Brexit: nacija i njezini živi mrtvaci

Dok sam prije par dana prelazila hrvatsko-bosansku granicu, čitala sam zombie smut Land of the Beautiful Dead. Jako loše, ali primjereno štivo, rekla bih, jer je radnja romana smještena u Veliku Britaniju, koja je referendumom jučer pokazala da je doista zemlja živih mrtvaca. Primjerno štivo na primjerenom mjestu: u busu prepunom radišnih Bosanaca s hrvatskim papirima, na posve promašenoj granici, čitala sam romantičnu priču o uništenju Britanije i pitala se nisam li možda ipak jugonostalgična, jer prva je stvar na koju sam pomislila dok sam čitala o lijepim mrtvacima bila Jugoslavija. Iza mene su sjedili Vojvođani koji su u bus ušli u Slavonskom Brodu. Kad smo došli na granicu, ispred nas je čovjek na motokultivatoru čekao da mu ocarine vreće ječma koje je prevozio iz Županje u Orašje, sa svoga na svoje. Spominjali su se kulen, rakija i mađarski jezik. Čitala sam smut, slušala živopisne razgovore i razmišljala o tome kako smo trenutno okruženi živim mrtvacima, političkim mrtvacima zapravo, ne samo ovdje na Balkanu, već svugdje. Britanija je te moje misli svojim referendumom o izlasku iz EU samo potvrdila. Spram torijevske politike, doduše, i zombi apokalipsa zvuči kao lijep san, ali činjenica je da mrtvi jedu žive, da nacionalistička politika koja nema budućnosti živima tu budućnost svejedno uništava: danas u Europskoj uniji kao što je svojevremeno bio slučaj i s Jugoslavijom, i posljedično, sa zemljama koje su nastale njezinim raspadom. Ne želim zvučati dramatično, ali istina je – živi nas politički mrtvaci lagano okreću na šovinističkoj vatrici i uporno nas žderu.

Nisam naravno jedina kojoj se bljuje na riječi domoljublje i nacija, i sigurno nisam jedina koja bi sintagmu „nacionalni interes“ zabranila dekretom, Zlatnom bulom, bilo čime – samo da je više nitko nikad ne izusti, jer ono što je navodno u nečijem „nacionalnom interesu“ uvijek je zapravo u interesu privilegiranog pojedinca, nikako u interesu mnoštva. Kad političari kažu mi, tog mi uopće nema, to mi je imaginarna zamjenica i jednako imaginarna zajednica, to je mi šarena laža. Velika Britanija je jedno takvo lažno MI, napuhano, imperijalističko, fejkersko MI koje uopće ne mari za mnoštvo. Nju kao i Hrvatsku zanima samo narod jer narod poput zombija možemo učiniti jednim lobotomiziranim bićem, mnoštvo pak nikad ne možemo politički svesti na državu jer mnoštvo ne možeš tako lako homogenizirati i učiniti mrtvim. Od naroda je lako napraviti hordu zombija i zato se ideja nacije i države tako dugo održala.

Neću stoga lagati da mi je svejedno kako su Britanci glasali jer mi nije svejedno ni kako su Jugoslaveni svojevremeno birali – u strahu od Drugoga, u strahu od gubitka nacionalnog bića, u strahu od toga da bi Srbin možda ipak radije bio Hrvat, a Bosanac radije Slovenac, ili ništa od toga – u strahu da se nacionalna vatrica slučajno ne ugasi, pa susjedi dođu po kulen i rakiju koju nismo spremni podijeliti zato što ti susjedi govore na mađarskom ili talijanskom. A da ne govorimo o tome da Britanci ne žele s drugima dijeliti ono što su od drugih godinama nemilice uzimali. Da ne govorimo o tome da je britanski otok jedan veliki kabinet čuda koji odjednom ne želi svoje nagomilane kuriozitete pokazati ostatku svijeta. Draža im je i zombifikacija, nego otvaranje prema kontinentalnoj Europi i svijetu koji više nije britanski!

Paolo Virno u svojoj Gramatici mnoštva objašnjava da stranci, odnosno ljudi koji se nikad ne osjećaju doma, koji doma nemaju, nužno moraju biti mislioci kako bi iznašli način da se zaštite od kontingencije i nasumičnih, nepredvidljivih situacija. Po njemu se ne postaje strancem zato što mislimo, već smo prisiljeni misliti zato što smo stranci i nigdje ne pripadamo. Stoga je, u kontekstu Brexita, bitno razmisliti o strahu i tjeskobi glasačkog tijela od stranaca, od ljudi koji ne pripadaju narodu a čine mnoštvo. Kad pričamo o ubojstvu britanske političarke Jo Cox i nedavnom masakru u Orlandu, moramo također govoriti o strahu i tjeskobi koje u narodu izazivaju ljudi koji su prisiljeni misliti svojom glavom, ljudi koji nemaju drugog načina da se zaštite nego da misle, jer ne pripadaju narodu koji bi rado mislio umjesto njih. Stranac dakle nije samo Sirijac, već i Britanac, Amerikanac ili Hrvat koji je nadišao isprazno domoljublje i ideju nacije i više im ne robuje.

Znakovito je stoga kad HDZ-ovi zastupnici prijete da će početi misliti svojom glavom jer oni koji pripadaju većinskom narodu nikad nisu prinuđeni misliti upravo zato što računaju da ih država štiti od kontingencije. Ljudi poput tih HDZ-ovaca pri tom zaboravljaju da država ne može dokinuti promjene, pa umjesto toga izaziva strah kako bi ljude ipak imala štititi od nečega i time opravdala svoje besmisleno postojanje. Umjetno stvoreni strahovi uglavnom su pragmatični i kalkulirani strahovi od ljudi koji nisu dio nacionalnog bića, već puno većeg, politički heterogenijeg mnoštva koje ne podliježe šovinističkoj retorici i neprestanim baljezgarijama o „vitalnim nacionalnim interesima“ i kontroli. Vidimo uostalom kako je jugoslavenski strah od unutarnjeg i vanjskog neprijatelja izazvao paniku u kojoj je stradalo mnoštvo, a ksenofobna nacija preživjela.

Mogu samoj sebi dakle dati odgovor: ne, nisam jugonostalgična jer je i Jugoslavija bila nacija, a ja s nacijom ne želim imati ništa koliko god ona naizgled nenacionalna i inkluzivna bila. Nacija je problematičan pojam koji prodaje laž o plemenskoj stabilnosti, o supstancijalnim razlikama među pojedincima koje ne možemo nadići nikako drugačije nego narodnom pripadnošću i zajedničkim nacionalnim interesima koji nas približavaju jedne drugima. A to je ozbiljna i dalekosežna laž jer svi ljudi dijele isti osjećaj nepripadanja (čak i oni koji se samozavaravaju da pripadaju), i prinuđeni su misliti o istim problemima, koristiti ista kulturna dobra i znanje da promjene lakše podnesu, i već a priori jesu zajednica kojoj nacija uopće nije potrebna da bi našla zajednički jezik. Mi smo ljudi amalgam koji je fundamentalno nekompatibilan s prebrojavanjem krvnih zrnaca, spoj smo svega i svačega, i nesvodivi smo na državne granice.

Štoviše, puno mi veću tjeskobu izaziva granica nego nepoznati ljudi s kojima sam je nedavno u busu prešla jer bih s ostatkom putnika vrlo lako našla zajednički jezik zato što dijelimo istu kulturu, iste prehrambene navike i, na kraju krajeva, isto prevozno sredstvo. Stvari koje me vežu za druge ljude stvari su koje putovnica ne može prikazati kao biometrijske podatke. S Britancima ne dijelim ni granicu ni nacionalnu pripadnost, ali dijelim njihovu ljubav prema zajedljivom humoru, i to je puno važnije. Uostalom, tko su danas uopće Britanci? Tko su Bosanci? Ako po strani ostavimo predrasude, što ostaje od nacionalnog određenja? Nacija je sama po sebi jedna velika predrasuda o tome kakvi bi ljudi trebali biti kad ne misle, kad nisu intelektualno uvezano mnoštvo, već tupava horda zombija koja žvače sve one koji se ne boje razmišljati svojom glavom, sve one koji se ne boje biti stranci jer prihvaćaju nužnost kontingencije. Promjena je također upisana u ljude i nevjerojatno je glupo nastojati je zaustaviti vojnim intervencijama, granicama i referendumima. Promjena je nasumična i nužna, i svi koji joj se nastoje suprotstaviti raspirivanjem mržnje i straha, neminovno postaju hodajući mrtvaci koji žive u iluziji da su politički aktualni, a u stvari su samo najobičnije štetočine.

Ideja ujedinjene Europe u suštini je odlična i potpuno je podržavam. Problem je u tome što Europska unija, koja bi trebala biti realizacija te ideje, isto kao što je to nekad bila i SFRJ, postaje nacija sama po sebi – koristi ksenofobne obrasce, prerasta u veliki birokratski aparat koji isključuje ljude, a služi novcu. Nacija i tehnokracija, u tome je problem. No bez obzira na tu činjenicu, europsko je mnoštvo realnost, europski je kulturni prostor stvaran i mi mu, htjeli mi to priznati ili ne, pripadamo. Britanci mu pripadaju i referendum ne može promijeniti tu činjenicu. Velika se Britanija ovim referendumom provincijalizirala, izašla iz nečega iz čega ne može zapravo istupiti, pokušala zaustaviti promjenu. Postala je dakle otvoreno zemlja živih mrtvaca, a s obzirom na to da takve žive mrtvace vidimo i na Balkanu, teško je za njih reći da su lijepi.

Komentari
  1. lino
#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Feministički pristupi prevođenju
#YouToo
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
“Dobra godina” i veliki pljusak
Feministički pristupi prevođenju
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva