Između očaja i privilegija

*Tekst sadrži spojlere!

badmoms1

U mainstream holivudskoj produkciji majčinstvo je obično ono što se događa nakon završetka svake romantične komedije, kada su igrači/ce uspješno uspostavili žuđenu (heteroseksualnu) romansu, po mogućnosti je okrunivši i brakom – čvor je razriješen, narativna napetost više ne postoji, a iskustvo roditeljstva svojom počesto monotonom i repetitivnom prirodom ionako ne predstavlja osobito filmičan materijal. Postajanje majkom označava i trenutak postajanja sporednim likom, često humorističnim oduškom u obliku prijateljice, sestre ili majke protagonistkinje, u tuđim ljubavnim pričama (uz iznimku modela samohrane majke koju život nije mazio, a koja ima priliku pronaći istinsku ljubav iz drugog pokušaja; vidi, primjerice, Maid in Manhattan, One Fine Day itd.) ili prijelaz u područje patološkog, a samim time i radikalnu promjenu žanra. Bilo bi krajnje pojednostavljeno tvrditi kako je zrcaljenje vlastitih iskustava jedina komponenta koja čini određeni (popularno)kulturni proizvod privlačnim konzumentici, ali činjenica je kako gledateljski užitak svakako potiče ili uvećava mogućnost barem parcijalne identifikacije. Zbog toga veseli kada se kao dominantna potka priče prepozna nešto što sačinjava lajtmotiv trenutačne gledateljičine životne svakodnevice – od groznih grudnjaka, preko dana kada se iluzija reda mrvi pred izmoždenim očima, do sveprožimajućeg osjećaja krajnje nekompetentnosti.

Pa ipak, Zločeste mame otišla sam gledati s unaprijed oformljenim negativnim očekivanjima, potaknutima ponajviše lošim trailerom koji kao da je skrojen s namjerom da film usidri u što većem broju generičkih, šabloniziranih kućica ocrtanih prema društveno poopćenim idejama dobrog majčinstva, odnosno njegovih (komičnih) devijacija koje ipak moraju ostati dovoljno niskokalorične da smijeh koji bi trebale izazvati ne oboje ni najmanjom natruhom gledateljske nelagode. Bad Moms najvećim dijelom i jest upravo takav film – nedovoljno propitujući, nedovoljno hrabar, zarobljen u vlastitoj klasnoj i rodnoj miopiji – ali mi je usprkos tome bio neočekivano zabavan, iskustvo koje sam podijelila s dvoranom mahom ispunjenom gledateljicama. Ovakva vrsta (problematičnog) gledateljskog užitka redovito me dovodi do dvaju očekivanih zaključaka – prvi je da su gledateljice itekako željne priča koje rezoniraju s barem nekim od aspekata ženskog iskustva, a drugi je da, zbog još uvijek manjkave reprezentacije tih iskustava u mainstream medijima (kao i njihovog sustavnog vrijednosnog podcjenjivanja), one priče koje se i nude gotovo nužno padaju na testu očekivanja da svakoj pojedinoj konzumentici budu sve. Vjerojatno i nije pošteno od filma kakav je Bad Moms očekivati duboku i profinjenu analizu rodno uvjetovane podjele roditeljskih uloga i društvene percepcije majčinstva (manjak dodatno problematiziran činjenicom kako iza redateljsko-scenarističkog kormila stoje dva muškarca). Međutim, s obzirom na relativnu rijetkost primarno ženskih narativa nemoguće je ne žaliti za propuštenim prilikama.

Premisa Zločestih mama jednostavna je – Amy, iscrpljena majka dvoje djece rastegnuta između poslovnih i obiteljskih obaveza, odlučuje se usprotiviti tiraniji očekivanja majčinskog savršenstva, utjelovljenoj u zastrašujućoj predsjednici školskog odbora Gwendolyn i njezinim sljedbenicama. Militarističko-holistički pristup majčinstvu koji zastupa Gwendolyn, začinjen beskonačnim roditeljskim sastancima, prodaji kolača i izradi školskih projekata od kaširanog papira (još uvijek) je dominantno prisutan u zapadnjačkoj, odnosno sjevernoameričkoj percepciji majčinstva, odnosno majčinstva-kao-karijere / životnog projekta. Ipak, usprkos društveno-kulturalnim razilaženjima, opća mjesta prezaposlenosti, preopterećenosti i vječnog osjećaja podbacivanja rezoniraju i izvan primarno sjevernoameričkog konteksta „ratova majki“ koji funkcioniraju kao polazišna točka Zločestih mama.

Sukob u ovom slučaju nadilazi izvorno suprotstavljene timove zaposlenih majki i majki-domaćica, fokusirajući se umjesto toga na općenitije, svakoj „vrsti“ majke svojstvene točke osjećaja neuspjeha i neadekvatnosti. Ekonomska strana suvremenog majčinstva zbog toga je gurnuta duboko u zapećak – kako primjećuje jedna od kritika, čini se kako niti jedna od majki, uključujući Amy koja nominalno u rukama drži konce čitave svoje tvrtke, nema „pravi“ posao. Zločeste mame ostaju čvrsto ukotvljene u sigurnoj filmskoj imaginarnosti više srednje klase u kojoj je novac sveprisutan, a opet kao da ne postoji, ili se financijske poteškoće prigodno ubacuju kao puka deklarativna nadogradnja sveukupnog životnog tereta, bez konkretnog utjecaja na svakodnevicu protagonistkinja. Takav pristup rezultira sustavnim izbjegavanjem prijepornih točaka poput ekonomskih izazova samohranog majčinstva (Carlin posao funkcionira isključivo kao uvod u Amyno popodne „ženskog zbližavanja“ s kćeri), mogućnosti i ograničenja zaposlenja na pola radnog vremena (u našem kontekstu još uvijek poprilične rijetkosti), klasnih podjela (čija kompleksnost unutar „ratova majki“ ostaje na rudimentarnoj Amynoj opasci „profesionalnim mamama“ kako radi jer joj je potreban novac kako bi mogla preživjeti) te Kikine potpune ekonomske ovisnosti o suprugu.

maxresdefault

Upravo je Kikina majčinska situacija ona pri čijoj prezentaciji film neočekivano grebe ispod granice ugode. Sarah LaChance Adams, koja u knjizi Mad Mothers, Bad Mothers and What a “Good” Mother Would Do analizira različite pristupe etici skrbi, ističe problematičnost monolitnog koncepta bezgranično skrbnog i samožrtvujućeg majčinstva s osobitim naglaskom na negativne, a u ekstremnim situacijama i tragične posljedice uzrokovane konkretnim društvenim praksama koje proizlaze iz navedenog apstraktnog ideala, a koje ignoriraju jednostavnu činjenicu kako je i onima koje skrbe potrebna skrb. Kikin je sveukupni identitet sveden na onaj vječno i bespogovorno požrtvovne majke-skrbnice, naglašen infantiliziranom odjećom ružičaste boje i dječjom ogrlicom, zaokružen minimalnom, ali toksičnom prisutnosti njezinog supruga, koji Kiki psihički zlostavlja toliko ležerno da ga nije teško zamisliti i kao izvršitelja drugih, radikalnijih vrsta nasilja nad svojom potlačenom suprugom. Scena u restoranu u kojoj svoju zabludjelu ženu poziva na red i tjera je kući raditi „njezin posao“, a ponajviše Kikina pokorna, ustrašena reakcija, gledateljicu iznenada i neočekivano gura debelo izvan granica lepršave komedije, ravno u neugodno stvaran svijet obiteljskog nasilja, uz to pružajući priliku za podrobnijom analizom radno-ekonomske situacije „majki na puno radno vrijeme“.

Briga o djeci i kućanstvu Kikin je posao – međutim, s obzirom na to da se radi o neplaćenom radu i „radu (iz) ljubavi“, ona, za razliku od supruga koji ekonomski privređuje, nema pravo na pauzu i odmor. Poznato je kako je majčinski posao beskrajan, ali i kako se ne doživljava kao pravi posao, te su prema tome trenuci majčine dokolice zapravo ukradeni od vremena koje se treba provoditi s djecom, odnosno dokolice povrh dokolice u kojoj majka koja ne radi izvan kuće ionako neprestano uživa. Kikina maštarija o dvotjednom bolničkom odmoru od svijeta kao posljedicom blaže prometne nesreće predstavlja se kao urnebesno čudaštvo, ali znakovito govori o društvenom položaju i pravima majke-kao-radnice: budući da pravo na godišnji odmor ne postoji, bolovanje je jedini način da si i skrbnica osigura nužnu joj skrb. Ovakvo ekstremno pozicioniranje čini i Kikino zadobivanje kičme, kao i završni komični obrat roditeljskih uloga, podjednako nevjerojatnim i žalosnim – nevjerojatnim jer je prema onom što je do tada viđeno malo vjerojatno da bi Kiki svojim trenutkom neposluha uspjela izazvati ikakvo trajnije napuknuće u strogoj patrijarhalnoj hijerarhiji svoje obiteljske svakodnevice; tužno, jer se čini kako je jedini model po kojemu može funkcionirati Kikina bračna zajednica sadističko manipuliranje jednog od partnera u njoj. Gledateljica se, doduše, može pouzdati u to kako je riječ o prijelaznoj fazi u kojoj Kiki vraća milo za drago kao zalog za bolju, partnerskiju budućnost. Ipak, s obzirom na prethodnu karakterizaciju, teško je zamisliti na koji bi se način, i zašto uopće, sretnija budućnost mogla i trebala graditi s Minivan Majority verzijom Patricka Batemana.

Bad Moms trailer

Bad Moms trailer

Muški likovi u Zločestim mamama generalno funkcioniraju kao nes(p)retan dodatak, ostajući na razini karikature (Amyn suprug) ili karakterno amorfnog objekta seksualne požude.1 Narativni rukavac brzinskog kraha Amynog neuvjerljivog braka te podjednako ekspresna poluromansa sa savršenim tatom-udovcem nesluži ničemu, osim eventualno kao iritantno zaokruživanje završne poante prema kojoj je, barem nekim(a) (mamama), uistinu moguće imati sve – divan odnos s djecom, fenomenalan posao, odane prijateljice i najboljeg komada u kvartu.

Umjesto nezanimljivog inzistiranja na romantičnim elementima, Zločeste mame daleko bi više profitirale od veće minutaže posvećene analitičnijem raščlanjivanju poraznih posljedica prelamanja roditeljskih sukoba preko leđa djece,2 karta na koju film također odlučuje igrati samo da bi je ostavio mlako i neuvjerljivo iskorištenom nauštrb završne feel good poruke o nužnosti ženskog sestrinstva, te sukobu odgojnih metoda koji nadilazi granice puke deklarativnosti i motivacijskih govora. Na samome početku prezentiran (ciničniji bi mogli reći i tek donekle humoristički preuveličan) „slučaj kolači“ ostaje tek iznimka, a u kombinaciji s gorespomenutim pristojnim ignoriranjem monetarnih relacija propušta se prilika analizirati u kojoj su mjeri odgojni smjerovi, pa tako i trenutno dominantni trend povezujućeg roditeljstva, isprepleteni s ekonomskim i klasnim mogućnostima i privilegijima te marketinškim manipulacijama, činjenica koju je lako izgubiti iz vida uz sveprisutnost pojmova kao što su „prirodno“, „intuitivno“ i „organsko“.3

Ovakvi bi potezi značili i iskorak Zločestih mama iz sigurnog i ugodnog okruženja nikome previše uvredljive dobrodušne komedije koja svoj R status zarađuje seksualnim aluzijama i čašicama viskija na teritorij crnohumorne satire koja bi sjekla mnogo bliže kosti neuroza suvremenog majčinstva, a smijeh koji bi izazivala vjerojatno bi bio ponešto gorči. Ovako, light zabava i instant zaboravljivost Zločestih mama potvrđuje činjenicu kako je u popularnokulturnim reprezentacijama, baš kao i u majčinstvu, vrlo teško imati baš sve.

 

  1. Dakle, upravo onako kako se u korespondirajućim „muškim žanrovima“ počesto prikazuju žene.
  2. Zbog čega s nestrpljenjem očekujem adaptaciju romana Liane Moriarty Big Little Lies, koji vrlo uspješno prikazuje kompleksnost navedenih odnosa i jezovit ostracizam koji može zadesiti nedovoljno prikladne majke i oblike majčinstva.
  3. Iako ne korespondira u potpunosti s temom, iskoristit ću priliku da zainteresirane uputim na vrlo zanimljiv tekst o američkom kontekstu trenda prirodnog majčinstva i ženskosti dovedenog do ekstremne marketinške iskorištenosti.

Feministički pristupi prevođenju
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Napokon superžena
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
“Dobra godina” i veliki pljusak
Chat of Thrones (S07 E07)
Chat of Thrones (S07 E06)
Feministički pristupi prevođenju
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva