Feminizam na dva kotača

Ultimativna sreća u malim stvarima za mene je bicikliranje kroz grad praćeno sirenskim pjevom Molly Nilsson (koji se, iz sigurnosnih razloga, širi samo iz jedne slušalice). Moja ljubav prema biciklu duboko je konvertitske prirode. Traumatično iskustvo tjelesnog odgoja u školi koji pamtim kao mješavinu poniženja, dosade i užasa značajno je pridonijelo mojem dugogodišnjem zazoru pred svim oblicima sporta (na faksu sam za tjelesni uzela šah). Tek izvan dohvata mehanizama prisile bicikl mi se činio sve privlačnijom idejom koja, u konačnici, i nema toliko veze sa sportom, koliko s transportom, zar ne? Korak po korak, pretvorila sam se u gorljivu bicikloambasadoricu koja (je) ugnjetava(la) svoju biciklizmom neočaranu okolinu. U ovom se tekstu, osim samokritičnosti lišene žudnje da vam prenesem radosnu vijest, želim baviti i političkim te rodnim aspektima ove prakse.

Kritična masa, izvor bikemagazin.info

Kritična masa, izvor bikemagazin.info

Borba biciklističke populacije za veća prava (koja se uglavnom svode na želju za minimumom sigurnosti u prometu) klasična je vježba inkluzivnosti te se može tumačiti u okviru intersekcionalnog feminizma i borbe za ljudska prava. Nije potrebno trošiti riječi na ekološke prednosti bicikla pred automobilom, ali gradska situacija još uvijek preferira usamljene vozač(ic)e za volanom pred biciklisti(ca)ma. Manjkava infrastruktura za biciklist(ic)e rezultira većim nepoštovanjem prometnih pravila jer ih se na nekim dionicama (primjerice, kad vam biciklistička staza ispari pred nosom) teško, ako ne i nemoguće, držati. Biciklisti/ce se tad moraju osloniti na solidarnost vozač(ic)a koji/e ih često ne doživljavaju kao ravnopravne sudionike/ce u prometu, već kao smetala koja ih usporavaju i živciraju. Neravnomjeran odnos moći — neravnopravnost sudionica/ka u prometu — duboko je ukorijenjen u društveno-političke strukture. Kako Sindikat biciklista navodi: „Za sve naše pokušaje da dođemo do uzajamnog razumijevanja i zajedničke pozicije o razlikovanju forme i sadržaja prekršaja, pri čemu bi bitno obilježje prekršaja bilo prije svega konkretno ugrožavanje nečije sigurnosti, policijski službenici i dalje nemaju sluha. Čak i kad navodimo konkretne dokaze upravo takvog sustavnog toleriranja prekršaja drugih sudionika u prometu, poput dopisa iz PUZ-a o namjernom nekažnjavanju ilegalnog parkiranja automobila ‘zbog nepostojećih infrastrukturnih uvjeta’, nema spremnosti da se utvrde kriteriji sličnog toleriranja za bezazlene prekršaje vozača bicikala“.

Neobično me dirnulo kad sam prošli tjedan u svom berlinskom susjedstvu vidjela kako je, zbog radova na cesti, i za bicikle iscrtano preusmjerenje. Jednostavan, gotovo simboličan čin, par poteza bojom na asfaltu, uistinu čini razliku, signalizira da netko misli i na nas te osjetno smanjuje rizik od nesreće. U svrhu senzibiliziranja građanstva za biciklističke potrebe postoje brojne inicijative poput „Kritične mase“, forme nenasilnog protesta popularne diljem svijeta koja funkcionira po jednostavnom receptu: biciklisti/ce se voze u grupi strogo se držeći svih prometnih pravila. Takvo kretanje s ciljem jačanja solidarnosti te povećanja vidljivosti biciklist(ic)a i njihovih potreba u prometu redovito izaziva prometne zastoje čime se demonstrira da je prometni sustav još uvelike neosjetljiv prema biciklisti(ca)ma. Udruživanje biciklist(ic)a, skupljanje u „kritičnu masu“ kao oblik kolektivnog djelovanja, lekcija je iz primjene koncepata aktivnog građanstva u praksi, taktika koja se ne može odvojiti od drugih oblika društvenog angažmana i rada na povećanju inkluzivnosti u društvu.

bicikl

Politička važnost bicikla manifestira se i u rodnom aspektu pridonoseći bazičnoj mobilnosti žena, ali i drugih potlačenih/diskriminiranih skupina (u novoj izbjegličkoj ruti preko Rusije, primjerice, bicikl je ključno prijevozno sredstvo). U XIX. stoljeću bicikl je značajno utjecao na veću mobilnost radničke klase (među ostalim, doprinijevši širenju kruga potencijalnih bračnih partnera i masovnom zapošljavanju u tvornicama). Bicikl je transformirao i žensku svakodnevicu te je bio posebno popularan među sufražetkinjama. Na valu novih sloboda Amerikanka Susan B. Anthony već 1896. izjavljuje da je bicikl pridonio emancipaciji žena više ičega drugog na svijetu.

S druge strane, te su slobode patrijarhalne strukture dočekale sa sumnjom pomno ih nadzirući. Tako se u viktorijanskoj Engleskoj, kao i u drugim biciklizmom očaranim zemljama, vodila užarena rasprava o pitanju: smiju li žene voziti bicikl? „Argumenti“ protiv uključivali su niz apsurdnih ideja poput bauka seksualnog uzbuđenja koje bi trenje na sjedalu moglo izazvati ili pak isticanja pogubnosti biciklizma za žensko zdravlje (pritom se fokusirajući na aspekt koji je patrijarhatu najbitniji — reprodukciju). Pogađate, nema spomena vrijedne debate o utjecaju bicikliranja na muškarce, a, indikativno, svi koji su pitani za mišljenje bili su klasno privilegirani bijeli muškarci. Prvi bicikli, oni s groteskno velikim prednjim kotačem, zahtijevali su iznimnu fizičku spremu i umješnost. Kad su se pojavili „safety bicycles“, bicikli slični današnjima, s kotačima podjednake veličine i prijenosom energije pomoću lanca, „profesionalci“ (čitaj: bijeli privilegirani muškarci) su ih ismijali kao vozilo za žene i starce. Brzo se uspostavilo da je ovakav bicikl puno razumnije rješenje te su se rodne razlike morale pretočiti u novi oblik bicikla. Tako je uvedeno i razlikovanje „muških“ od „ženskih“ bicikala koje se zadržalo do danas. Potonja verzija nema prečku po sredini što omogućava „čedniji“ uspon u sedlo svodeći dizanje suknje na minimum. Istovremeno, odsutnost šipke čini okvir bicikla nestabilnijim, krhkijim, čime se rodni stereotipi praktično perpetuiraju.

Afghan Cycles, fotka: Jenny Nichols

Afghan Cycles, fotka: Jenny Nichols

Žene na biciklu i danas predstavljaju problem u radikalnim muslimanskim zemljama (posebno je ekstreman primjer Saudijske Arabije, jedine zemlje koja ženama zabranjuje upravljanje automobilom). Bicikl je isključen iz sfere „doličnih“ ženskih aktivnosti pod tragikomičnom izlikom o štetnosti te aktivnosti za reproduktivni sustav, ali i zbog svojega sportskog karaktera, tradicionalno muške domene. U dokumentarcu Afghan Cycles (koji je trenutno u fazi postprodukcije i izlazi sljedeće godine) Sarah Menzies donosi glasove Afganistanki koje su, unatoč negodovanju patrijarhalne struje, oduševljene biciklistice. Vožnja bicikla uvelike doprinosi ženskoj samostalnosti, sigurnosti i mobilnosti te je upravo to ono što muči patrijarhat, a ne briga za žensko zdravlje. Isto tako, bicikl funkcionira gotovo kao čarobno sredstvo, instrument superjunakinje te ujedno obrambeni štit. Kretanje znatno brže od hoda kao i blago povišena pozicija omogućavaju određenu nadmoć nad uličnim napasnicima. Kako jedna od biciklistica u traileru zorno objašnjava: „They tell us that this is not our right to ride a bike in the streets and such. We tell them that this is our right and that they are taking our right away. Then we speed off“. Analogna uloga bicikla živo je prisutna i u zapadnjačkom kontekstu — bicikl, primjerice, čini noćno kretanje mnogo sigurnijim i bezbrižnijim.

S druge strane, biciklizam nažalost nije izuzet iz svakodnevnog seksizma. Jedan od njegovih najbanalnijih oblika situacija je koju doživljavam svakodnevno. Kad stojim pred semaforom, tik do zaustavne linije za bicikle, barem se jedno dnevno dogodi da se drugi biciklist „progura“ ispred mene (i zaustavne linije). U više od 90% slučajeva riječ je o muškarcu koji više ili manje nesvjesno pretpostavlja da je brži od mene (a u većini slučajeva nije) ili da ima to pravo — biti na čelu kolone. Pretjecanje na cesti je, dakako, normalna pojava koja ne bi trebala imati veze s egom, ali u „predostrožnom“ pretjecanju vidim problem. Tu pojavu dugo nisam primjećivala, a kad sam joj počela pridavati više pažnje, zaključila sam da je tome uzrok moja kriminalno nesportska odjeća kao i vremešan gradski bicikl, ali u razgovoru s drugim prijateljicama-biciklisticama koje djeluju mnogo „profesionalnije“ uvidjela sam da se i njima događa isto.

Carrie Hampel, strastvena biciklistica, upozorava na rastuću (mušku) agresiju u bicikliranju i činjenicu da su sve žrtve biciklističkih nesreća sa smrtnim ishodom u prvom polugodištu 2015. u Berlinu bili muškarci. S druge strane, žene su znatno češće žrtvama u nesrećama koje su skrivili/e vozači/ce automobila. Među ostalim, jer zaziru od vikanja (što je dijelom uvjetovano i glasom koji je kod žena češće viši i tiši). I sama sam izrazito nesklona vikanju, što mogu interpretirati i kao nezdrav oblik pristojnosti, nespremnosti na konflikt s nepoznatim osobama. Jedan mi je incident nedavno „pomogao“ kristalizirati te misli: situacija u kojoj se biciklist neuračunljivo brzog stila vožnje, oduzimajući mi prednost, dere na MENE, a ja u šoku šutim.

Girls

Girls

Važan je dio rodne asimetrije među biciklističkom populacijom i fetišizacija opreme, tržište koje je, kako Hampel oprimjeruje marketinškom prezentacijom električnog bicikla, dobrano orijentirano na muškarce (i to mlade, sportske tipove): „This struck me at first during the Berlin Bike Week, when I was giving bike tours on pedelecs. One leading e-bike manufacturer was only represented by men and apparently only manufactured and marketed to a youngish male target group with stunningly sexist advertising (picture the glistening breasts and bottoms of scantily clad nubile young women placed near men’s cycles). Not only did they fail to aim their products at women, they actually successfully repelled them.“ Fetišizacija opreme često se pretvara u testosteronsko natjecanje u kojem se muškarci razbacuju brojkama i tehničkim podacima koristeći ih kao oblik legitimacije, profesionalizacije kojom se distanciraju od amatera vulgaris. Uzmimo samo za primjer outfit: u gradskoj su vožnji muškarci obučeni kao da idu na Tour de France mnogo češći prizor od žena u istom izdanju (na primjer, Al Parker u Top of the Lake na posao dolazi upravo u takvom „ronilačkom odijelu“ noseći pod rukom svoj dragocjeni bicikl u ured). Pritom se stvara dojam da niste za „ozbiljan“ biciklizam ako se ne možete uključiti u nadmudrivanje brojevima i gadgetima (ili si to, jednostavno, ne možete priuštiti). Kao što dobrog/u fotografa/kinju ne čini hrpa objektiva koji, naravno, mogu biti korisni i zgodni, ali nisu srž izvanredne fotografije, isto tako strastvenog/u biciklista/icu ne čini skupa oprema. Štoviše, stalna potreba za kupovanjem novih dodataka za bicikl, inače nevjerojatno financijski isplativo i održivo prijevozno sredstvo koje traži prilično malo, ukotvljuje biciklist(ic)e u logiku kapitalističkog tržišta gdje nikad ne možete imati sve, ali uvijek želite više.

Andreas Slominski: Fahrrad

Andreas Slominski: Fahrrad

S mitom o (prevelikoj) važnosti opreme povezan je i onaj o zavidnoj fizičkoj spremi potrebnoj za biciklističke rute. Ta dva mehanizma — iznimno maskulino konotirana — redovito djeluju u sprezi odgovarajući žene od aktivnijeg bicikliranja. Stoga nije slučajno da se upravo u ženskim iskustvima javlja izražen narativ nepripremljenosti za fizičke izazove. Posebno je odjeknuo, primjerice, slučaj Cheryl Strayed koja je propješačila dobar komad Pacific Crest Traila drastično nepripremljena, s neadekvatnom, preteškom opremom, slabim osjećajem orijentacije i gotovo nepostojećim iskustvom u planinarenju.

Još je radikalniji primjer Christine Thürmer, četrdesetineštogodišnje nekad uspješne poslovne žene koja je nakon dobivenog otkaza uslijed krize u 2000-ima odlučila posvetiti se planinarenju (a kasnije i drugim sportskim aktivnostima poput kajaka i biciklizma). Thürmer je prošla sve tri velike sjevernoameričke rute (Pacific Crest Trail, Continental Divide Trail, Appalachian Trail) tako zaradivši naslov „Thru-Hiker“, propješačila više od 30 000 kilometara, biciklom prošla također više od 30 000, a veslajući oko 6 500 kilometara. Thürmer na početku svoje avanture nije imala nikakvog iskustva sa sportskim, a kamoli s ekstremno sportskim aktivnostima, u školi je iz tjelesnog imala postojano loše ocjene, a njezino tijelo na prvi pogled ne ostavlja dojam prekaljene sportašice. Osnovna teza koju Thürmer promovira na svom blogu Christine on Big Trip jest da svaka prosječno zdrava osoba može savladati prilično duge rute (npr. prehodati tisuću kilometara) te da je kondicija samo mali dio takvog pothvata, dok većinu čini pravi „mentalitet“ — snaga volje. Pritom bi se, dakako, moglo prigovoriti da nema svatko ušteđevinu od koje može skromno živjeti do kraja života i da „snaga volje“ možda nije jedino što vam priječi upuštanje u takav pothvat. Ipak, priče Christine Thürmer i Cheryl Strayed pružaju hvalevrijedno ohrabrenje početnicama i imaju jak inspirativni potencijal. Upravo ovakva iskustva potaknula su me da se odvažim na više samotnih biciklističkih tura (iako ni blizu opsega onih koje poduzima Thürmer), ali u nekompetitivnom ritmu, u odjeći koju smatram udobnom i na mom ne baš najkvalitetnijem gradskom biciklu.

Iako su veliki koraci učinjeni u afirmiranju ideje samotne putnice/biciklistice, rado bih vidjela sličan entuzijazam i za zajednička putovanja. Zašto ne bismo, uz formu biciklizma kao muškog druženja, vidjele/i i rodno heterogenije skupine ili grupe biciklistica, bicikliranje kao oblik feminističke socijalizacije, a ne isključivo izraz feminističkog individualizma? Poruka je na kraju jasna: biciklizam bi trebao (i može) biti otvoreno polje za sve zainteresirane bez obzira na fizičku i tehničku spremu i potkovanost, sfera slobode, inkluzivnosti i poštovanja različitosti, a ne kotačić u opresivnim mehanizmima.

 

*Naslovnica: Pakistanke bicikliranjem obilježavaju Međunarodni dan žena 8. 3. 2013. Izvor: The Baltimore Sun.

Komentari
  1. Joe Svabo
  2. tremolo
  3. Mme.Le.Vivisecteur
  4. Petra
Logan, Wolverine i ljepota muža
zlj2
Srce nije kamen: pokušaj obračuna sa “Zabranjenom ljubavi”
Laž apolitične kulture
Konferencijska večera-kabare
Arhitektura i feminizmi: mali pojmovnik
bc cover
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Logan, Wolverine i ljepota muža
sfcover
Znanstvenice u hollywoodskim SF blockbusterima
cover
Muf chata o Girls (S06 E02 i S06 E03)!
Logan, Wolverine i ljepota muža
slikovnice-cover
Blagdanski šoping vodič kroz svijet subverzivnih slikovnica
Arrival: sadašnjost buduće prošlosti
how-to-get-away
Cijena moći u “How to Get Away with Murder”
BAD MOMS
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
hm
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
ROOM_01082609-e1452462797956
Klaustrofobija roditeljske ljubavi
Greyhound Racing in Macau at the Macau (Yat Yuen) Canidrome Co. Ltd. 28MAY11 (For Post Magazine 05/06/2011)
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
makeup-cover
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
deny
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
saponia
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
bc cover
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
friendship-cover2
Neka počne zlatno doba
amandaknox_01
Fatalna Amanda Knox
d03cae5441d542a88a34eb0ebf225905
Proizvodnja Lolite
ja-sam-mia
Vrlo kratka analiza spota “Želim živjeti!” pomoću dijagrama
saponia
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Neil Wax, Blame
Antigona na Bleiburgu
lego
S LEGOm gradite rodne podjele!
solange-cover1
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Greyhound Racing in Macau at the Macau (Yat Yuen) Canidrome Co. Ltd. 28MAY11 (For Post Magazine 05/06/2011)
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
amanda-cover
Amanda Palmer, između bunta i privilegija
Beyonce-Formation-compressed
Koordinacija (političkog) pokreta: Beyoncéin “Formation” kao naputak za revoluciju
Transrodne žene su žene
feelreal
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
toni3
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Černobil. Fotografije: Lea Horvat
Ljeto u Černobilu
friendship-cover2
Neka počne zlatno doba
tumblr_mg6lkmn0iz1r7qnjjo1_1280
Savršena žrtva