Opasne misli

U srednjoj školi moja je divna profesorica hrvatskog jezika, ujedno i razrednica, za temu jedne od zadaćnica odabrala tezu Neke knjige ne bi trebalo čitati. Naš je zadatak bio kritički promisliti navedenu izjavu te argumentirati vlastiti stav. Potez (ne jedini takav) moje profesorice bio je izniman u tome da nam je, umjesto serviranja gotovih rješenja, nudio optimalnu slobodu izražavanja vlastitog mišljenja, bez „točnih“ i „pogrešnih“ odgovora. Bili smo prisiljeni/e razmišljati o samom procesu čitanja, utjecaju koji književnost može izvršiti na naše živote, što za nas znači podjela na dobru i lošu književnost te po kojem se ključu (ideološkom, moralnom, estetskom) takva podjela može izvršiti te naposljetku odlučiti postoji li i zbog čega za nas osobno nešto takvo kao što je neprihvatljivo književno djelo. Navedena zadaćnica bila je i prva stvar koja mi je pala na pamet dok sam čitala o zahtjevima udruge U ime obitelji za uklanjanjem pojedinih književnih djela s popisa izbornih djela za cjelovito čitanje usustavljenog u sklopu projekta Kurikularne reforme zbog njihove „tematske, sadržajne i jezične neprimjerenosti“.

U predavanju koje je 2013. održao za organizaciju The Reading Agency književnik Neil Gaiman istaknuo je sljedeće: „I don’t think there is such a thing as a bad book for children. Every now and again it becomes fashionable among some adults to point at a subset of children’s books, a genre, perhaps, or an author, and to declare them bad books, books that children should be stopped from reading.“ Razgraničavajući primjerene od neprimjerenih knjiga Gaiman, doduše, na umu prvenstveno ima opreku „niske“ i „visoke“ književnosti, odnosno ideje da isključivo čitanje djela klasičnog kanona predstavlja obrazovnu i odgojnu vrijednost (i ne samo) za mlade čitatelji/ce, dok se posezanje za popularnom, žanrovskom, „trivijalnom“ književnošću ili ne smatra korisnim, ili se čak proglašava štetnim i kvarljivim.

Tucson-book-banning

Izvor: http://ciphermagazine.com

Postmoderno propitivanje pojmova „visokog“ i „niskog“, žanrovsko prevrednovanje (u slučaju, primjerice, stripa / grafičkog romana ta vrijednosna pomicanja vidljiva su i u samome nazivlju) te propitivanje i samog pojma i opravdanosti jedinstvenog književnog kanona donekle je ublažilo ovakav kvalitativni i vrijednosni rascjep, ali ga nije u potpunosti uklonilo, što je bilo vidljivo i u početnim raspravama o lektirnom dijelu Kurikularne reforme, kada se lamentiralo o tome tko i zašto (ne) zaslužuje biti na popisu izbornih djela za cjelovito čitanje, odnosno kako je lista klasika okljaštena u korist naslova manje književne vrijednosti. A da je ideja o podjeli književnosti na nepomirljive sfere niskog/visokog itekako prisutna u javnoj svijesti o fenomenu čitanja potvrđuje, primjerice, i izjava Algoritmovog urednika Nevena Antičevića u emisiji Uvijek kontra kako konzumenti/ce Houellebecqa i oni Stephena Kinga čine dva međusobno isključiva i neprijelazna čitateljska soja.

S obzirom na trenutni zamah neokonzervativizma u Hrvatskoj bilo je pitanje vremena kada će se oko moralnih arbitara okrenuti i prema drugome dijelu literarne problematike, odnosno ukazivanju na prisutnost ideološki nepoćudnih djela koja „kvare mladež“. Zanimljivo je kako je udruga U ime obitelji u svojim „Primjedbama i prijedlozima na Nacrt prijedloga predmetnog kurikula Hrvatski jezik“ ove dvije sfere neprikladnosti povezala, pa im je tako suspektan sam čin čitanja iz užitka, odnosno osjećaj užitka kao poticaj čitanja „čime se učenike želi ‘osloboditi’ napora čitanja zahtjevnih, misaonih knjiga (…)“. Međutim, perpetuiranje stereotipne dihotomije čitanja za intelektualno i duhovno uzdizanje i čitanja za zabavu kao dvaju nepremostivih kontinenata, kao i usputno patronizirajuće podcjenjivanje čitateljskog tijela kojim se i reforma i „Primjedbe“ bave, tek su uvod u ključni dio o ideološkoj neprikladnosti dijela književnog korpusa zastupljenog na lektirnom popisu.

Zazorni krug započet točkom sumnjivog čitalačkog užitka zatvara se upozorenjem o još neprihvatljivijem, devijantnom seksualnom užitku kao neizbježnom ishodu izlaganja literaturi čija se funkcija svodi na poticanje gorespomenutog užitka u čitanju, s obzirom na to da mladu čitateljsku populaciju „zapravo navlači na točno određene teme koje im izdavači u marketingu nude i serviraju (seksualnosti i sve moguće devijacije na tom području) i to tako obrađene da će prije steći ovisnost o pornografiji nego želju za čitanjem klasika i proširivanjem spoznajnih vidika.“ Paradoksalno, autori/ce primjedbi ističu kao neprikladne knjige koje navodno ne navode na razmišljanje, da bi odmah potom vrednovanjem djela kao pornografskih u potpunosti minorizirali sposobnost učenika da sami razmišljaju i donose zaključke o pročitanome. Isti se pristup provlači i kroz nastavak prijedloga: samostalni učenički odabir materijala za čitanje odobrava se samo kako bi se stvarni interesi i „iskrivljeni pogledi“ mlade čitateljske populacije mogli adekvatno moralno i estetski nadzirati i preoblikovati sukladno „ispravnim“ ideološkim načelima.

Izvor: booksa.hr, Francisco Osorio / Flickr

Izvor: booksa.hr, Francisco Osorio / Flickr

Ne treba čuditi što su uski zupci kojima su stručnjaci udruge pročešljali popis izbornih lektirnih djela baždareni samo na jednu frekvenciju, onu za registriranje nepoćudnih elemenata povezanih uz seksualnost. Iskustva iz drugih zemalja također pokazuju kako je upravo ova tematika glavni kamen prijepora i najčešći razlog (pokušaja) cenzuriranja određenih književnih djela namijenjenih čitateljskoj populaciji djece i mladih. Inače uvijek problematično presađivanje, primjerice, američkih iskustava u hrvatski kontekst u ovom slučaju itekako ima smisla s obzirom na opća mjesta koja hrvatski neokonzervativci dijele sa svojim američkim parnjacima te njihovu očitu nadahnutost metodama organizacije i provođenja kampanja srodnih im američkih neokonzervativaca.

Jednako kao što popise zabranjivanih knjiga namijenjenih djeci i mladima u Sjedinjenim Američkim Državama uglavnom nastanjuju djela u kojima autori/ce odstupaju od opisivanja tradicionalnih heteroseksualnih obitelji i/li se na bilo koji način bave temama spolnog sazrijevanja i seksualnosti, na domaćem spisku nepoželjnih našla se Silvija Šesto čiji je roman Debela jedan od rijetkih primjera suvremenih hrvatskih romana za djecu i mlade koji izbjegava priklanjanje rodnim stereotipima i šabloniziranim obiteljskim, prijateljskim i ljubavnim odnosima. Na tribini „Who Are You to Say? Children’s Literature and the Censorship Conversation“ održanoj u New Yorku ovoga travnja književnik David K. Shipler istaknuo je kako su sadržaji najčešće podložni prigovorima oni koji se bave seksualnošću, suprotstavljanju vjerskim i inim autoritetima, dok „knjige s nasilnim temama nisu one kojima se obično prigovara“, čime se iznova potvrđuje društveni apsurd prema kojemu je nasilje svake vrste manje opsceno od seksualnosti.

Mogla bih ukazivati na činjenicu kako bi prema kriterijima koje udruga u svojim „Primjedbama“ iznosi s popisa obavezne i izborne lektire trebalo prognati lavovski udio djela klasičnog književnog kanona ili na apsurdnost izjave kako je u vremenu interneta baš beletristika ono što će djecu i mlade potaknuti na konzumaciju pornografije, kako to ističu brojni tekstovi napisani kao reakcija na dokument udruge. Da želim biti cinična, mogla bih, na opasku kako „mladima treba smisao, svjetlo, a ne kaos i mrak“ odvratiti kako je u tom slučaju najbolje iseliti ih iz Hrvatske odmah po rođenju s obzirom na dnevnopolitičke, društvene i ekonomske prilike koje smo navikli podnositi. Mogla bih, ali neću, jer želim istaknuti nešto drugo.

Jedna od sudionica ranije spomenute njujorške tribine, kritičarka književnosti za mlade Shelly Diaz, izjavila je kako shvaća da (roditeljski) zahtjevi za cenzurom često „potječu iz ljubavi“, „dobrih namjera“, odnosno „straha od nepoznatog, straha da dijete odrasta“. Mogu razumjeti takvu vrstu roditeljskog straha, i trebala bih je nastojati razumjeti i kod roditelja s čijim se ideološkim stavovima razilazim. Igranje na kartu upravo roditeljske tjeskobe u svrhu promicanja vlastite političke propagande koja, kako nam je i naše hrvatsko iskustvo zorno pokazalo, obično ide nauštrb (tuđih) prava i sloboda čini djelovanje neokonzervativne mašinerije još perfidnijim.

Takav strah vrlo lako može rezultirati potrebom da se djeca doživljavaju jednodimenzionalno, kao bića sačinjena isključivo od svjetlosti i anđeoske prašine, koju pod svaku cijenu treba sačuvati od (moralno) pogubnih utjecaja. Taj je pristup mnogo lakši i jednostavniji od prihvaćanja činjenice da su djeca i mladi jednako kompleksne jedinke kao i odrasli, sposobne za jednako širok raspon misli, osjećaja i postupaka, kako onih pozitivnih i svijetlih, tako i onih kaotičnih, mračnih i „bolesnih“, a osobito mogućnosti da se njihove žudnje, čežnje i opredjeljenja mogu uvelike razlikovati od naših. Ta često zastrašujuća spoznaja da i „naša“ djeca naposljetku ipak ne pripadaju nama, već prvenstveno uvijek sebi, potpirivana manipulativnim iskrivljavanjima o monstruoznoj prirodi svega onoga što se kosi s našim osobnim uvjerenjima može, i kroz povijest nažalost mnogo puta i jest, dovesti do „brisanja čitavih skupina ljudi i njihovih priča“1 iz javnog prostora. Da se vratim na priču s početka ovog teksta, ključno pitanje koje bi si trebao postaviti svaki/a zagovornik/ca simboličkog paljenja nepoćudnih knjiga treba biti koga se i od čega tim činom zapravo želi zaštititi.

 

  1. Riječima Shelly Diaz.
Komentari
#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Feministički pristupi prevođenju
Angelizacija puka
Povratak “Twin Peaksa”: 10.-18. epizoda
#YouToo
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Long Black Dick 24
Ljubav u doba socijalizma i ostale queer romanse Sarah Waters
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Feministički pristupi prevođenju
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Zlostavljanje s rokom trajanja
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Bebe devedesetih i Mimi Mercedez
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva