Youtube i sofisticirana cenzura

Često znam reći da je Youtube moja televizija jer sadržaj koji tamo gledam ne uključuje nikakve Mirjane Hrge, Branke Kamenski ili Siniše Kovačiće. Youtube je doduše prepun plaćenih oglasa, ali istovremeno postoji otklon od mainstreama jer korisnici (ili kreatori, kako se youtuberi koji proizvode sadržaj nazivaju) snimaju kratke videokomentare koji su često puno aktualniji i mjerodavniji od bilo čega što možete vidjeti na RTL-u, HRT-u ili bilo kojoj drugoj televiziji, uključujući i medijske divove poput CNN-a. Zapravo, televiziju sam u prvom redu zamijenila Youtubeom zato što on nije televizijski kanal s problematičnom uredničkom politikom koja bi nalagala pojedincu kako da snima i montira vlastite uratke i koja bi mu davala stranačke naputke što u svojim snimkama treba reći. No, na svoj entuzijazam u ovom trenutku moram nažalost staviti točku, jer iako sam odrasla uz internet koji nije diskriminirao jedan sadržaj nauštrb drugog, isplativijeg ili „podobnijeg“, infrastruktura mreže, internetski protokoli i sadržaj bitno su se promijenili, i zbog toga ideja da uređivačke politike na Youtubeu nema – više nije realistična tvrdnja. Istina, ne postoji glavni urednik u tradicionalnom smislu, ali postoji puno perfidniji način da se sadržaj koji youtuberi proizvode i distribuiraju nadgleda i cenzurira. Taj je perfidniji način o kojem govorim, kao i u slučaju komercijalne televizije, dakako novac.

Ovih se dana digla velika prašina oko demonetizacije Youtube videa koji navodno nisu „ad-friendly“ zato što se u njima psuje, aludira na seks i droge ili priča o temama poput rata, nasilja i depresije. Youtube odbija plaćati takve sadržaje i insinuira da su „teške“ teme uvredljive za oglašivače te da stoga nisu komercijalno isplative. Oglasi se ljepše vrte uz snimke pospanih i maznih mačića i one videouratke koji su sami po sebi već plaćeni oglasi. Htjela bih se stoga osvrnuti na problematične restrikcije koje je Youtube uveo, a koje dio javnosti ispravno prepoznaje kao cenzuru, ali dio nažalost ne, jer smatra da korporacije imaju svako pravo regulirati sadržaj koji distrubuiraju preko svojih domena. Ova je regulacija samo naizgled benigna jer Youtube sadržaje ne cenzurira skidanjem videa sa sajta ili baniranjem korisnika, ali njegove PR smjernice jasno poručuju ljudima kakav im je video ili vlog isplativo, odnosno preporučljivo snimati, a kakvog se sadržaja trebaju kloniti, što uopće nije bezazleno. Cenzura dolazi u različitim oblicima, a ova za kojom je posegnuo Youtube nije ništa bolja od gašenja emisija na Trećem programu Hrvatskog radija zato što nisu „slušane“.

Pojedini su youtuberi naivno sugerirali da se algoritamskom profiliranju nepoželjnog sadržaja možemo oduprijeti izostavljanjem inkriminirajućih tagova, zaboravljajući pri tom da živimo u vremenu u kojem softverski entiteti donose odluke brže nego što ih mi možemo pohvatati i razumjeti. Problem, međutim, nije samo u tome. Algoritamski je kapitalizam odnosno tehnokapitalizam, kako Luciana Parisi kaže, instrumentalizirao samu misao i učinio je funkcijom kapitala. Parisi upozorava da skupljanjem podataka i mjerenjem ljudskog ponašanja i stavova, neoliberalni svijet financijskih derivata i velikih, kompleksnih setova podataka (Big Data) razvija račun kojim vrednuje ljudsko djelovanje, a potom razvija i mehanizme preko kojih to djelovanje potiče i usmjerava. Stoga je sugestija da cenzuri na Youtubeu možemo doskočiti autocenzurom, odnosno prešućivanjem rezultat upravo jednog takvog potaknutog djelovanja te kapitalizmom usmjerenog i instrumentaliziranog mišljenja. Nasuprot njemu stoji tradicija kritičkog mišljenja koja iziskuje negativne, „neisplative“ stavove i „teške“ teme za koje korporacije poput Googlea očito ne mare previše.

Razloge zbog kojih Youtube vlastite korisnike potiče na autocenzuru dali su kroz razgovor naslutiti Julian Assange, Jacob Appelbaum, Andy Müller-Maguhn i Jérémie Zimmermann, sugovornici u knjizi Cypherpunks (2012). Predrasuda da se cenzura događa samo „drugdje“ duboko je ukorijenjena na Zapadu koji, kako Assange kaže, cenzuri prilazi puno sofisticiranije. Ali, i pod krinkom demokracije, povijest, pa tako i povijest neutralnog interneta, jednako se cenzurira i briše kao i u totalitarnim sistemima: onoga što danas čitamo na internetu sutra više neće biti. Kao što uostalom neće biti ni javne domene ni slobodnih resursa jer nisu kompatibilni s idejom privatnog vlasništva upisanog u algoritamski kapitalizam.

Umjesto očite cenzure, Zapad dakle preferira elegantnije rješenje: autocenzuru. Internetski su korisnici, pa čak i novinari (zapravo, pogotovo oni), spremni prešutjeti i zaboraviti stvari, autocenzurirati se čak i onda kad se to od njih direktno ne traži, jer iako slobodan govor nije zabranjen, šutnja je ta koja se nagrađuje. Mogli bismo stoga reći da Youtube modificira korisničko ponašanje time što doslovno nagrađuje autocenzuru monetizacijom sadržaja. Onaj tko želi biti kritičan, devijantan ili vulgaran, neka to slobodno izvoli biti, ali neće zbog toga biti plaćen, odnosno neće biti konkurentan drugim youtuberima koji su spremni na komporomise i računicu. Slobodu govora na Youtubeu na kraju će si moći priuštiti samo ljudi poput PewDiePie ili Jeffreeja Stara koji ne ovise financijski o sadržaju koji proizvode za Youtube jer već imaju dovoljno novca. Odnosno, ljudi koji su i sami potencijalni Googleovi oglašivači.

Još jedan primjer toga kako je kapitalizam uspješno instrumentalizirao ljudsko mišljenje činjenica je da je dio Youtube zajednice uvjeren kako će problem s cenzurom biti riješen ukoliko Youtube postane transparentniji, odnosno ako uvede opciju da korisnici aka kreatori vide što je od njihovog sadržaja demonetizirano, pa to isprave i prilagode. Prema njima dakle problem nisu filtriranje sadržaja i narušavanje neutralnosti interneta, već to što Youtube svoju diskriminaciju nije blagovremeno najavio i transparentnije sproveo. Transparentnost je, međutim, kako je pokojni Aaron Swartz napisao, skliska riječ prema kojoj moramo biti skeptični. U svijetu tehnokapitalizma, transparentnost doista može biti farsična jer opcija da vidimo gdje nas je točno Youtube udario po džepu ne znači da smo problem tog udaranja riješili. Komunikacija korisnika s korporacijom također je farsa jer sva je kontrola na onoj strani na kojoj je kapital, uključujući i „ljudski kapital“ u koji spadaju i youtuberi, bili oni toga svjesni ili ne. Uostalom, Youtube ne mari znaju li korisnici što se događa iza kulisa ili ne, jer ni algoritmima nije stalo. U algoritamskom kapitalizmu čovjek je čovjeku datagram, a korporaciji ni toliko.

Youtube doduše stvara mrežu svojih korisnika, ali to nije mreža u kojoj ljudi participiraju ravnopravno jer su kreatori i njihovi sadržaji kvantificirani i hijerarhizirani sukladno broju lajkova, klikova i svega drugog što se može izračunati. S obzirom na to da filozofičnost i kritičko mišljenje nisu u stanju automatizirati, kapitalisti ih se nastoje riješiti jer ih ne mogu instrumentalizirati do kraja onako kako bi htjeli. Stoga, kad kritiziramo tehnokapitalizam, trebamo imati na umu da kapitalisti, kao i mi ostali smrtnici, koriste algoritme da delegiraju računalne radnje koje ne mogu sami izvesti jer su prekompleksne, ali te računalne algoritme, za razliku od nas, istovremeno koriste da diskriminiraju i često (kao u slučaju Aarona Shwartza) kriminaliziraju znanje i djelovanje koji se kapitalizmu aktivno opiru i svjetonazorski ga ugrožavaju.

Takvo nas znanje (i pamćenje) koje tehnokapitalizam nastoji cenzurirati podsjeća na činjenicu da su internetski protokoli originalno bili osmišljeni za slobodno dijeljenje, a ne za ekskluzivnu uporabu i monopol. Internet nije napravljen da bi Google mogao preferencijalno gurati jedan sadržaj, a skrivati drugi, ili da bi Facebook svaku sliku golotinje nazivao pornografijom, a Youtube kažnjavao kritičko mišljenje i informativne vijesti. Youtube ne napada samo slobodu govora, već i neutralnost interneta te slobodu dijeljenja informacija i umrežavanja, što je, ako ćemo pravo, još gore od cenzure jer mijenja čitavu strukturu interneta. Problem je s takvim dalekosežnim, korporativnim izmjenama to što diskriminaciju upisuju u kod i što ćemo zbog toga sve teže na internetu nalaziti mišljenje koje se toj diskriminaciji protivi, a sve češće gledati sadržaje koje kao da su uređivali Siniša Kovačić i ekipa s HRT-a.

Tjeskoba ženskog autorstva
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Logan, Wolverine i ljepota muža
Srce nije kamen: pokušaj obračuna sa “Zabranjenom ljubavi”
Mufov Girls tribute!
Muf chata o Girls (S06 E10 FINALE)!
Mit o nasilju
“Vodi ih žena. Što žena zna?”
Tjeskoba ženskog autorstva
Mit o nasilju
Hrvatska kujica
Logan, Wolverine i ljepota muža
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Fatalna Amanda Knox
Proizvodnja Lolite
Pivo s neonacistom
Hrvatska kujica
Vrlo kratka analiza spota “Želim živjeti!” pomoću dijagrama
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Amanda Palmer, između bunta i privilegija
Koordinacija (političkog) pokreta: Beyoncéin “Formation” kao naputak za revoluciju
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva