila za glavnu žensku ulogu, Julianne nije bila u stanju improvizirati govor i nastaviti ono što je Arquette započela. Može sporedna glumica pozivati seksualne i ostale manjine na podršku ženama od jutra do sutra, ali ne mogu se manjine uprezati u borbu za prava nekoga tko sam odbija u njoj sudjelovati, kao što je bio slučaj s glavnom glumicom. Pobjednički je govor Julianne Moore zapravo, njezinim prešućivanjem politike, postao poraz.

Govor njezinog prezimenjaka Grahama Moorea koji je dobio Oscara za najbolji adaptirani scenarij (The Imitation Game) nije me se pretjerano dojmio jer je, bez obzira na njegovu queer komponentu, bio samo još jedna od „apolitičnih“ priča o američkom snu. Zamorno je slušati „uspješne“ ljude kako drugima reklamiraju taj uspjeh kao da ja on isključivo rezultat nečijih osobnih napora i ne ovisi nimalo o okolnostima koje ne možemo sami kontrolirati. Iako je Moore htio poslati pozitivnu poruku, njegova priča o tome kako se pokušao ubiti sa 16, a evo, dvadeset godina kasnije prima Oscara, zvučala je, paradoksalno, kao loše adaptiran hollywoodski film.

Nasuprot ovim pojedinačnim borbama, ona koju su pjevali John Legend i Common (najbolja originalna pjesma Glory) bila je najvažniji i najdirljiviji trenutak ovogodišnje dodjele Oscara jer je tekst pjesme umjesto slavljenja američkog sna upozoravao na američku noćnu moru, na segregaciju i diskriminaciju koja ne jenjava. „Justice for all just ain’t specific enough“ i „No one can win the war individually“ stihovi su koji istovremeno podsjećaju na marševe za glasačka prava od Selme do Montgomeryja iz 1965, i na situaciju u kojoj se trenutno nalazi afroamerička zajednica desetkovana neprestanim policijskim progonom i kriminalizacijom siromašnih Afroamerikanaca širom SAD-a. Pjesma je bila toliko dirljiva da je čak i Chris Pine zaplakao, a da bi bogatog bijelca dirnuli tuđi problemi, znamo da moraju biti jako, JAKO veliki. Osim, naravno, ako se ti veliki problemi ne tiču samo žena jer na te „ženske“ probleme ne vrijedi trošiti suze.

Zahvaljujući Sjevernoj Koreji i hakiranju Sonyja krajem prošle godine, napokon smo dobili neporeciv dokaz o platnoj nejednakosti u Hollywoodu. Glumice u filmu American Hustle zaradile su 2% manje od svojih muških kolega. Patricia Arquette ovu je nepravdu sigurno imala na umu kad je održala svoj govor. Ni njoj pravda za sve nije bila dovoljno konkretna, ali se, pretpostavljam, nije usudila istaknuti da pravdu traži prije svega za hollywoodske glumice jer bi se s time složio puno manji broj kolega i poslodavaca nego što se složio s njezinim uopćavanjem. Pri tom ne iznenađuju kritike upućene njezinim riječima kojima poziva obespravljene manjine da podrže njezinu ionako privilegiranu poziciju.

Svi govori koji su ove godine imali politički predznak tražili su svoju pravdu. Alejandro G. Iñárritu pozdravlja meksičke imigrante u SAD-u, moli se za njih, i za one Meksikance koji žive u Meksiku. Graham Moore ima svoju publiku, isto kao i Arquette, isto kao i Legend i Common. Svi se bore za svoju stvar. U međuvremenu, Akademija daje utješne poklon-pakete svima koji su za Oscara bili nominirani, ali su izgubili. Poklon-pakete u vrijednosti od 160 000 američkih dolara. U to je, kako se Neil Patrick Harris šalio, uključeno i oklopno vozilo da se oni koji su te pakete dobili mogu skloniti na sigurno kad revolucija počne. On se šalio, ali meni to ne zvuči nerealno.

U Hrvatskoj bi revolucija, na primjer, trebala početi od sredstava javnog informiranja poput HRT-a jer kad slušamo Nenada Korkuta kojem je u glazbenom nastupu Lady Gage najvažniji njezin izgled („Transformirala se u srednju Europu, ovako plava i pitoma“) i Alemku Lisinski koja ne zaostaje za ortopedom, ne trebaju nam Amerikanci da nam bude zlo. Hrvatska, uostalom, ima dovoljan broj „svojih“ ljudi koji štede za oklopna vozila, ali i nas koji smo dovoljno nezaposleni da im ta vozila, kad zatreba, demoliramo. Hoće li taj sukob uskoro biti adaptiran u scenarij i snimljen, ostaje da se vidi. Samo da ga ne snime Hrvati jer onda ništa od Oscara.

Komentari
  1. brunchee
  2. L
    • žac
  3. Tina
      • Tina
  4. TakJeRista
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Napokon superžena
Kultura silovanja: ti si kriva što si silovana
Chat of Thrones (S07 E01)
Povratak “Twin Peaksa”: 5.-9. epizoda
Napokon superžena
Treba li feminizmu Wonder Woman?
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Tjeskoba ženskog autorstva
Mit o nasilju
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Fatalna Amanda Knox
Proizvodnja Lolite
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva