Bračna obdukcija

*Tekst sadrži spoilere!

Romantična ljubav¹ kao društveni i kulturni konstrukt u svojim fikcionalnim ukazanjima počiva na paradoksu: s jedne se strane naglašava kao apsolutni imperativ u životu pojedinca/ke, Sveti Gral za kojime protagonisti/kinje bezbrojnih ljubavnih filmova i romana mukotrpno tragaju i za njega se očajnički bore; s druge strane, jednom pronađena za žanrovsku mašineriju ljubića naizgled gubi svaku zanimljivost. Happy end izjednačava se s uspješnim pronalaskom i osvajanjem ljubavnog objekta, a po mogućnosti i brakom; već vjenčani parovi s djecom u žanru romantične komedije, šablonskom utjelovljenju navedene ljubavne formule, mahom se pojavljuju kao sporedni likovi, pozadinska buka, izvor komičnih elemenata koji počivaju na stereotipima o iscrpljujućoj rutini bračnog suživota i odgoja djece ili roditeljski uzor sretnog, uspješnog braka. Romantična komedija o paru u (relativno) stabilnoj, zadovoljavajućoj vezi nezamisliva je, jer je lišena tremora neizvjesnosti i iščekivanja iz početaka ljubavnog odnosa kada je objekt žudnje još uvijek nedovoljno poznat, nedovoljno baždaren na specifičnu mikroklimu uhodanog romantičnog para, nedovoljno naš.

Žanr romantične komedije na taj način počiva na pretpostavci o „sretnom životu do smrti“, ostavljajući uspješno spojeni par u vječnom statusu quo njihovog „najsretnijeg trenutka“ – nastavak priče ne postoji, jer nakon što smo konačno dobili onu/onog koju/kojega želimo, kakve još želje uopće možemo imati? Ukoliko gledateljski ili čitateljski pogled ipak želi prijeći (narativne) granice završnog poljupca, ljubić je osuđen na ponavljanje obrazaca, odnosno kreiranje bračnih nesuglasica i (privremene) razdvojenosti samo kako bi se čitav proces prvobitnog udvaranja i osvajanja mogao ponoviti – a konačno pomirenje, implicirano je, ovoga će puta biti zauvijek, za prave.²

Ukoliko se lupa ipak odluči prinijeti tkivu dugogodišnjeg braka ili veze u potrazi za ponešto drugačijim ishodom, nužan je i žanrovski zaokret. Mjesto nove romanse kao izvorišta ushita zauzima brak kao žarište patologije, neiscrpan materijal za vivisekciju nezadovoljstva, monotonije, prevare, izdaje, oprostivog i neoprostivog, propuštenih prilika i pogrešnih odluka. Bračna drama tako postaje i Drama ili, dovođenjem spomenutih elemenata do ekstrema, prelazi u sferu kriminalističke obrade.

Film 45 godina (45 Years, 2015.) redatelja Andrewa Haigha na prvi je pogled čvrsto ukotvljen u žanru drame, i to u smislu u kakvome je stereotipno prisutna u horizontu gledateljskih očekivanja, kao „komornog“, „visokoparnog“, „sporog“, „umjetničkog“ proizvoda, gotovo planski namijenjenog oduševljenju kritičara, ali isuviše „teškog“ za širu gledateljsku populaciju, o čemu izvrsno svjedoči velik broj komentara u kojima se gledatelji/ce žale na to kako se u filmu „ništa ne događa“, odnosno da je sam film „ni o čemu“.

Međutim, usprkos takvom profiliranju, znakovita je opaska kojom jedan od gledatelja/ica ukazuje na iznevjerenost vlastitih žanrovskih očekivanja te posljedično razočaranje – naime, bio/la je uvjeren/a kako će tijek narativa otkriti počinjen zločin, odnosno da će se 45 godina žanrovski odrediti kao detekcijska zagonetka, krimić ili barem psihološki triler. Iako film izrijekom odbija uvrstiti se u ijednu od navedenih  kategorija, ipak se ne radi o potpunoj logičkoj pogrešci: 45 godina u određenom se smislu uistinu može interpretirati kao „film istrage“, grčevit pokušaj razrješenja zločina starog gotovo pola stoljeća, zločina čiji rezultat nije bila prolivena krv niti mrtva tijela (jedini leš u filmu, a čije neočekivano ukazanje funkcionira kao pokretač radnje, posljedica je nesretnog slučaja), već nešto daleko neuhvatljivije, razdor koji, ovisno o kutu gledanja, može nalikovati bezazlenoj ogrebotini ili smrtnoj rani. Napetosti pridonosi i ograničeni vremenski period u kojemu istraga mora razrješiti, odnosno neutralizirati prijeteći element, a koji se uzastopno osvještava jasno istaknutim i omeđenim vremenskim odsječcima, odnosno imenima dana u tjednu koji Geoffa i Kate te gledateljicu dijele od grand finala – velike proslave njihove četrdeset i pete godišnjice braka.

Zadovoljstvo čitanja i gledanja krimića proizlazi upravo iz raspetljavanja zagonetke, otkrivanja krivca i posljedične (etičke, moralne) zadovoljštine koja iz toga proizlazi. Početno uspostavljeni parametri počinjenog zločina, zaslužene kazne te osobito službenika/ce reda i zakona emocionalno i moralno odvojenog od počinjenog zlodjela gotovo su uspostavljeni samo da bi se skršili – isuviše intenzivna, nezdrava angažiranost detektiva/ke na slučaju nezaobilazno je opće mjesto, samorazumljiva i očekivana činjenica, gotovo žanrovski zakon. Problematski čvor uspostavljen je upravo prekoračenjem granice objektivnosti istražitelja/ice, a osobna drama protagonista/kinje u vidu prevelike zasićenosti zločinom iz kojega je trebao/la biti emocionalno izdvojen te etičkih dvojbi koje proizlaze iz takve udvostručenosti uloga, one nepristrane promatračke i analitičke, te druge, duboko intimne. Ovakva je rascijepljenost u 45 godina višestruko potencirana činjenicom kako je Kate, istražiteljica „zagonetke“, ujedno i (samopercipirana) žrtva počinjenog prekršaja, dok je počinitelj zločina osoba koja joj je najmilija i najbliža – njezin suprug.

Propitivanje ideje toga koliko dobro možemo uistinu poznavati voljenu osobu, čak i nakon dugogodišnjeg bračnog suživota doživjela je, upravo unutar kriminalističkog žanra, brojne inkarnacije. Iznenadna napetost u dotadašnjoj bračnoj idili i/ili rutini rezultat je nehotičnog otkrića ostatka iz prošlosti³ koji na dotada (i previše) utabanom osobnom zemljovidu životnog suputnika/ce razotkrivaju bijele točke neucrtanih područja. Ono što počinje kao naizgled izolirani incident, vrlo često u obliku inkriminirajućeg predmeta ili pisma, kao i u slučaju 45 godina,⁴ širi se poput infekcije. Iako je inkriminirajući predmet svojevrstan fosilizirani ostatak onoga što je „prošlo i završeno“, prošlost se pokazuje itekako živom i žilavom, sposobnom integrirati se u sadašnjost u tolikoj mjeri i takvim intenzitetom da uzrokuje nepovratnu mutaciju bračnog tkiva. Problem ne predstavlja samo saznanje o nečemu što je do tada bilo prešućeno, zatajeno ili, kao u slučaju Kate i Geoffa, poznato, ali neispravno interpretirano i/ili nedovoljno naglašeno. Ono što je istinski maligno činjenica je kako i čitava zajednička prošlost mora biti reinterpretirana i presložena kako bi u sebe mogla (morala) primiti nove (a zapravo stare) i strane komponente.

Međutim, još više nego istraživačka zagonetka, 45 godina priča je o duhovima. Sama Kate u završnom suočavanju s Geoffom Katyinu dugogodišnju, postojanu prisutnost u njihovom braku interpretira upravo na taj način – oblak mirisa koji lebdi nad svakodnevicom zasićujući svaki njezin dio, tihu sablast koja je svih četrdeset i pet godina bila dio njihove bračne zajednice. Elementi horora naglašeni su i scenama koje bi se bešavno mogle uklopiti u narativ klasičnog filma strave – Kate koja, probudivši se usred noći u praznom krevetu, odlazi do vrata tavana na kojemu Geoff čuva uspomene vezane za Katyu i stoji ispod njih, osjećajući i slušajući hujanje hladnog vjetra koji kao da upućuje na nekakvu doduše nevidljivu i neopipljivu, ali (u Kateinoj interpretaciji) svakako neprijateljsku i prijeteću prisutnost.

Značenjima je još nabijeniji prizor u kojemu se Kate penje na tavan i prekapa po Geoffovim memorabilijama. Za razliku od klasične detektivske potrage za točno određenim i definiranim predmetom, primjerice, oružjem kojime je počinjen zločin, protagonistkinja (kao ni gledateljica) ne zna što zapravo traži – inkriminirajući dokaz težine suprugove laži ili nešto što će je opovrgnuti – kao i očekuje li ona uopće da će pronaći išta što bi moglo razjasniti ili izmijeniti ono što se dogodilo. Napetost koju jalova potraga izaziva doseže vrhunac u trenutku u kojemu Kateino lice, dok gleda fotografije snimljene na Geoffovom i Katyinom zlosretnom planinarenju, iznenada otvrdnjava u izraz krajnjeg šoka i užasa. Gledateljica ostaje zakinuta za izravno suočavanje s izvorom strave, prisiljena osloniti se na interpretaciju iz „druge ruke“, u svjetlu svega što je do tada imala prilike saznati o Kateinom i Geoffovom braku, o Katyinoj i Geoffovoj vezi, te naposljetku samoj Kate.

Upravo je neodređenost ono što prizor čini užasavajućim, baš kao što i klasični horor jezu osobito uspješno potencira nagovještajima, slijepim pjegama, opetovanim onemogućavanjem konačnog suočavanja s monstruoznim košmarom. Gledateljica je uskraćivanjem lišena i mogućnosti „objektivne“ procjene za Kate zazornog detalja⁵ – radi li se o nečemu što bi u gledateljici pobudilo osjećaje istovjetne onima koji se ocrtavaju na Kateinom licu, zaleđenom u konturama krajnjeg užasa, ili je riječ o neupadljivom detalju koji bi promakao svakome izuzev Kate? I korak dalje, je li to što Kate vidi uistinu još jedan, najsnažniji dokaz Geoffove „prevare“, ili je svaki detalj s kojime je prisiljena suočiti se zaražen Katyinim (zap)o(p)sjedanjem uvećan i izobličen do neprepoznatljivosti?

Ono što je po Kate osobito pogubno svijest je o činjenici kako se sa svojom preminulom suparnicom ne može natjecati – Katya je zaleđena i savršeno očuvana u vječnoj mladosti ne samo fizički, već i u Geoffovim uspomenama. Ne radi se isključivo o neizbježnoj fizičkoj propadljivosti, premda prizor seksa između supružnika u gledateljici osvještava upravo nelagodnu spoznaju o tome koliko smo priučeni na povezivanje intimnih činova s mladim i (općeprihvaćeno) lijepim tijelima, a posljedično i to kolika je rijetkost prikaz seksualnog odnosa ljudi treće životne dobi, društveno radikalno deseksualiziranih. Mnogo je razornije to što je ideja (i ideal) Katye – mlade, pune života i potencijala, pune svrhovitosti (Geoff navodi kako je upravo gubitak svrhe ono najgore u starosti) – u Geoffovoj svijesti ostala nenagrižena protokom vremena, bračne rutine i neizbježnih sukoba koji iz nje proizlaze – za razliku od odnosa između njega i Kate.

Geoffova melankolija manje je povezana sa samom Katyom, a mnogo više s njegovim uspomenama na sebe uz Katyu, reminiscencijama o izdvojenom, idiličnom trenutku njegove mladosti koji iz perspektive starosti i bolesti zadobiva posebnu vrijednost i snagu. Geoffovo žalovanje tako je žalovanje za samim sobom od nekoć; ono što rezultira jazom između njega i Kate činjenica je što je njegova životna družica isključena iz onoga što se kroz filmski narativ profilira kao Geoffov životni vrhunac. Uspomene koje dijeli s Kate, prisjećajući se njihovog prvog susreta i njihovih mladenačkih dana ne mogu se mjeriti sa snagom i životnošću sjećanja u kojima Kate sudjeluje isključivo kao naknadna slušačica/promatračica. Geoffove suze na proslavi bračne obljetnice tako se mogu protumačiti i kao spoznaja o tome koliko mu uistinu znači njegov i Katein brak, ali i kao žalovanje za alternativnim životnim putem koji se nije imao prilike ostvariti. Završetak filma tako ne donosi katarzično razrješenje zagonetke, egzorcizam monstruoznog niti uredno zapakiran romantični rasplet. Završni prizor na plesnom podiju izdvojene, osamljene Kate ostavlja neodgovorenim čak i pitanje o tome koji je udarac za nju smrtonosniji: sumnja kako je suprugu svih četrdeset i pet godina braka bila druga ili svijest o tome kako je osoba za koju je smatrala kako je u potpunosti, bez izuzetka poznaje ipak (i) netko drugi.

1. Izlišno je reći kako je, društvenim pomacima usprkos, heteroseksualna romansa u žanru mainstream ljubića još uvijek predstavlja normativ.
2. Kao, primjerice, u filmu Crazy, Stupid, Love – ipak, nije nevažno napomenuti kako ljubavne peripetije bračnih seniora nisu u isključivom fokusu – tu je i novopropupala romansa nad čijim zadovoljavajućim završetkom gledatelj/ica može strepiti.
3. Ili još uvijek postojećeg „dvostrukog života“, poput, primjerice, kratke priče „Dobar brak“ („A Good Marriage“, 2010.) Stephena Kinga u kojoj supruga nakon 27 godina braka otkriva kako joj je suprug serijski ubojica, ili filma Povijest nasilja (A History of Violence, 2005.) Davida Cronenberga, odnosno stripa Johna Wagnera prema kojemu je film adaptiran.
4. Slično „kobno pismo“ zamašnjak je romana australske autorice Liane Moriarty Suprugova tajna (The Husband’s Secret, 2013.) u kojemu protagonistkinja, također nakon dugogodišnjeg sretnog braka, slučajno nailazi na pisano suprugovo priznanje (nehotičnog) ubojstva svoje djevojke iz adolescentskih dana.
5. Po svojoj zagonetnoj zlosutnosti nalik plathovskom rođendanskom poklonu.