Književna kritika u doba socijalnih mreža

Kritika, poput umjetnosti, ne može pobjeći od vlastite subjektivnosti. Na tu nas činjenicu upozorava i Svetozar Petrović kad, propitujući prirodu kritike, kaže da „kritiku moramo smatrati djelatnošću koja je osnovana na subjektivnom, privatnom sudu o djelu“. Stoga kad o kritici (u ovom slučaju književnoj) počnemo govoriti kao o nečemu inherentno subjektivnom, moramo potegnuti i pitanje kritičarskog autoriteta koji se bitno naslanja na iluziju o objektivnosti. Ako je kritika, kako Petrović s pravom kaže, uvijek zasnovana na privatnom sudu o djelu, što jedno kritičko čitanje čini autoritativnijim ili važnijim od nekog drugog? I još važnije, čemu uopće kritičarski autoritet služi danas kad je stručnu (novinarsku i akademsku) kritiku na internetu izgurao čitateljski senzibilitet koji preferira izrazito subjektivna, neposredna čitanja koja stanu u 140 znakova na Twitteru, ili u dvije-tri rečenice na Goodreadsu ili Facebooku?

Dugo smo vremena bili usmjereni isključivo na novinske rubrike i akademske tekstove koji su nam sugerirali što bismo trebali čitati i kako. Alternative nije bilo jer su kritičari oblikovali književni kanon svojim preporukama i recenzijama, da bi kanon zatim potvrđivao njihov sud kao mjerodavan i pod egidom objektivnosti uvodio ga u školske programe i kurikulume. Peer to peer programi i socijalne mreže pak ne traže više takvu vrstu autoriteta, već moć suda distribuiraju na drugačiji, demokratičniji način: svaki glas potencijalna je književna preporuka ili negativna recenzija i od korisnika, odnosno umreženih subjekata ovisi što će od tih glasova uzeti u obzir.

Vertikalna je kritičarska hijerarhija ustupila mjesto višeglasju koje autoritet fragmentira i raspoređuje horizontalno. Svatko ima pravo na sud, i svatko ga može nesmetano iznijeti anonimno ili pod vlastitim imenom. Ovakva tendencija nije međutim bez ozbiljnih mana. I.A. Richards upozorava da kritičar ne može izbjeći korištenje određenih ideja o tome što je vrijednost. Što možemo uopće znati o vrijednostima nekog online Johna Doea, o pozadini njegovih čitateljskih navika prije nego poslušamo njegov savjet i kupimo neku knjigu, posudimo je u knjižnici ili skinemo s interneta? Književnost također propagira određene vrijednosti. Ako smo prinuđeni na kratke osvrte koji ne propituju ideologiju nekog književnog teksta ni njegov formalni ustroj, možemo li uopće znati u kakvu se literaturu upuštamo prije nego se knjige sami primimo?

Većina kritičara, oko toga se svi možemo složiti, bili oni profesionalci ili ne, želi afirmirati onu književnost koja je u najvećem skladu s njihovim osobnim uvjerenjima i čitateljskim senzibilitetom, ali razlika ipak postoji. Dok profesionalni kritičar nastoji vlastiti sud nametnuti kao univerzalan, korisnici socijalnih mreža najčešće nemaju takvu ambiciju i unaprijed se ograđuju od toga da govore u tuđe ime: moj sud, moje čitanje moto je većine booktubera. Osim toga, mlađa čitateljska publika ulazi u kritičarske vode iz osobnog čitateljskog entuzijazma i zaljubljenosti u pojedine naslove i autore (najčešće autorice, ali o tome nešto kasnije) koje nastoji smjestiti u paralelni, internetski kanon koji s onim što smo prinuđeni čitati u školi i na fakultetu nema nikakve veze. Ipak, činjenica da nemaju profesionalne kritičarske inklinacije, ne znači da booktuberi ne zarađuju od svog bavljenja knjigama.

BookTube je, da pojasnimo, zajednica knjiških entuzijasta koja preferira svoj čitateljski sud iznijeti u obliku videokomentara na Youtubeu. Većina booktubera paralelno ima svoje sljedbenike i na Goodreadsu, sajtu koji je prije dvije godine kupio Amazon. Bitno je istaknuti da kad govorimo o novim čitateljskim platformama koje su zamijenile tradicionalnu štampu, druge medije i različite književne publikacije, govorimo o važnoj promjeni kritičarske paradigme, koja, da parafraziram Petrovića, izbacuje riječi iz stabilnih ležišta tradicije, ali to nije uvijek pozitivna stvar. Kao prvo, Youtube i Goodreads privatne su tvrtke iza kojih stoje korporacije Google i Amazon koje komodificiraju i unovčuju sve čega se dotaknu, pa tako i svoje korisnike. Abigail De Kosnik je u svom tekstu o digitalnom radu Fandom As Free Labor pojasnila da fascinacija i frustracija fanove tjeraju da sami stvaraju sadržaj, pišu komentare, književnost i kritiku, i da time postaju „neophodne komponente kapitalističkog sistema unutar kojeg djeluju zvanični proizvođači“, ali toga sami često nisu svjesni. U čemu se ogleda to sudjelovanje fandoma u kapitalističkoj komodifikaciji kulture, odnosno književnosti?

Većina booktubera blisko surađuje s velikim izdavačima koji im šalju recenzentske primjere knjiga kako bi ih komentirali i preporučili drugim čitateljima. Oko pojedinih naslova koje izdavači preko booktubera guraju stvara se zatim ono što se internetskim žargonom naziva hype, što je zapravo marketinški trik koji iste te „nahajpane“ naslove prodaje u ogromnim nakladama. Govorimo dakle o plaćenoj kritici koja to zapravo nije jer nema namjeru kritizirati naslov, već ga želi prodati. Književno djelo postaje ovom razmjenom roba kao i svaka druga te se o njemu raspravlja površno, u terminima koji nisu adekvatni za razgovor o književnosti. Na primjer, puno se polaže na izgled knjige i vrlo često razgovor o knjizi završava upravo hvaljenjem njezinog izgleda ili čitanjem sažetka s korica.

Uhvaćeni u kapitalističku matricu, književni entuzijasti i fanovi istovremeno su konzumenti i dio marketinške propagande. Kritika dakle u ovom slučaju i nije dobrodošla jer nije kompatibilna s masovnom produkcijom loših naslova o kojima doista možemo reći nešto lijepo samo ako govorimo o prijelomu i dizajnu. S druge strane, popularni naslovi zaslužuju akademsko čitanje, koliko god loši bili. Kad govorimo o high fantasy romanima, YA (young adult) distopijama, paranormalnim ljubićima, mangama, epskoj fantastici i SF-u, ukoliko ste umreženi subjekt i većinu vremena provodite online, jasno vam je da su to najčitaniji i najpopularniji naslovi među kojima ima remek-djela, ali i potpunih promašaja koji pokušavaju unovčiti vlastiti ili tuđi, najčešće žanrovski hype.

Prije nego u potpunosti osudimo „amatere s interneta“, moramo razumjeti zašto je i profesionalna kritika najčešće problematična. „Stabilno ležište tradicije“ uvijek je bilo vezano uz akademsku kritiku koja nije blagonaklono gledala na književnost koja je to ležište htjela protresti. Znamo to iz feminističkog iskustva. Feministkinje se još uvijek bore da rehabilitiraju sijaset autorica, zaboravljenih i izbrisanih književnom tradicijom u koju se kao žene nikako nisu mogle uklopiti. I ne samo to, stručna kritika i danas žene najradije zaobilazi u širokom luku jer njihovo pisanje poistovjećuje sa šundom za koji nema mjesta u obrazovnim institucijama. Ono što pišu autorice ne mjeri se istim kritičarskim standardima i najčešće su sinonimi ženskog stvaralaštva romani koji su, poput „Twillight Sage“ ili „50 nijansi sive“, tržišno uspješni, ali izrazito loše i antifeministički napisani. Bez interneta, osuđeni na akademsku i mainstream kritiku, nikad ne bismo čuli za Mariju Čudinu ili Daru Sekulić, osobno, nikad ne bih čula za Catherine Pozzi čije dnevnike čitam ni za izdavačku kuću iz Londona Persephone Books koja objavljuje knjige engleskih autorica koje su pisale između dva svjetska rata. Nažalost, one knjige koje ne spadaju u „visoku“ književnost i dalje žive samo u čitateljskoj recepciji i imaginaciji koja potom eruptira u fan ficition, dok se profesionalna kritika bavi isključivo „visokom“ prozom i šačicom probranih pjesnika.

BookTube ne promovira, dakle samo plaćene oglase, već i autorice o kojima profesionalni kritičari slabo pišu. Internet, osim toga, preferira čitanje koje nije akademsko i dopušta da se ozbiljno i strastveno, fandomski razgovara i o onoj književnosti koja je marginalizirana, što uvelike odgovara feminističkom čitanju koje nastoji uključiti djela koja nisu dobrodošla u stručnim raspravama o literaturi. Bitno je također istaknuti da to online čitanje suvremene književnosti koristi alternativnu terminologiju, izraze koji nisu uobičajeni u stručnim razgovorima o općim pitanjima književnosti. Razlog tome je što se čitateljski osvrti sve više oslanjaju na „emocionalnu istinu“ (emotional truth), sintagmu koju je Carol Atherthon iskoristila da opiše čitateljski užitak koji je svojevremeno zagovarala feministkinja i spisateljica Virginia Woolf.

Internet je prostor po mjeri engleske autorice jer se u njemu o knjigama sudi senzualno, po rasponu i kvaliteti emocija koje zazivaju. U središtu tog senzualnog čitanja „emocionalna istina“ suprotstavljena je „objektivnoj istini“ akademske zajednice utemeljenoj na književno-teorijskoj terminologiji. Orijentirana na pojedinca, na njegov subjektivni užitak, Woolf afirmira kritiku koja je izvan granica akademije te slavi čitanje koje služi razonodi, a ne nužno obrazovanju. „Prosječni čitatelj“, koji je zapravo skoro uvijek čitateljica, posjeduje, kako Atherthon kaže, kvalitete koje ga stavljaju nasuprot profesionalnom književnom kritičaru: „važnosti obraćanja pažnje na detalje suprotstavljena je njegova (čitateljeva, op. prev.) netočnost, a akademskoj specijalizaciji nasumično praćenje njegova ukusa“, što odlično korespondira s opisom suvremenog, umreženog čitatelja.

S obzirom na to da većina čitatelja danas ozbiljno shvaća vlastiti čitateljski užitak i ne oslanja se nužno na kritičarski autoritet, već na želju da se taj užitak ponovi kroz različite naslove, „emotional truth“ u nešto izmijenjenom obliku od onoga kako ga je koristila Woolf, postaje centralno mjesto internetskih osvrta i razgovora o književnom djelu. Ono djelo koje taj užitak izaziva – dobro je, ono koje ga ne može potaknuti – ne valja. Jedna od ključnih fraza koje možete čuti na BookTubeu kad se o nekoj knjizi govori u superlativima jest: it gave me all the feels. Termin „the feels“ obuhvaća čitav dijapazon različitih emocija: od tuge do bijesa, i natrag do radosti. Urban Dictionary ga je definirao kao: „the wave of emotion that hits you like a truck and leaves you think fuck man why“. Književna kritika na mreži sve je češće neverbalna, GIFovska ili memeovska: slike + caption zamjenjuju redove i redove književnih rasprava, sažimaju čitateljski sud u šaljive opaske koje imaju prenijeti gestikulaciju i tjelesnost čitatelja u prostor kojem ljudsko tijelo ne pripada. The feels internet otjelovljuje GIFovima koji bogato posuđuju od popularne kulture: ako netko želi dočarati svoje uzbuđenje zbog neke knjige, neće ga pokušati verbalizirati, već će, paradoksalno, to uzbuđenje pokušati delegirati drugima korištenjem različitih emojija, onomatopeja, caps locka i slika.

Review in GIF, naravno, ima svojih prednosti, ali i ozbiljnih nedostataka. Književna kritika ne može bez književne terminologije jer o književnosti ne možemo suditi samo impresionistički. Bitna je ustalom razlika između subjektivnosti kritike i subjektivnog korištenja književnih termina. Značenje nekog djela ne može u potpunosti ovisiti o osjećanjima koje ono kod pojedinih čitatelja izaziva jer moramo na umu imati i sam književni tekst, njegov kontekst, konotacije pojedinih tema i motiva koje autor/ica koristi da ta osjećanja izazove; moramo biti otvoreni za tumačenja koja nadilaze osobno ili pak spremni na autorsku manipulaciju čitateljskim emocijama u svrhu političkog ili nekog drugog cilja. Ideologiju nije moguće čitati isključivo senzualno ili je dekonstruirati kao „emotivnu istinu“ jer ona nadilazi pojedinačno. Štoviše, ideologija često apelira na emocije pojedinca kako bi sakrila svoj opseg koji ga nadilazi. Književnost stoga možemo čitati bez posredstva kritičarskog autoriteta, ali je ne možemo analizirati bez književno-teorijske terminologije koja omogućava uvid u njezinu slojevitost i političnost.

Pitanje autora na socijalnim mrežema jednako je zanimljivo kao što je i pitanje online čitatelja: bez posredovanja književne kritike, u kombinaciji s rastućom tendencijom i potrebom za samopromoviranjem, socijalne mreže igraju sve važniju ulogu u recepciji književnog djela i brendiranja pojedinih naslova i imena. Čini mi se da je ovo najproblematičnija posljedica izostanka stručne kritike jer autori koji su prinuđeni pisati sami o sebi vrlo često nisu u stanju dostojanstveno primiti kritiku vlastitog teksta budući da pisanje postaje izrazito osobna stvar, poput slike s rođendana ili slike kućnog ljubimca objavljene na Facebooku. Svi znamo da je autorska taština legendarna i da su pisci i ranije kritiku tumačili kao ad hominem napade, ali ta se sujeta prilično intenzivirala otkako su književne rubrike nestale iz javnih medijskih servisa i štampe.

Indikativna je i potpuna nespremnost hrvatskog književnog prostora da se prilagodi dobu socijalnih mreža i da se pokuša drugačije organizirati nakon što je recesija ugasila mnoge književne publikacije, prepolovila književne nagrade i književnu kritiku izbacila iz mainstream medija. Većina pisaca, kulturnih radnika i izdavača kao da s indignacijom odbacuje ideju novih medija i elektroničkih, digitaliziranih knjiga i publikacija, iako je jasno da su stari izdavački obrasci stvar prošlosti, i da su internet i recesija nepovratno promijenili čitateljske navike i književnu proizvodnju. Hrvatska se i dalje drži propale ideje da autor potrebuje izdavača više nego čitatelja i da je kritičar neprijatelj književnosti, a ne njezin najveći saveznik.

NAPOMENA: Ovaj je tekst prerađeno izlaganje s 2. međunarodnog kritičarskog simpozija „Umetnost kritike“ održanog u Ljubljani 28. i 29. listopada prošle godine. Referat u originalu možete pročitati na slovenskom jeziku, na stranici ludliteratura.si.

Feministički pristupi prevođenju
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Napokon superžena
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
“Dobra godina” i veliki pljusak
Chat of Thrones (S07 E07)
Chat of Thrones (S07 E06)
Feministički pristupi prevođenju
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva