Papirnate djevojke

Termin Manic Pixie Dream Girl (MPDG) skovao je 2007. godine Nathan Rabin, novinar satirične web stranice The Onion, da bi opisao sve veći broj likova s kojima se najčešće susrećemo u filmovima i literaturi za mlade. Radi se o likovima djevojaka, ushićenih (bubbly) i površnih bića, koje postoje isključivo u fantazijama osjetljivih pisaca i režisera, a jedini je cilj njihova postojanja naučiti mlade muškarce da prihvate život i sve tajne i avanture koje s njim dolaze.

Iako se u početku termin koristio kao opis loše spisateljske prakse i pokazatelj pretjerane očitosti i djetinjastog poimanja ljudi oko sebe, internet je prigrlio pojam kao nešto simpatično te smo uskoro postali svjedocima sve većem broju članaka poput “Naših top 10 najdražih filmskih manic pixie dream girls“. Oko druge polovice 2010-ih godina nicale su serije i filmovi s glumicama poput Zooey Deschanel koja je postala epitomom upravo tog termina i svojom ljepotom i začudnim, ali slatkim ponašanjem osvajala srca gledatelja koji ni na trenutak nisu shvatili da su, zapravo, postavljeni u poziciju upravo tog mladog muškarca koji na isti, površan i nezreo način promatra jednodimenzionalnu djevojku iz snova.

Zooey+Deschanel+in+500+Days+of+Summer

Zooey Deschanel u “500 Days of Summer”

Upravo u vrijeme stvaranja tog termina autor John Green stekao je popularnost romanima poput Looking for Alaska (2005) i Paper Towns (2008) da bi vrhunac slave, odnosno status pisca zvijezde, doživio ekranizacijom svog romana The Fault in Our Stars (2012), a zatim i spomenutog Paper Towns. Green već godinama pokušava, njegovim riječima, dekonstruirati, ali točnije, demistificirati motiv MPDG, ali jedino u čemu uspijeva jest svaki put napisati gotovo jednaku knjigu s nevažnim varijacijama kao što su imena likova i mjesto radnje, ostavljajući lik MPDG netaknutim.

Ono što povezuje gotovo sve romane koje je ikad napisao glavni je lik, pripovjedač, koji je, uglavnom, ista osoba – izgubljen, ali simpatičan tinejdžer zainteresiran za nešto neobično (poput zadnjih riječi slavnih ljudi, u romanu Looking for Alaska) i geek (štreber), bijelac iz dobrostojeće obitelji, koji upoznaje tajanstvenu djevojku koja mu promijeni život. Vrlo jednostavan odgovor na pitanje zašto je to tako glasi da je to upravo opis samog autora zbog čega su ga mnogi čitatelji kritizirali kao nimalo svestrana pisca.

Najveći problem koji postoji u romanima Looking for Alaska i Paper Towns upravo je upotreba motiva MPDG koji predstavljaju Alaska i Margo. Izuzev toga, tipične su to priče o sazrijevanju. Glavni likovi Miles (Looking for Alaska) i Quentin (Paper Towns) potpuno su dosadni i obični tinejdžeri odrasli na Floridi kao jedinci – ništa ih ne izdvaja od ostalih vršnjaka, osim što Miles voli znati zadnje riječi slavnih ljudi što se kroz cijeli roman forsira kao njegov jedini konkretan interes. Njihovi pogledi na život i način na koji se mijenjaju centralna su poanta romana – nije potrebno ni napisati da su ta dva lika, ujedno i pripovjedači, jednaki po svemu. Ne samo po obiteljima i prijateljima, statusu u školi, manjku interesa, već i po načinu govora, razmišljanja, odnošenja prema drugima i svemu ostalome što čini razrađeni lik.

tumblr_m4e32jtD4z1rsk30do2_1280

“Looking for Alaska”

U romanu Looking for Alaska sve se vrti oko pripovjedačeva pronalaska takozvanog “the Great Perhaps” na što ga navode zadnje riječi Françoisa Rabelaisa, a nada se da će to naći upravo u pripremnoj školi Culver Creek. Lik Alaske pojavljuje se rano u knjizi, koja je podijeljena atipično, brojeći dane do ključnog događaja romana – njezine iznenadne smrti, a svojom mističnom pojavom ona plijeni pogled pripovjedača Milesa (nadimka Pudge) te se u nju zaljubljuje na prvi pogled.

Ona je samozatajna, čudna, glasna, konvencionalno lijepa i često samodestruktivna, a u svemu tome potpuno površna i jednodimenzionalna – definicija MPDG. Kad je Pudge prvi put vidi, okružena je knjigama koje je kupila na raznim buvljacima s namjerom da ih jednog dana sve pročita, ali njezin slobodan duh odmah se prepoznaje u rečenici: “But there is so much to do: cigarettes to smoke, sex to have, swings to swing on. I’ll have more time for reading when I’m old and boring”.

Ona ne mari za pravila, pije alkohol i puši cigarete, divlja je i bez inhibicija, a sve to uvlači Pudgea u njezin život. Ona ohrabruje Pudgeovu zaluđenost, on se hrani njezinim obećanjima koja su fantazije svakog neprilagođenog i neshvaćenog tinejdžera željnog novih iskustava (ispijanje vina na mjesečini i čitanje Kurta Vonneguta dok se pripiti drže za ruke).

Ono što Alasku, naizgled, izdvaja od ostalih poznatih MPDG-a njezine su suicidalne tendencije i tužna pozadinska priča. Njezin nastup samouvjerene djevojke samo prikriva tragičnost njezinog života – naizlged. Njezina duboka trauma služi kao pojačanje u prikazu Alaske kao histeričarke, odnosno u novije doba osobe s bipolarnim ili graničnim poremećajem ličnosti, koja “boluje od uspomena”.1

mpdg

No, čim se Pudge na trenutak susretne s Alaskom koja se ne uklapa u njegovu ideju o njoj, dolazi do blagog raspada sistema. Ako od nje doživi žustro odbijanje, ismijavanje ili bilo kakvo ponašanje osim umiljatosti ili razigranosti, on je naziva kujom i razočaran je. Ne zna kako se nositi s tom novom Alaskom i ne razumije zašto se ona pojavljuje kao da to nije dio jedne cijele osobe koja je ambivalentna. Psihički je nestabilna, pati od duboke traume gubitka majke i krivnje oko njezine smrti. Ima napade nekontroliranog plača, vriskova i očaja. Često njezine izjave imaju dozu crnog (i tipično tinejdžerski apatičnog) humora: “Y’all smoke to enjoy it. I smoke to die.” Upravo takvi detalji dominiraju prvim dijelom knjige, tako da čitatelj bez ikakve sumnje anticipira ili njezino samoubojstvo ili hospitalizaciju na temelju mentalne bolesti. Alaska kao tipičan primjer histerične djevojke mijenja raspoloženje svake sekunde – ona unutar tropa MPDG najviše reprezentira onaj manični dio.

Julia Borossa u svojoj knjizi Histerija piše: “Sa stajališta feminističke teorije i politike (…) histerik se doživljava čas kao žrtva (ugnjetavačkih društvenih prilika), čas kao buntovnik (koji te prilike odbacuje), čije neobično, nezgodno ponašanje zrači dubokom nelagodom i/ili prosvjedom protiv ograničenja njezina – ili njegova – položaja.”2 Nije li upravo ta definicija savršen opis jedne Alaske ili Margo? Čak i Pudge to primjećuje, ali za njega je to iritacija – nepotreban dio Alaske koji smeta njegovoj zaluđenosti njezinim dobrim stranama. Glavni je čimbenik ove iritacije što, navodno, Alaska nema razloga biti loše volje: “I preferred the Colonel: at least when he was cranky, he had a reason.” Upravo je taj nedostatak razloga još jače prikazuje kao iracionalnu.

Možda je najiskrenija i najdublja rečenica koju Alaska izgovori u cijelom romanu ona o tom problemu njezine neprihvaćene dvojakosti: “Don’t you know who you love, Pudge? You love the girl who makes you laugh and shows you porn and drinks wine with you. You don’t love the crazy, sullen bitch.” Iako naizgled neobično za MPDG da osvijesti sama svoju višedimenzionalnost, to nije nimalo čudno i, zapravo, potpuno je uklopljeno u stereotip manične djevojke koja je bespomoćna i zahtijeva pažnju, ljubav i strogu ruku logičnog, racionalnog muškarca da je vodi, a da on, pritom, od nje uči o životu i sebi, poput kakvog psihoanalitičara koji uz nju izrasta u “pravog muškarca”.

mpdg2

Nakon njezine smrti u priči postaje jasno do koje je mjere ona kao lik iskorištena samo za sazrijevanje glavnog lika. Ono što Pudgea nakon toga zanima nisu okolnosti, već potpuno narcisoidno pitanje o tome je li razmišljala o njemu u trenutku smrti. Sve što ju je činilo Alaskom pada u vodu pred njegovom zaljubljenošću u samog sebe, a ona je samo savršeni privjesak za njegov život. On joj je morao značiti više nego itko drugi i to je jedino što mu je važno – da je ona, na kraju, svoj život i postupke podredila njemu.

Alaska je, kao i svaka MPDG dosad, samo objekt kojim se nešto postiže – na brzinu smišljena čudakinja koju ćemo zaboraviti nakon što umre ili na bilo koji drugi način nestane iz života muškog protagonista jer je ionako bila samo jednodimenzionalna izmišljotina s kojom se nemoguće poistovjetiti. “She taught me everything I know about crawfish and kissing and pink wine and poetry. She made me different.” To su Pudgeove riječi nakon njezine smrti: izvršila je svoju misiju kao lik, produbila je njegov život i začinila ga, zato da bi Pudge nastavio biti jedini potpuni lik sa širokim rasponom emocija.

Iako Green odbija prihvatiti kritiku o romantiziranju autodestruktivnosti i sličnog problematičnog ponašanja koje pripisuje likovima, evidentno je da su likovi poput Alaske romantizirani u sklopu motiva MPDG koji, zapravo, postoji samo zato da bi bio romantiziran i postao fantazija muškim čitateljima. Njezino autodestruktivno ponašanje prikazano je u romanu kao zanimljiva i poželjna karakteristika koja osobu čini neuhvatljivom i divno tragičnom. O histeriji i njezinu romantiziranju Borossa piše: “Klasični histerični lik posjeduje stvaralačku privlačnost na koju su se tijekom posljednjih stotinu godina priključili mnogi umjetnici.”3 Green je samo nastavio crpiti tu spomenutu stvaralačku privlačnost.

papert

Roman Paper Towns teško je razlikovati od Looking for Alaska i ostavlja dojam svojevrsne nadogradnje i blaže verzije svog prethodnika. U njemu je Margo ekvivalent Alaski, no ovog je puta Margo još više tajnovita od prethodne MPDG. Za nju Quentin kaže da je toliko voljela tajne, da je sama postala jednom. Baš kao i Alaska, Margo uvlači glavnog junaka u svoj život pružajući mu ostvarenje snova koje nije ni znao da ima, a koji uključuju neodgovorno i/ili kriminalno ponašanje poput provala i raznih podvala.

Green u ovom romanu Quentina pokušava prikazati kao ipak malo svjesnijeg, iako suludo opčinjenog Margo, ali to mu opet ne uspijeva. Nakon njezinog iznenadnog nestanka, i općenitog nedostatka u romanu, on upoznaje sebe kroz ostatke koje Margo ostavlja za sobom. Ona mu otkriva napuštena mjesta koja služe za svojevrsnu kontemplaciju i planiranje, ona ga odabire kao onoga kome će prenijeti to sveto shvaćanje dubine života. Sve što Margo kaže o stvarnoj sebi Green nanovo mistificira, govoreći da je i sama sudjelovala u nastojanju da u tuđim očima postane i ostane tzv. papirnata djevojka, odnosno djevojka na papiru – samo prazan koncept. Ona samu sebe nepovratno označuje kao MPDG tako da sve što govori automatski postaje dio tog motiva i ne može samo sebe negirati.

Alaski i Margo je, prema Kate Zambreno, baš kao i modernističkim spisateljicama, suđeno da budu označene kao psihički bolesne jer je za muškarce rezervirano kontempliranje o egzistenciji. Kao i sve MPDG, nikada neće uspjeti postati subjektom, već će zauvijek ostati zarobljene kao objekt unutar tuđe priče.

Manic Pixie Kate Winslet u "Eternal Sunshine of a Spottles Mind"

Manic Pixie Kate Winslet u “Eternal Sunshine of the Spotless Mind”

Intencija autora u ovim romanima želja je za poništavanjem mita MPDG, ali ta poruka jednostavno nije doprla do malog broja ljudi koji bi do te mjere ušli u razmatranje knjige, a kamoli do šire javnosti. Green ulaže minimalan trud u prenošenje te poruke, kao kad u Quentinova usta stavlja riječi: “The fundamental mistake I had always made – and that she had, in fairness, always led me to make – was this: Margo was not a miracle. She was not an adventure. She was not a fine and precious thing. She was a girl.” Koliko god šturo bilo, ipak se radi o nekoj vrsti trenutnog prosvjetljenja, ali nekoliko rečenica suvislosti nije dovoljno da opravda ostatak romana u kojem MPDG Margo služi isključivo kao pokretačka sila Quentinova bolno dosadnog života. Na kraju prevladavaju već nebrojeno puta ponovljene književne konvencije unutar romana s osjetljivim, mladim muškim protagonistom.

Ostaje činjenica da je Alaska morala umrijeti, a Margo nestati, ne samo kako bi se lik Pudgea razvio, već kako bi i sam John Green mogao napraviti svoju “dekonstrukciju motiva”. Pitanje koje na kraju želim postaviti jest: zašto onda uopće neuspješno dekonstruirati motiv MPDG, a ne napisati roman u kojem tog motiva uopće nema? Zašto umjesto toga ne popularizirati višedimenzionalne ženske likove?

 

Naslovna fotografija: snippetsandthreads.com

  1. Julia Borossa, Histerija, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003, str. 33.
  2. Julia Borossa, Histerija, str. 10.
  3. Julia Borossa, Histerija, str. 64.
Komentari
    • Klara
  1. jstdrmr
    • Klara
  2. Pravi muškarac
    • Klara
Napokon superžena
Kultura silovanja: ti si kriva što si silovana
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Ljepotica i zvijer
Napokon superžena
Treba li feminizmu Wonder Woman?
Povratak “Twin Peaksa”: 1.-4. epizoda
Ljepotica i zvijer
Ljepotica i zvijer
Tjeskoba ženskog autorstva
Mit o nasilju
Hrvatska kujica
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Fatalna Amanda Knox
Proizvodnja Lolite
Pivo s neonacistom
Hrvatska kujica
Vrlo kratka analiza spota “Želim živjeti!” pomoću dijagrama
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Amanda Palmer, između bunta i privilegija
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva