Tensilen ili o sreći

Rastužuju me reklame za Tensilen. Srećom, nisam jedina: na prvu reklamu bilo je mnoštvo negativnih reakcija na društvenim mrežama. Čini se da žena u reklami nije uspjela uvjeriti publiku da je “sretna” i da nije “pod stresom” već nakon dva mjeseca uzimanja Tensilena na preporuku prijateljice. Prije dva mjeseca bila je “na rubu suza” koje su uzrokovali “kuća, obaveze, kuhanje, totalni kaos” te je morala “napraviti nešto za sebe”, a sada “ponovno uživa u svojoj obitelji i u svom poslu”.

Sudeći prema komentarima, gledateljice se nisu dale zavarati njezinim umjetnim osmijehom i usiljenim grljenjem djeteta, bilo im je kristalno jasno da Tensilen samo privremeno prikriva posljedice, a ne rješava stvarne uzroke njezina nezadovoljstva i apatije. Žena u reklami zaposlena je, no uz to sva je briga za kuću i dijete na njezinim leđima, a eventualni je suprug upadljivo odsutan. Ne treba posebna stručnost da bi se moglo zaključiti kako je upravo njezin društveni položaj ono što je čini nesretnom. Reklama tako razotkriva mnogo više nego što joj je možda bila namjera: ono što bi žene u patrijarhatu trebalo činiti sretnima često je zapravo izvor njihova nezadovoljstva.

Druga reklama naizgled modificira poruku jer u jednadžbu ubacuje supruga koji se također brine za dijete i djelomično pojašnjava da lijek ne rješava uzroke problema, već da je njegovo djelovanje zaslužno za “drugačiji pogled na stvari”. No pukotine koje i druga reklama nenamjerno otkriva slične su ili još zamjetnije nego u prvoj reklami. Tensilen je ponovno potreban samo njoj, a ne njemu, a poruka da “možda stvari ipak nisu onakve kakvima se čine” olako otpisuje ženine osjećaje nezadovoljstva i nesreće, uvjeravajući nas da je ono što njoj izgleda kao problem u stvarnosti obiteljska idila.

Ilustracija: Eleanor Davis

Ilustracija: Eleanor Davis

Te dvije reklame ženama šalju poruku da njihova situacija nije tako strašna kako se čini, utjehu kompromitirajući dodatkom da je možda problem u njima samima – pretjeruješ, vidiš problem tamo gdje ga nema, to je sve u tvojoj glavi. Takve reklame, kao i mainstream mediji, nikada ne odlaze dalje od lamentiranja o stresu kao glavnom obilježju suvremenog načina života, pažljivo izbjegavajući pojmove poput patrijarhata, kapitalizma, rasizma, heteronormativnosti. Uzroke nezadovoljstva, nesreće, tjeskobe i depresije lociraju u samim pojedincima te ih tumače kao osobni podbačaj, bez da vode računa o društvenim okolnostima i konkretnim događajima u životima tih pojedinaca. Međutim, suvremena psihologija s jedne strane i kulturna teorija poput teorije afekta s druge strane uzroke depresije pronalaze u društvenim strukturama. Ann Cvetkovich, na primjer, u knjizi Depression: A Public Feeling (2012) depresiju opisuje kao običnu, kao dio svakodnevnog života, nazivajući je političkom depresijom.1

Kad sam radila bilješke za ovaj tekst, planirala sam napisati odlomak o tome kako se osjećam nakon kraja nastave i završetka ispitnih rokova, ali ispada da ne mogu. Trebao je početi rečenicom: “Svake je godine šesti mjesec isti.” Ali nije isti. Osim rada na faksu i Mufu koji crpe moju energiju, ali je i vraćaju u nemjerljivim količinama, ove smo godine sve iscijeđene konstantnim praćenjem političke situacije, iscrpljene promatranjem procesa kojem je cilj ukidanje prava manjina – naših prava i prava naših prijatelja i prijateljica – te konačan kraj socijalne države. Svake je godine šesti mjesec isti, ali ove je godine najgori.

Vjerujem da nas je mnogo u posljednjih šest mjeseci osjetilo neki, blaži ili snažniji, oblik političke depresije. Ne želim ovom tvrdnjom umanjiti značenje depresije pogrešno je dijagnosticirajući jer svjesna sam da nije svaki negativan osjećaj depresija. Njome više želim naglasiti tumačenje depresije kao kulturnog i društvenog fenomena, a ne samo medicinske bolesti, tumačenje koje teorija afekta zastupa s ciljem ponovnog promišljanja postojeće distinkcije između pozitivnih i negativnih osjećaja u okviru koje sreća i zadovoljstvo nužno podrazumijevaju odsustvo ili eliminaciju svih negativnih osjećaja.

Ilustracija: Eleanor Davis

Na tom se tragu u Velikoj Britaniji u veljači ove godine vodila javna rasprava o psihičkom zdravlju nakon epizode BBC-jeve emisije In the Mind u kojoj je Stephen Fry govorio o svom životu s maničnom depresijom. Njegova teza, koja se može svesti na zaključak “sve je to u mozgu”, izazvala je reakciju psihologa Richarda Bentalla, a zatim i predsjednika Britanskog psihološkog društva Petera Kindermana koji su u svojim otvorenim pismima Fryu i BBC-ju pokušavali ukazati na opasnosti takvog pristupa koji mentalne bolesti dekontekstualizira te promatra kao izdvojene bolesti mozga uvelike determinirane genetski. Mentalne bolesti, prema toj perspektivi, nastaju gotovo iz čista mira kod pojedinaca koji su im biološki skloniji, a jedino su rješenje ispravni lijekovi koji se moraju uzimati čitav život.

Spomenuti psiholozi ne žele umanjiti važnost biologije, no pozivaju se na recentna istraživanja koja upućuju na širok raspon društvenih i okolišnih faktora koji povećavaju rizik od mentalnih bolesti: siromaštvo u djetinjstvu, migracija, pripadnost rasnim ili etničkim manjinama, seksualno, fizičko i emocionalno zlostavljanje, bullying, posebno u djetinjstvu, a u odrasloj dobi problemi poput dugova, nesretnog braka, izrazito zahtjevnog radnog okruženja, nezaposlenosti ili straha od nezaposlenosti itd. Napominju i da se stigmatizacija ljudi koji boluju od mentalnih bolesti povećava ako drugi ljudi vjeruju da je riječ o genetski determiniranoj bolesti mozga. Ako pak misle da je posrijedi reakcija na društvenu nejednakost i nepravdu, mnogo su spremniji na prihvaćanje i empatiju. Također, sve dok su biomedicinska istraživanja ponajprije fokusirana na pronalazak pravih lijekova koji će ukloniti simptome, učestalost mentalnih bolesti neće se smanjiti. To se jedino može dogoditi ukazivanjem i na njihove društvene uzroke, a zatim, dakako, aktivnim zajedničkim radom na izmjeni ili ukidanju tih uzroka.

Psiholozi, na kraju, ne umanjuju važnost koju uzimanje lijekova ima za mnoge pacijent(ic)e, no ponovno pokazuju da stvar nije tako jednostavna: velik broj ljudi koji osjeća neke simptome mentalne bolesti u stanju je živjeti ispunjene živote i bez liječenja. Oporavak također nije jednoznačan: dok je za psihijatre to uglavnom nestanak simptoma, pacijenti/ce češće naglašavaju porast samopouzdanja, nadu u budućnost i cijenjenu ulogu u društvu. Internet vrvi primjerima ljudi – često političkih aktivista i aktivistkinja, pripadnica i pripadnika manjina – koji se umjesto terapije lijekovima odlučuju na brigu o sebi, tzv. self-care, a mnogi odbijaju biti rehabilitirani jer rehabilitacija još uvijek podrazumijeva podvrgavanje normativnom načinu života.

Ilustracija: Eleanor Davis

Ilustracija: Eleanor Davis

Ovi se zaključci poklapaju s tezama teorije afekta koja se posebno fokusira na analizu i kritiku koncepta koji nazivamo “normalnost” ili “normalan život”, a koji se zatim odmah poistovjećuje s idejom “dobrog života”, odnosno the good life, kojem bismo svi trebali težiti prema američkoj poslijeratnoj formuli koja uključuje (heteroseksualan) brak i obitelj, posjedovanje kuće i automobila te stabilan posao. Zapadnjačko društvo normira taj tip života kao vrhunac uspjeha premda je jasno da je dostupan samo određenom broju ljudi, u prvom redu bijelim heteroseksualnim pripadnicima i pripadnicama srednje i više klase. Ako ne uspijemo ostvariti taj poželjan dobar život ili ako ga ni ne želimo dosegnuti, društvo nas zauzvrat otpisuje kao neuspjeh, a često i sami sebe procjenjujemo na sličan način.

Lauren Berlant u knjizi Cruel Optimism (2011) zamjećuje da nezadovoljstvo i nesreća velikog broja ljudi danas proizlazi iz toga što još uvijek priželjkujemo stare konvencije “dobrog života” u doba ekonomskih kriza i političke nesigurnosti u kojem su rad na neodređeno u struci ili posjedovanje vlastite nekretnine neostvariv san najvećem broju ljudi.2 Berlant rabi pojam “okrutni optimizam” da bi opisala način na koji ljudi vežu svoju žudnju uz određene objekte koji su istodobno prepreka njihovu napredovanju. Ti nas objekti održavaju u životu pružajući nam smisao, svrhu i nadu u budućnost, no njihovo nas ostvarivanje s jedne strane ili nemogućnost njihova ostvarivanja s druge čine aktivno nesretnima. Berlant pojašnjava da se ne radi o tome da su sami objekti “okrutni”, već je to naš odnos prema njima. Za nekoga život u paru nije odnos okrutnog optimizma, no za nekog drugog jest: to je u isto vrijeme, na primjer, spas od usamljenosti i, kao što smo vidjeli u reklami za Tensilen, golemi pritisak da jedna osoba bude odgovorna za zadovoljavanje svih tuđih potreba.

Suvremene serije vrve primjerima “okrutnog optimizma”. Girls tako prikazuje mlade ljude koji i dalje u velikoj mjeri pokušavaju ostvariti sreću i uspjeh na “stare” načine u izmijenjenim društvenim i ekonomskim uvjetima. Čak i kada uspiju privremeno dosegnuti neke od tih ciljeva – brak, idealni posao u Japanu, ugovor za knjigu – ispostavlja se da uspjeh ne znači izravan pristup sreći, štoviše, upravo im objekt koji su mislile da žele sada ne dopušta da se pomaknu s mjesta. Marnie to savršeno sažima kada kaže Desiju da se udala za njega iako je bila svjesna da to zapravo ne želi zato što nije htjela odustati od još jednog sna.

Dok neke serije prikazuju likove koji se ne mogu ni približiti realizaciji normativnog “dobrog života”, druge – a to su najčešće one o muškim bijelim antijunacima – uprizoruju što se događa kada je uspjeh postignut, a sreća i dalje ostaje nedostižna. Napadi panike Tonyja Soprana, regresija u djetinjstvo Dona Drapera ili konstantno nezadovoljstvo Natea Fishera pokazuju da ni privilegirani društveni položaj ni poslovni uspjeh i obožavanje žena nisu baš nikakva garancija osobne sreće. Dapače, sudeći prema ovim primjerima, to je samo korak bliže pogledu u “zjapeću prazninu” ljudske egzistencije, kako bi rekao Thomas Bernhard.

depr3

Ilustracija: Eleanor Davis

No možda je to baš i znak društvenog privilegija? Čini se da ženama nije dopušteno da budu egzistencijalističke junakinje, a opet je povijest mentalnih bolesti vrlo snažno rodno obilježena – od Charcota i Freuda do danas, od histerije preko shizofrenije i bipolarnog poremećaja ličnosti do graničnog poremećaja ličnosti. Čitajući o stvarnim i fikcionalnim ženama kojima su od druge polovice 19. stoljeća do danas dijagnosticirane neke od tih mentalnih bolesti, teško se oteti dojmu da se ustvari radi o različitim nazivima za isti problem koji primarno ima društvene i političke uzroke u odbijanju pacijentica da se konformiraju dominantnim rodnim ulogama. Ono što drugi, obitelj i društvo, vide kao depresiju, piše Kate Zambreno, “može ustvari značiti upotrebu vlastitog tijela kao poprišta odbijanja da se sudjeluje i u potpunosti funkcionira u kapitalizmu, (hetero)normativnom društvenom ponašanju ili orođenom radu: trajni prostor u kojem se vlastito ja kao politički i suvereni subjekt kultivira gašenjem”.

Ako prihvatimo da je depresija barem jednim dijelom politička bolest, onda figure kao što su “feminist killjoy”, “unhappy queer” i “melancholic migrant” o kojima piše Sara Ahmed u The Promise of Happiness (2010) postaju nositelji/ce novih modela političkog aktivizma.3 Slično tome, Jack Halberstam u knjizi The Queer Art of Failure (2011) zagovara neuspjeh u borbi protiv normativnih definicija uspjeha koje privilegiraju individualnu kompetitivnost u neoliberalnoj ekonomiji.4 Umjesto da jedni druge ili sami sebe krivimo za neuspjehe društvenih struktura koje nastanjujemo, trebamo vlastiti neuspjeh promatrati kao oblik kritike, odnosno način odbijanja da pristanemo na dominantne logike moći.

Nitko to nije formulirao bolje od Sare Ahmed kada je politički aktivizam definirala kao borbu protiv sreće. Kako objašnjava, opresija funkcionira tako da se od podređenih skupina zahtijeva da budu sretni sa svojom situacijom, da se smiješe i budu vesele jer to znači poslušnost i pristanak. Kao u reklami za Tensilen, nesreća se tumači kao posljedica osobnog neuspjeha i loše izvedbe zadane društvene uloge, pri čemu je važnije prebrisati znakove nezadovoljstva, nego ukazivanjem na problem otvoriti put nekoj potencijalnoj budućoj sreći.

Ahmed piše o sreći kao formi “oblikovanja svijeta”, odnosno društvenoj normi koja se predstavlja kao društveno dobro. Kućanice su uvijek prikazane kao sretne, heteroseksualnost se sentimentalizira kao obiteljska idila, a u SAD-u postoji duga tradicija figure “sretnog roba”. Već je samo razotkrivanje tih figura kao zapravo nesretnih radikalan politički potez. Iako je najlakše odbaciti nezadovoljstvo bijelih srednjoklasnih kućanica kao “privilegiranu apatiju”, Ahmed jedan od izvora drugog vala feminizma u SAD-u pronalazi upravo u onome što je Betty Friedan nazvala “problemom bez imena”: depresiji kućanica iz predgrađa čiji je zadatak bio uzgajati tuđu sreću.

depr4

Ilustracija: Eleanor Davis

Depresija, dakle, nije izdaja političke borbe, već ju se može promatrati kao mogući izvor političke akcije, a ne njezinu antitezu, piše Ann Cvetkovich u Depression: A Public Feeling. Politička se transformacija može razviti i iz negativnih, loših osjećaja, a ne jedino iz pozitivnih. Politički vođe, koliko god radikalni i progresivni bili, koji od nas traže samo nesalomljivu snagu, upadljivi entuzijazam i izvedbu uloge sretnog revolucionara/revolucionarke zabrinjavajuće podsjećaju na kapitalističkog poslodavca ili patrijarhalnog supruga kojima je najvažniji osmijeh na licu podređenih. Čini mi se da je, u iščekivanju revolucije, veća vjerojatnost da će naša svakodnevica i dalje biti obilježena “političkom depresijom”, sasvim običnom, koja ipak može postati prostorom formiranja javnosti i zajedništva u daljnjoj političkoj borbi.

Čitajući međusobno vrlo raznolike tekstove o sreći nastale unutar različitih područja, redovito sam nailazila na jedan pojam koji u američkom kontekstu možda može predstavljati iznenađenje, no u domaćem kontekstu, dok se pokušavamo izboriti za očuvanje njegovih preostataka, riječ je o deprimantno očitom odgovoru. Radi se, naravno, o socijalnoj državi. Na primjer, u tekstu napisanom iz perspektive “ekonomije sreće”, u okviru koje se sreća proučava kao društveno a ne psihološko pitanje, autor otkriva da su brojna istraživanja pokazala kako je socijalna država upravo onaj faktor koji najviše određuje zadovoljstvo stanovnika neke zemlje. Prava poput zdravstvenog osiguranja, naknade za nezaposlenost, mirovina, bolovanja i godišnjeg odmora smanjuju nesigurnosti svakodnevnog života, pa time strah, tjeskobu i nezadovoljstvo ljudi.

Jedan drugi tekst pak uspoređuje razinu sreće roditelja i osoba koje nemaju djecu te zaključuje da istraživanja pokazuju kako su osobe bez djece sretnije od osoba s djecom, no s iznimkom zemalja u kojima su roditeljima osigurana prava poput plaćenog rodiljnog dopusta, godišnjeg odmora i bolovanja, a tu su još i besplatni vrtići i školstvo te riješeno stambeno pitanje. Čak i u neoliberalnom kontekstu, dakle, bolje je usmjeriti novac na osiguravanje takvih socijalnih prava, nego završiti s velikim brojem depresivnih roditelja i neučinkovitih radnika.

depr5

Ilustracija: Eleanor Davis

Svim srcem želim budućnost u kojoj nema društvene nejednakosti i u kojoj su svi ovi problemi riješeni. Međutim, imam još pitanja. Premda je iz svega navedenog jasno da sreća itekako ovisi o društvenim faktorima i da ju je teško definirati izvan njezine funkcije društvene norme, ipak stalno iskače neukrotivi individualni ostatak. Zašto u vrlo sličnim društvenim uvjetima neki ljudi obolijevaju od mentalnih bolesti, a drugi ne? Hoće li uistinu svi ljudi biti sretni u pravednom društvu utopijske budućnosti? Jesu li ljudi uopće stvoreni za sreću ili je upravo naša stalna žudnja za “nečim više” ono što nas održava zainteresiranima za život, za napredak, kako osobni, tako i civilizacijski? Zvuči kao klišej, ali čini se da je sreća zbog ostvarenog cilja kratkog vijeka i da je ono što nas usrećuje zapravo naš sljedeći “projekt” ili razvijanje ovog sadašnjeg.

Povremeno uspijevam povjerovati da sam zaustavila vrijeme i da mogu pogledati ravno u središte sadašnjeg trenutka, bolnog, prekrasnog, punog nepodnošljive, razdiruće sreće, koji istodobno u potpunosti nastanjujem i u kojem me više nema. Ostatak vremena kao da živim uvijek mrvicu u budućnosti, planirajući i tražeći, radeći na ispunjenju jedne žudnje koja će zatim biti zamijenjena novom. Nedavno su neki moji Facebook prijatelji/ce koji se bave pisanjem dijelili citat Roberta Hassa koji dobro sažima kako razmišljam o ljudskom osjećaju sreće: “It’s hell writing and it’s hell not writing. The only tolerable state is having just written.”

Ovo je jedan takav trenutak.

 

Naslovna ilustracija: Eleanor Davis

  1. Ann Cvetkovich, Depression: A Public Feeling, Duke University Press, Durham & London, 2012.
  2. Lauren Berlant, Cruel Optimism, Duke University Press, Durham &London, 2011.
  3. Sara Ahmed, The Promise of Happiness, Duke University Press, Durham & London, 2010.
  4. Judith Halberstam, The Queer Art Of Failure, Duke University Press, Durham & London, 2011.
Komentari
  1. Sanja
  2. Ann
  3. Lorena
  4. Teo
  5. Ivy
#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Feministički pristupi prevođenju
Angelizacija puka
Povratak “Twin Peaksa”: 10.-18. epizoda
#YouToo
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Long Black Dick 24
Ljubav u doba socijalizma i ostale queer romanse Sarah Waters
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Feministički pristupi prevođenju
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Zlostavljanje s rokom trajanja
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Bebe devedesetih i Mimi Mercedez
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva