The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života

Horori su najefektniji kad banalnu svakodnevnicu prometnu u mjesto nesvakidašnjeg, u mjesto jeze koja ne samo da koristi mrak da se razvije, već u tamu sa sobom povlači i dobro poznate predmete, prostorije i ljude. Obiteljski je život međutim i izvan žanrovske kinematografije nositelj osjećaja strave jer on je već sam po sebi mjesto u kojem mrak i nasilje nalaze svoje najjezovitije i najdublje korijene. Zbog toga su upravo horori obiteljske tematike najzanimljiviji za feminističko čitanje. Žanrovski gledano, onda kad je obiteljska situacija u filmu prikazana barem donekle idilično, kad porodica izvana izgleda „normalno“ i ujedinjeno, stvaraju se najbolji uvjeti da njezini članovi postanu žrtve demonskih opsjedanja i paranormalnih aktivnosti. Obiteljska je kuća, naravno, odlična pozornica za jezovite obrate u kojima obitelj stradava i kopni, jer je i ona sama, kao i porodica, implicitna nositeljica strave, i to zato što je obiteljski život nužno vezan uz nekretninu oko koje se svakodnevnica organizira. Nema stoga ništa strašnije od kuće koja od sigurnog utočišta postane prijeteći i neistraženi prostor koji razara konvencionalnu obiteljsku dinamiku i jedinstvo.

Filmovi The VVitch (2015) i The Conjuring 2 (2016) izmještaju obitelj izvan društva kako bi je suočili sa samom sobom i njezinim svojinama, odnosno kako bi propitali porodicu kao temeljnu društvenu jedinicu, ali to rade na bitno drugačiji način. Robert Eggers je radnju svog filma The VVitch smjestio u 17. stoljeće, a za obitelj u fokusu izabrao novoengleske puritance nepokolebljive u svojoj kršćanskoj vjeri. Glava obitelji, William (Ralph Ineson), konzervativan je muškarac koji zbog vlastite tvrdoglavosti biva, zajedno sa svojom porodicom, izbačen iz naselja te je prisiljen život organizirati daleko od ljudi, uz rub guste novoengleske šume. Progresija strave u Eggersovom filmu poklapa se prije svega s nesposobnošću oca da zadrži svoju simboličku moć okružen neprijateljskom prirodom koja mu oduzima sav autoritet. Bez drugih ljudi, odnosno društva, kršćanska obitelj gubi svoju funkciju, gubi vjeru i postaje porozna: u nju polako naviru predrasude, strah i, na kraju, sam đavo. Istina je, međutim, kako film pokazuje, da je porodica u suštini cijelo vrijeme takva, samo se prethodno nije mogla takvom otvoreno prikazati jer je bila sputavana društvenim običajima i zabranama.

The Conjuring 2, s druge strane, prati priču dviju obitelji – onu glavnih paranormalnih istraživača, Amerikanaca Lorraine i Eda Warrena (Vera Farmiga i Patrick Wilson), te obitelji Hodgson, koja živi u zaposjednutoj kući u Londonu. Radnja filma smještena je u 1977. godinu, vrijeme kad Margaret Thatcher suvereno stupa na englesku političku scenu i zagovara ukidanje društva, što samo pojačava osjećaj izolacije i napuštenosti kojem su izloženi samohrana majka Peggy Hodgson (Frances O’Connor) i njezina djeca. U hororu Jamesa Wana rub ne ocrtava više gusta novoengleska šuma, već neoliberalna retorika koja britanske građane gura u mrak i socijalnu bijedu. Vrlo je upečatljiva i indikativna scena u kojoj protagonistkinja Janet Hodgson (Madison Wolfe) pokušava gledati humorističnu emisiju, ali duh starca koji sjedi u pohabanoj kožnoj fotelji program uporno prebacuje na politiku, odnosno baš na govor Margaret Thatcher. Sigurnost doma narušena je ne samo prisustvom poltergeista, već i prisustvom buduće britanske premijerke koja je jednako strašna i zla.

Najvažnija razlika između dva spomenuta filma nije činjenica da je u jednom otac suviše prisutan, a u drugom ga uopće nema, iako je to bitno za stvaranje atmosfere i samu radnju, već činjenica da je The VVitch puno subverzivniji film od The Conjuringa,  jer ne teži sretnom razrješenju i ponovnom uspostavljanju obitelji kao temeljne vrijednosti. Bračni par Warren svoju moć protiv zla crpi iz obiteljske sloge i Katoličke crkve, i redatelj James Wan nas na to stalno podsjeća. Isto kao što nas podsjeća da samohrana majka, bez obzira na svu ljubav koju svojoj djeci pruža, ne predstavlja dovoljno jaku ekonomsku barijeru između mirnog porodičnog života i onostranog koje neprestano prijeti da taj mir nepovratno naruši. Djeca su najslabija karika, povodljiva, nesigurna i osjetljiva – njihovu je vjeru u društvo najlakše poljuljati i potom zaposjesti njihova tijela. Riječ je, naravno, o paraboli jer demonski utjecaj na mlado tijelo uvijek simbolizira buđenje bunta i seksualnosti, i suprotstavljen je spasenju koje pruža čvrsta kršćanska vjera u Isusa i oca. Ed Warren očinska je i spasiteljska figura koja djeci svira Elvisa umjesto odsutnog tate koji je obitelj napustio, dok zamjene u Eggersovom filmu jednostavno nema. Pad oca ireverzibilan je proces. Kad Thomasin (Anya Taylor-Joy) raskrsti s ocem, kad mu jasno i glasno kaže da je nesposoban da skrbi za obitelj, ona se više ne može vratiti u društvo koje je bez ikakve krivnje stigmatizira kao vješticu samo zato što je djevojka u pubertetu, i sve što joj preostaje jest bijeg u pogansku prirodu nad kojom patrijarhalno društvo nema nikakve ovlasti.

Kako su mnogi već primijetili, krajolik nikad nije samo prostor koji vidimo, već i način na koji taj prostor gledamo. Kad govori o simbolici zelene boje, Gary R. Varner kaže kako je kršćanstvo prirodu koju nije znalo i moglo kontrolirati počelo smatrati zlom, pa je tako i zeleno postalo znak smrti, vještica i promiskuiteta. Šume su, naravno, u srednjovjekovnom europskom imaginariju predstavljale glavno utočište zabranjenog i paranormalnog: vile i vještice su svoj dom našle upravo tamo. Ne čudi stoga što puritanska obitelj suočena s divljinom povlači crtu razgraničenja između pitomog krajolika i čistine s jedne i zabranjene, opasne šume s druge strane. Kršćanski pogled stvara kršćanski krajolik. S onu stranu ruba smješteni su nesputana vještičja seksualnost, sublimirana incestuozna i kanibalistička želja, ali i teme poput abortusa, sotonizma i svega onoga što je kršćanstvu neprihvatljivo, a čini njegov sastavni dio.

The VVitch kritizira puritansku vizuru iz koje je muškarcima dozvoljeno otići u šumu, loviti tamo i avanturistički se emancipirati od kuće koju žene pak ne smiju napuštati ukoliko žele ostati neokaljane hororom ljudske seksualnosti. Eggers je izvrsno uprizorio seksualnost dječaka Caleba (Harvey Scrimshaw), koji žudi za vlastitom sestrom Thomasin. Otac ga vodi krišom u šumu da neuspješno love (a lov je u srednjem vijeku simbolizirao erotsku strast), da bi kasnije, izgubljen u šumi, nabasao na vješticu, nakon čega se gotovo mrtav i posve gol vraća doma gdje umire u ekstazi s Isusovim imenom na usnama. Ljubav prema Isusu Kristu koju Caleb gotovo bogohulno proklamira na samrtnoj postelji orgazmično je iskustvo i možda je uz prizor sjeckanja djeteta najjeziviji i istovremeno najuzbudljiviji dio cijelog filma.

Nasuprot oslobođenom, golom tijelu Thomasin koja na kraju leti u nebo zajedno s ostalim vješticama okupljenim u šumi oko obredne vatre, pubertet Janet Hodgson u The Conjuring 2 prikazan je puno konvencionalnije, žanrovski. Janet hoda u snu, budi se na podu, plafonu, prolazi kroz zidove, ukratko, uopće ne vlada svojim tijelom i ne zna što joj se događa. Kontorzije njezinog tijela bolne su i ružne, a horor kroz koji prolazi ne odvija se na osami, u šumi, već pod budim okom psihologa, novinara i paranormalnih istražitelja koji rade pod patronažom Katoličke crkve. Da stvar bude još gora, njezino je odrastanje smješteno u siromašnu radničku četvrt koja je zamijenila nekadašnji proskribirani prostor šume, odnosno u kuću koja je dio urbanog krajolika koji su Thatcher i njezini pobornici svojim torijevskim pogledom označili kao nepripitomljeni, zli dio grada u koji nije preporučljivo ići. Thomasin i Janet svoje najteže razdoblje prolaze u siromaštvu, izvan društva koje bi im moglo pomoći, što samo produbljuje stravu koju proživljavaju one, ali i mi gledateljice.

Nema dvojbe da je The VVitch uspjeliji i bolji film od The Conjuringa, iako je glumačka postava u oba ostvarenja jednako izvrsna, jer za razliku od Wana, Eggers zametak horora prepoznaje u samoj obitelji, odakle se on dalje projicira na krajolik koji bi bez vjerske fantazme o vječnoj borbi između dobra i zla bio tek okoliš, odnosno prostor kao i svaki drugi. The VVitch se više oslanja na psihologiju i motivaciju pojedinih likova, na njihove osobne nesigurnosti i gubitke, nego na ustaljene žanrovske obrasce horor-filmova. Čak je i zlo, koje je prikazano arhetipski, u obliku crnog jarca zvanog Black Philip, manje prijeteće od disfunkcionalnog obiteljskog života na periferiji. Eggersova je kritika suptilna i stoga što redatelj nije eksplicitno raskrinkao stravične predrasude o vješticama, već je prepustio gledateljima da s tim predrasudama sami raskrste. The Conjuring 2 je imao potencijala da bude izvrstan horor, ali je na kraju ipak previše glorificirao brak i skladan obiteljski život da bi pravu jezu doista dokučio i iznio na svjetlo dana.

 

#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Feministički pristupi prevođenju
#YouToo
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
“Dobra godina” i veliki pljusak
Feministički pristupi prevođenju
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva