Nevolje s prijateljima

pp15

Izvor za sve ilustracije: www.enidblyton.net

Vjerujem da nisam jedina kojoj je književni serijal Pet prijatelja (The Famous Five) britanske spisateljice Enid Blyton obilježio dio djetinjstva. U mom slučaju radilo se o godinama netom prije polaska u školu i nižim razredima osnovne škole, kada sam za svaki rođendan ili Božić mogla očekivati još jednu u nizu knjiga o „slavnoj petorci“. Uživala sam u njihovim pustolovinama, kao i u opisima raskošnih obroka kojima su se gostili, uključujući egzotičnu hranu i napitke čije sam si okuse u mašti pokušavala dočarati (sok od đumbira! kaša s ječmenim sladom!). Nisu me odbijali beskrajno formulaični zapleti koji su se u svakom nastavku nizali po dobro uhodanoj, rutinerskoj špranci, niti sam bila svjesna ogromnog broja silno upitnih rodnih, klasnih i rasnih praksi upletenih u tkanje teksta toliko nesuptilno da su se, kada sam se godinama kasnije kao odrasla čitateljica iznova okrenula svojim nekoć omiljenim knjigama, činile poput šamara. Proglašavanje serijala Pet prijatelja “vrijednom književnošću“ problematično je na bezbroj različitih razina, čak i kada se u obzir uzme vremenski okvir u kojima su djela nastajala, a unutar kojega casual seksizam i rasizam prisutan u tekstovima postaje razumljiv(iji); ipak, činjenica je da su osjećaji koji me za njega vežu i dalje vrlo snažni, što rezultira svojevrsnim sukobom dva čitateljska iskustva – nostalgičnog, djetinjeg i „nevinog“ te odraslog, analitičkog i iskusnog. Ovaj sukob čini Pet prijatelja savršenim primjerom „ljubavi usprkos“ i ukazuje koliko je vremensko-iskustveno čvorište presudno u razvijanju naklonosti ili odbojnosti spram određenog, u ovom slučaju literarnog, artefakta, kao i na problematiku postojanja iracionalnosti u naklonosti prema takvome, u najmanju ruku, nesavršenome proizvodu.

pp10

Nelagoda proizašla iz mog, uvjetno rečeno, kompleksnijeg i kompetentnijeg odraslog iščitavanja serijala ne znači kako je ono prvo čitanje bilo lišeno svake točke ambivalentnosti koju sam osjećala kao ciljana čitateljska publika „petorke“. Prihvaćanje takozvanog floating timelinea iskazanog u činjenici da su članovi „petorke“ naizgled neprestano na školskim praznicima i da vječno imaju dvanaest, jedanaest, odnosno deset godina teklo je relativno glatko; s vremenom sam sve više propitivala ogromnu neopterećenost miješanjima odraslih u kojoj su djeca uživala, njihovu gotovo apsolutnu slobodu u donošenju odluka i provođenju slobodnog vremena, te odsutnost roditeljskih autoriteta iz njihovih pustolovina. Činilo se kako odrasli u serijalu uglavnom zauzimaju dvije funkcije: onu povremenih pomagač(ic)a, koje/i djecu najčešće bez pitanja zatrpavaju opremom, i osobito, hranom potrebnom za neki poduhvat, ili antagonist(kinj)a čije rabote čine okosnicu svake nove pustolovine.

Georgini roditelji bili su ponešto vidljiviji s obzirom da se nekolicina pustolovina odigravala u blizini njezinoga doma i otočića Kirrin koji im je pripadao, a u nekima je zaplet počivao na znanstvenoj karijeri strica Quentina. Georgina majka Fanny imala je ulogu tipične majčinske opskrbljivačice toplim obrocima i brigom koja djeci ionako nije mnogo značila, dok autoritet odrasle osobe strica Quentina nije imao naročitu težinu, s obzirom da ga je narativ sustavno predstavljao kao prototip smušenog znanstvenika, opetovano ističući njegovu izgubljenost u nečitljivim formulama i posvemašnju nesposobnost u svakidašnjem, praktičnom životu, te je tako u knjigama u kojima se pojavljuje sveden na razinu djeteta o kojemu se brine njegova skrbna supruga. S druge strane, roditelji Juliana, Dicka i Anne u cjelokupnom su serijalu spomenuti u svega nekoliko rečenica, gotovo potpuno isključeni iz života svoje djece koja pohađaju internate, a (beskrajne, mnogobrojne) praznike provode daleko od roditeljskog doma: u nastavku Pet prijatelja u škripcu1 djecu na početku knjige zatječemo u kratkom gostovanju kod kuće, gdje se oporavljaju od bolesti koja ih je sve zadesila tijekom božićnih praznika. Po liječničkoj preporuci odlučuju otići u planine na tjedan dana kako bi se oporavili od kašlja, ali i kako bi se njihova majka (nakon desetak dana posjeta) od njih mogla odmoriti.

pp13

Ovakav tip odsutnosti odraslih autoriteta i gotovo apsolutne slobode, kao i dovitljivost i sposobnost junakinja i junaka koja mi se činila neskladnom s njihovom nježnom dobi, s vremenom su me sve više mučili i intrigirali, tim više što se pustolovine nisu odvijale u nekakvom fantastičnom svijetu koji bi lakše „podnio“ navedene disparitete. Pa ipak, usprkos definiranju literarnog svijeta „petorke“ kao „realnog“, štoviše, prilično precizno određenog (Velika Britanija, pa čak i uže – Wales, Dorset itd.), prostorni, a osobito vremenski odnosi u serijalu činili su mi se potpuno fluidnima i nepreciznima. Ilustracije u knjigama (koje su u „mojim“ izdanjima bile usklađene s televizijskom serijom baziranoj na knjigama za koju tada nisam znala) navodile su me da sustavno  zamišljam junake i junakinje u odjeći iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, i to kao tinejdžere, a ne prepubescente, što mi se činilo znatno logičnije s obzirom na (nepostojeće) granice njihove slobode i vještine koje su posjedovali, osobito kada sam se kao čitateljica približila dobi literarnih junaka i junakinja, svejednako ne posjedujući niti manji postotak njihovih kvaliteta.

Moje muke po čitateljskoj identifikaciji nisu se, međutim, zaustavljale samo na općenitoj nekongruentnosti znanja i vještina, već su nužno bile i rodno obojene. Usprkos tome što je „petorka“ u serijalu uspostavljena kao kolektivni protagonist i što je, u skladu sa žanrovskim odrednicama, njihova pojedinačna karakterizacija formulaična, izvjesno je kako unutar grupe postoji jasna hijerarhija: Julian kao vođa čiji autoritet zamjenjuje onaj roditeljski – u brojnim se nastavcima serijala ističe njegova „odraslost“, osobito u interakciji s odraslima nesklonima djeci, koja je s obzirom na njegove godine iznenađujuća, zbog čega ga se antagonisti/kinje često „plaše“. Svoj autoritet najstarijeg Julian koristi i kako bi, često bez rasprave, donosio odluke za čitavu grupu, poput, primjerice, odluke o odlasku s kampiranja nakon sukoba sa sajmišnim zabavljačima u knjizi Pet prijatelja na strani pravde (Five Have a Wonderful Time), temeljene na osjećaju povrijeđenog (muškog, autoritativnog) ponosa: „’Ali, nećemo ostati’, Julian će kratko. ‘Već sam zapravo odlučio. No, pričekat ćemo do sutra. To je pitanje ponosa. Vi, djevojčice, zapravo ne razumijete kako se osjećam.’“ Upravo se prema djevojčicama, osobito mlađoj sestri Anne, Julian odnosi izrazito zaštitnički, smatrajući kako je procjenjivanje što su za njih prikladna, a što neprikladna iskustva njegova dužnost i pravo. To je, primjerice, vidljivo u nastavku Pet prijatelja u cirkusu (Five Go Off in a Caravan) kada Julian propituje prikladnosti druženja s cirkusantima: „Činilo se da su Juliana nenadano spopale sumnje. Pitao se je li pravilno postupio što je slijedio cirkus i dopustio Anne i drugima da se sprijatelje s tako čudnim ljudima i s još čudnijim životinjama.“ Upravo Julian najčešće figurira kao arbitar prikladnosti ljudi koji odstupaju od norme na koju je „petorka“ (klasno, rasno) navikla dopuštajući ili ograničavajući kontakte s njima, te time uspostavlja i generalnu tekstualnu predodžbu koja se nudi čitatelju/ici kao norma koju serijal promiče. Dick pak funkcionira kao njegov drugorangirani zamjenik, šaljivdžija čiji je autoritet znatno ispod Julianovog, ali njegovo ga dječaštvo ipak nužno i očekivano pozicionira iznad integritetske razine djevojčica, čineći ga Julianovim logičnim saveznikom koji, za razliku od njih, „može razumjeti“ kako se Julian osjeća (u gorespomenutoj situaciji sa sajmišnim zabavljačima) i „stoga se slagati s njim“.

pp12

Ipak, s obzirom na moj status čitateljice, ženski dio „petorke“ bio mi je od posebnog interesa. Anne i George u serijalu su predstavljene kao suprotnosti, prva kao oličenje uvriježenog poimanja „prave djevojčice“ i skrbne, kućevne i avanturizmu nesklone ženstvenosti, potonja kao klasičan primjer tomboya, djevojčica koja navedene „ženskaste“ epitete prezire, svim silama se trudeći ponašati i izgledati poput „pravog dječaka“. George naizgled unutar grupe zauzima položaj veće moći (koji dobrim dijelom duguje i vlasništvu i odanosti neobično sposobnog i hrabrog psa Timmyja), zahvaljujući svojoj „dječačkoj“ odvažnosti, spretnosti i odlučnosti da aktivno sudjeluje u raspletu svake od pustolovnih situacija u kojima se „petorka“ zatječe; pa ipak, usprkos opetovanom isticanju njezinih „dječačkih“ kvaliteta, oprečnih onima „tipične djevojčice“ poput Anne – plašljivosti, brbljavosti i „mekoći“, George se redovito „postavlja na mjesto“. Kao glavni alati održivosti rigidnih rodnih uloga koje George nastoji omekšati i prelaziti promišljenim strukturiranjem vlastitog identiteta kao dječačkog, putem elemenata frizure, odjeće i vlastitoga imena (Georgino uporno, očajno inzistiranje na pravu na ime opće je mjesto gotovo svakog nastavka serijala: „’Ja sam George’, reče djevojčica. ‘Odazvat ću se jedino ako me osloviš sa George (…) Moraš me oslovljavati s George. Tada ću govoriti s tobom. U protivnome, neću.’“, Pet prijatelja na otoku s blagom / Five on a Treasure Island), figuriraju upravo njezini bratići i sestrična, ukazujući joj, bilo brigom za njezinu sigurnost ili očekivanjima o ispunjavanju tradicionalno rodno obilježenih zadaća, da je njezin brižljivo strukturiran i očajnički branjen identitetski izbor prolazna i sasvim površna konstrukcija: „’Pa ipak, George će mi morati pomagati’, reče Anne odlučno. ‘Ne očekujem od dječaka da spremaju, kuhaju i slično, ali George mora, jer je djevojčica.’“ (Na strani pravde). Nadalje, sve Georgine vrline (spretnost, izdržljivost, brzina, snaga) percipiraju se kao takve ili u pozitivnoj usporedbi s „pravim dječacima“, koji funkcioniraju kao glavna jedinica vrijednosti, ili kao negativ Georginom „pravom“ rodu, sa svim njegovim stereotipnim „ženskastim“ značajkama: „Julian se i dalje smijao u sebi. George je doista morala biti dječak, a ne djevojčica – s obzirom na sve što je kadra poduzeti!“ (U posljednjoj pustolovini/Five Are Together Again)

2rdap2u

Naposljetku, suočena s drugim primjerima tomboya u serijalu (poput romske djevojčice Jo), George uglavnom reagira negativno i neprijateljski, doživljavajući ih kao konkurenciju vlastitome statusu – do bliskosti i suradnje uglavnom dolazi prisilno i nevoljko. George se tako pokazuje kao nesklona obama tipovima djevojčica prikazanima u tekstu: i onima koje su to „previše“, jer od njihovog djevojaštva zazire budući da ga poistovjećuje sa slabošću, i onima koje su to „nedovoljno“, u strahu da će preuzeti njezinu vlastitu identitetsku poziciju za koju se grčevito (i uvijek neuspješno) bori. Vrhunac ove tjeskobe utjelovljuje Berta/Lesley, djevojčica koju u nastavku Mali detektivi petorka prikriva od otmičara željnih dokopati se vrijednih tajni njezinoga oca znanstvenika (Five Have Plenty Of Fun) prerušavajući je u dječaka. George je u početku odbojna Bertina „bebastost“ i cmizdravost (s obzirom na opetovano inzistiranje kako su suze neprimjerene dječacima i Georginim čestim pokušajima da se bori protiv tog ultimativnog znaka ženske i „ženskaste“ slabosti), ali pravu prijetnju predstavlja Berta preodjevena u dječaka (dvosmislenim) imenom Lesley, tim više što se čini kako Lesley mnogo uspješnije utjelovljuje za George toliko žuđeni dječački izgled i prirodu (Berta/Lesley je, povrh svega, izvrsna plivačica, što je značajka koja se sustavno povezuje s dječačkom nadmoći). Georgine strepnje potvrđuje pogrešna procjena otmičara koji je odvode umjesto Berte, a što Julian objašnjava upravo manjkavim Georginim podržavanjem dječačkog identiteta: „Zapravo, ti doista izgledaš poput dječaka u muškoj odjeći, a George ne. Otmičari su pak tražili djevojčicu odjevenu u dječaka – a tu je George taman pristajala (…)“. Georgino se dječaštvo tako ponovno prokazuje kao prijelazna, površna i krhka konstrukcija koje će se George u (bliskoj) budućnosti nužno morati odreći ukoliko želi izbjeći daleko neugodnije i nepovoljnije sukobe s društvenim strukturama koje inzistiraju na nepovredivosti stereotipnih rodnih uloga.

pp18

Michelle Ann Abate2 ističe kako se kulturalna praksa poznata kao „pripitomljavanje tomboya“ (tomboy taming), koja podrazumijeva dobrovoljno ili prisilno povinovanje očekivanim rodnim normama, poistovjećivala s početkom puberteta, odnosno ulaskom u adolescenciju; zahvaljujući gorespomenutoj stavci floating narrativea, George je zajedno sa svojim rođacima uhvaćena u limbu vječne predadolescencije, te stoga relativno neproblematski, čestim podrivanjima usprkos, može zadržati svoj identitetski status. Status djeteta omogućuje joj da se na njega generalno gleda dobrohotno, kao na karakterni kapric, a ne anomaliju koja predstavlja prijetnju tradicionalnoj podjeli rodnih uloga koja kao takva mora biti otklonjena. Prikaz odraslih žena unutar serijala ovakvu vrstu dobnog razgraničenja na simpatični hir-odbojni problem sustavno podupire. Majčinski nastrojene, skrbne odrasle žene koje se vrte po kuhinji opskrbljujući djecu golemim količinama hrane bez odstupanja su prikazane u pozitivnom svjetlu. Žene, međutim, koje od ovakvog materinskog ideala odstupaju i svoje interese traže izvan okrilja kuhinje, koje su ravnopravne ili čak nadređene svojim muškim partnerima, mahom su antagonistkinje. Zanimljivo je kako je negativni dojam koji navedene pojedinke ostavljaju osobito naglašen kod Anne i George, kao što je to slučaj s kriminalkom Maggie u nastavku U lovu na dragulje (Five Go On A Hike Together): „Anne i George se pak nije svidio izgled žene! Nosila je hlače i imala jaknu prebačenu preko ramena. Nosila je i sunčane naočale i pušila cigaretu. Išla je brzo i djeca su čula njezin glas. Bio je promukao i odlučan.“ Očekivano je da je za utjelovljenu „ženskastost“ Anne ovakav primjer ženskosti, odnosno kršenja njegovih pravila „neženstvenim“ detaljima poput nošenja hlača, brzog koračanja i grubog glasa prikazan kao odbojan. Georgin je pak zazor mnogo dublji i problematičniji, jer se čini kako Maggie predstavlja Georgin mogući negativni budući parnjak, a njezina sudbina poučak o tome što može snaći žene „tvrde poput čavla“ koje odstupaju od očekivanih normi i pravila.

Maria Nikolajeva3 ističe kako u dječjoj književnosti djevojčice trpe dvostruku razinu opresije: kao žene i kao djeca. U klasičnim dječjim romanima poput Anne od Zelenih zabata Malih žena opredjeljenje za identitet tomboya stoga može funkcionirati kao pokušaj zaštite od striktno propisanih rodnih uloga i poimanja ženskosti koju junakinje ne doživljavaju kao “svoju”. Međutim, odrastanje i sazrijevanje protagonistkinja podrazumijeva odustajanje od “djetinjastih” karakternih “zastranjenja” i prihvaćanje društveno propisanih mjera i granica ženskosti. Čitatelji/ce i George, zahvaljujući žanrovskim odrednicama serijala Pet prijatelja, taj proces prividno zaustavljaju, ali mu nipošto ne izmiču: Georgina budućnost sustavno se iščitava između redaka, u naizgled dobrohotnim i dobronamjernim, ali zapravo duboko patronizirajućim praksama njezinih bratića, u bezbrojnim kuhinjama u kojima “petorku” poslužuje vedra domaćica, u uvijek i beziznimno pomršenim planovima žena s druge strane (patrijarhalnog) zakona.

 

  1. Five Get Into a Fix; svi citati u ovome tekstu potječu iz izdanja serijala Založbe mladinska knjiga Ljubljana-Zagreb, u prijevodu Gordane V. Popović.
  2. U knjizi Tomboys: A Literary and Cultural History, 2008.; autorica navodi primjer klasične tomboy junakinje, Jo March.
  3. U The Rhetoric of Character in Children’s Literature, 2003.
Komentari
  1. Modesty
  2. barbara pleić tomić barbara pleić tomić
  3. vila.kretenka
  4. Aiss
    • Modesty
#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Feministički pristupi prevođenju
Angelizacija puka
Povratak “Twin Peaksa”: 10.-18. epizoda
#YouToo
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Long Black Dick 24
Ljubav u doba socijalizma i ostale queer romanse Sarah Waters
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Feministički pristupi prevođenju
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Zlostavljanje s rokom trajanja
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Bebe devedesetih i Mimi Mercedez
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva