Na internetu gdje se skupljaju čudaci

Ne vjerujem u Boga, a nisam bome sklona ni idolopoklonstvu. Zato o popularnim ličnostima, facama s estrade, cool ekipi s interneta nikad ne govorim s uzdahom i neprimjerenim divljenjem. Kritičko mišljenje ne podnosi svetinje. Najbliže što sam obožavanju došla bilo je s Fridom Kahlo, ali onda sam čula da su fanovi stvarno pokrenuli religiju koja štuje njezin lik i djelo i moj je entuzijazam naglo splasnuo. Sliku Keanua Reevesa u srednjoj sam odbijala staviti na zid. Umjesto toga zalijepila sam je s unutarnje strane kartonske kutije u kojoj su stajali školski udžbenici i različite skripte. Zid je bio prazan jer sam branila da se na njega kače slike glumaca i pjevača i moja me sestra prezirala zbog toga. Svejedno, nije mi žao. Ljudski lik ne zaslužuje naslovnice i plakate, što naravno ne znači da o pojedinim ljudima ne trebamo govoriti s razumnim udivljenjem i u superlativima. Neki to doista zaslužuju. Kao, na primjer, glumica i gejmerica Felicia Day.

Web-serija The Guild (2007 – 2013), koju je Day napisala i snimila, jedna je od najboljih stvari koje možete pogledati na internetu (pogotovo prve tri sezone), smatrali se vi gejmerom ili ne. Zato mi je bilo zanimljivo pročitati Felicijinu autobiografiju You’re Never Weird on The Internet (Almost) objavljenu prošlog mjeseca. Htjela sam znati više o kreativnim impulsima i opsesijama koje su glumicu natjerale da se okuša u pisanju scenarija i snimi ovaj Youtube-klasik. You’re Never Weird on The Internet (Almost) nije knjiga koju ću pamtiti kao izvrsno štivo, ali jasno je da namjera Felicie Day i nije bila da se svojim šaljivim memoarima upiše u književni kanon, već da fanovima i samoj sebi kronološki objasni nastanak serije i pokretanje Geek & Sundry kanala na Youtubeu. No, u tom su njezinom nastojanju da posloži vlastito iskustvo iskrsnule teme koje nadilaze autobiografsko jer se tiču svih žena, i o tome zapravo vrijedi govoriti više nego o samoj Day.

Na početku knjige, nakon tuđeg predgovora, Felicia Day piše vlastiti uvod koji je u stvari disklejmer upućen ljudima koji nemaju pojma tko je ona. Day prepričava anegdotu o njezinom (ne)prepoznavanju u Build-A-Bear dućanu kako bi neupućene čitatelje uvjerila da IPAK postoje ljudi koji su njezini fanovi, koji je obožavaju i podržavaju, a fanovima istovremeno objasnila da ima i onih koji nikad nisu za nju čuli. Tim uvodnim riječima Felicia Day pokušava opravdati pisanje autobiografije, želi afirmirati vlastito životno iskustvo – potvrditi samoj sebi i drugima da je ono spisateljski relevantno. Nažalost, žene su često sklone takvom sramežljivom (i pasivno-agresivnom) ispričavanju na vlastitoj priči. Gejmerska kultura, i društvo općenito, tvrdoglavo njeguju nepovjerenje u autentičnost ženskog iskustva, zbog čega „tipično“ asertivni i „autentični“ muškarci od žena neprestano traže autentifikaciju i ispričnicu za svaku riječ koju žene napišu i izgovore. Kako bi potvrdila istinitost svoje priče, Day na kraju uvoda prilaže i sliku Djeda Božićnjaka kojeg je u Build-A-Bear dala napraviti. Da ne bi ljudi slučajno pomislili da laže!

Felicia Day koristi fotografije i osobne anegdote da se odmakne od stigmatizirane autofikcije. U svijetu gejmera, koji će prije povjerovati u Jetija nego u to da žene igraju videoigre, čak je i Day prinuđena dokazati autentičnost svog gejmerskog iskustva i to povratkom u najranije djetinjstvo (jer nisi pravi gejmer ako se nisi rodio s joystickom u gaćama). Očekivano, najbolji su dijelovi knjige upravo oni u kojima se Day nema potrebu opravdavati, oni trenuci kad privremeno ostavlja po strani nesigurnost i vlastiti lik piše autoritativnije te skreće pažnju na probleme koji se tiču svih nas.

Četvrto poglavlje Hollywood: Not a Meritocracy?, pasusi o depresiji koju je izazvala hollywoodska industrija zabave i posljedničnom opsesivnom igranju WoW-a (World of Warcrafta), poglavlje o Gamergateu, puno su zanimljiviji od tipičnih autobiografskih reminiscencija o školskim danima, studiranju violine i prvom poljupcu. Osobno je, naravno, političko i Day ne bježi od te činjenice: pozicija iz koje piše nedvojbeno je feministička. #GamerGate and Meeeeee! poglavlje ima zanimljiv podnaslov: „That one time when having a vagina and a love of video games was not such a great combo“. Day piše o „Hate Folderu“ koji ima na desktopu i u kojem čuva screenshotove najgorih stvari koje su joj ljudi pisali. Kad kažem ljudi, znamo odlično na koji dio populacije mislim. Žene ne pišu poruke tipa: „Toliko si ružna da ne bih jebao ni tvoj leš“.

Nasuprot trolanju kojem je neprestano izložena na internetu, Felicia Day ističe kreativnu suradnju i podršku koju su joj pružile žene. Nakon što je pala u depresiju i postala ovisna o WoW-u, grupa podrške koju je pokrenula njezina poznanica potaknula ju je da počne pisati scenarij. Day je svoje gejmersko iskustvo preradila u seriju koja nije bila dovoljno atraktivna televizijskim producentima, pa ju je na kraju uploadala na Youtube. The Guild je prije svega izrazito pametan projekt: istovremeno destigmatizira gejmersku kulturu i afirmira gejmerice koje su obično nevidljive u grupnim, online igrama kao što je World of Warcraft. Dvije muhe jednim udarcem! Pionirski pothvat Felicie Day trebamo stoga slaviti jer, iako je imao osobni povod, njegov je domet nemjerljivo veći: senzibilizirao je javnost i ženama dao glas u kulturi koja bi nam najradije pogasila mikrofone i pokvarila računala samo da u njoj ne možemo sudjelovati i uživati.

You’re Never Weird on The Internet (Almost) sugerira, ne samo ženama, da je kreiranje sadržaja jedini način da (popularnu) kulturu prilagodimo vlastitim potrebama, da je učinimo svojom, ili da – ako je već naša – drugima tu pripadnost stavimo do znanja. Iako sliku Felicie Day nikad nisam okačila na zid, niti to planiram napraviti, godinama pratim njezin rad. Njezina mi biografija nije važna, ali sadržaj koji proizvodi jest jer me čini vidljivijom. A na internetu gdje se skupljaju čudaci – to je stvarno velika stvar.

#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Feministički pristupi prevođenju
Angelizacija puka
Povratak “Twin Peaksa”: 10.-18. epizoda
#YouToo
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Long Black Dick 24
Ljubav u doba socijalizma i ostale queer romanse Sarah Waters
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Feministički pristupi prevođenju
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Zlostavljanje s rokom trajanja
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Bebe devedesetih i Mimi Mercedez
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva