Žene, gradovi, sloboda

Kad sam bila tinejdžerica, živjeli smo u malom stanu u zagrebačkoj Zvonimirovoj ulici u kojem je pod bio mrvicu nakoso, parketi su škripali, zbog smoga nismo baš otvarali ulične prozore, a tramvajska je buka bila konstantan pozadinski šum. No stan je imao stropove visoke tri metra i veliki prozor u kupaonici, i ja sam ga obožavala.

Poslije sam stanovala na drugim – vjerojatno ljepšim – mjestima, ali i dalje se dobro sjećam osjećaja intenzivne povezanosti sa svijetom koji bi me obuzeo onog trenutka kad bih iz haustora izašla van na ulicu. Naglo uranjanje u buku i gužvu iskustvo je specifično za život u gradu koji mnogi stoga teško podnose, no meni je tada taj osjećaj – makar prividan – automatske ukopčanosti u sve što se događa i sudjelovanja u golemom gradskom kolektivu značio nove životne mogućnosti i uzbudljivu slobodu kretanja.

Međutim, čim bi pao mrak, a posebno nakon 10 sati, grad je za mene postajao drugačije, neprijateljsko mjesto. Mrzila sam se navečer sama vraćati kući. Zvonimirova je u tom dijelu po noći većinom prazna, no slabo je osvijetljena i nije mi bilo svejedno kad bih iza sebe čula nečije korake. Znala sam hodati po sredini ulice, uz živicu posađenu pored tramvajske pruge, kako bih izbjegla pločnik i susrete s muškarcima.

Nemam za ispričati ništa što nisam nebrojeno puta čula i od svojih prijateljica: dobacivanje, inzistiranje na neželjenom razgovoru, neželjeni fizički kontakt, a jednom sam primijetila da me neki stariji muškarac, dosta pijan, prati, pa sam ubrzala hod i pred nosom mu zalupila vratima haustora. Dok sam se penjala uz stepenice, vidjela sam kako ih bezuspješno pokušava otvoriti.

Marianne Braslauer, "Paris 1937 (Défense d'Afficher)"

Marianne Braslauer, “Paris 1937 (Défense d’Afficher)”

Znam da moje gradsko iskustvo nije iznimno te da velik broj djevojaka i žena osjeća sličnu kombinaciju uzbuđenja i straha u susretu s gradom, u dnevnoj gužvi ili na pustim noćnim ulicama. Upravo o toj slobodi koju život u gradu može pružiti ženama, ali i o njezinu naličju, piše američka autorica Lauren Elkin u svojoj nedavno objavljenoj knjizi Flâneuse: Women Walk the City in Paris, New York, Tokyo, Venice and London (Chatto & Windus, London, 2016). Kako je Elkin objasnila u podcastu London Review Bookshopa, premda je isprva knjigu zamislila kao teorijsko i povijesno istraživanje ženskog hodanja gradom u 19. i 20. stoljeću, urednica ju je uvjerila da proširi one dijelove rukopisa u kojima govori o vlastitom iskustvu života u stranim gradovima poput Pariza i Tokija, te je knjiga tako dobila svoj konačan hibridni oblik. Dijelom teorijsko i povijesno istraživanje figure flâneuse, dijelom memoarska odnosno autobiografska proza, knjiga se uklapa u suvremene publicističke trendove: podsjeća na rad autorica poput Kate Zambreno i Maggie Nelson, s tim da Elkin piše manje frenetično i fragmentarno od prve te teorijski manje zahtjevno od druge.

Figura flâneura odavno zaokuplja kako umjetnike, tako kulturne teoretičare, od Poeove priče “Čovjek svjetine” iz 1840. preko Baudelaireova eseja “Slikar modernog života” objavljenog 1863. do Waltera Benjamina koji se 1920-ih i 1930-ih prvi sustavno pozabavio flâneurom kao figurom reprezentativnom za moderno urbano iskustvo. Flâneur, šetač, dokoličar, opisuje se kao figura muškog privilegija i dokolice, koja se s jedne strane utjelovljuje u dendiju, besposlenom buržuju s obiljem slobodnog vremena, a s druge strane u umjetniku koji iskustvo lutanja gradom i promatranja ljudi kasnije pretače u svoja djela. Već je figura muškog flâneura proturječna: je li on pojedinac ili dio svjetine, želi li se uklopiti u gomilu ili ostati vidljiv, odupire li se zovu kapitalističke potrošnje ili mu se predaje, uživa li u ljepotama Pariza ili pati zbog bijede koju je prisiljen vidjeti oko sebe? Predstavlja li slobodu i dokolicu ili pak društvenu neuklopljenost i nelagodu?

Ako je flâneur mitska figura, kako je onda tek sa ženskim flâneurom – odnosno flâneuse – šetačicom, dokoličarkom, promatračicom, koja najčešće obitava u gradovima? Je li u 19. stoljeću i početkom 20. stoljeća uopće mogla postojati ženska varijanta flâneura? Ako su žene bile objekt promatranja tog muškog flâneura, predmet muškog pogleda, jesu li i do koje mjere uopće same mogle postati subjekti koji gledaju? Je li žena na ulici ikada nevidljiva, je li ikada potpuno slobodna?

Ulaz u pariški metro, Roger Schall, 1943.

Ulaz u pariški metro, Roger Schall, 1943.

Lauren Elkin u ovoj knjizi želi pokazati kako je flâneuse ipak moguća i kako su žene, usprkos brojnim ograničenjima, uvijek hodale gradovima. Tako kritizira feminističke teoretičarke poput Janet Wolff, Griselde Pollock i Elizabeth Wilson koje su se, pišući o toj figuri, uglavnom složile da flâneuse nije mogla postojati na isti način kao njezin muški parnjak. Tvrdile su da je žena na ulici najvjerojatnije prostitutka ili, kako bi se kod nas reklo, “javna žena”. Prostitutka, dakako, ne može biti flâneuse zato što na ulici ne dokoličari već traži mušterije, a nije ni slobodna u svom kretanju jer su, primjerice, u Francuskoj u 19. stoljeću postojali brojni zakoni koji su određivali gdje se i kada prostitutke mogu baviti svojim poslom.

Međutim, inzistira Elkin, prostitutke nisu bile jedine žene na ulicama te tvrdi da je uvijek bilo žena u gradovima i žena koje pišu o gradovima. Ne može se reći da Elkin ne vodi računa o društvenim ograničenjima koja su sprječavala žene da dolaze u doticaj s gradom na isti način kao muškarci, međutim u knjizi, kao i u intervjuima povodom knjige, postoji jedan pomalo iritantan element naivnosti koji se očituje upravo u ponavljanju da je uvijek bilo žena na ulicama ili, na primjer, kada u spomenutom podcastu (i jednim dijelom u knjizi) tvrdi da se George Sand preoblačila u muško odijelo samo zato što joj je tako bilo udobnije hodati gradom, ne komentirajući pritom uopće društvene i kulturne razloge zbog kojih je u 19. stoljeću muška odjeća bila toliko praktičnija od odjeće žena srednje i više klase.

Također, ako je uvijek bilo žena na ulicama, ne znači da su sve bile flâneuse. Činjenica je da je od sredine 19. stoljeća bilo sve više žena na ulicama, kako navodi Rita Felski u knjizi The Gender of Modernity (1995), no to su većinom bile žene iz radničke klase koje su odlazile na posao u tvornice ili bogataške kuće te žene iz srednje i više klase koje su, uz obaveznu pratnju sluškinje ili prijateljica, hodočastile u robne kuće. To nas ostavlja s vrlo malim brojem žena koje su se usudile u slobodno vrijeme hodati gradom bez pratnje i na taj način riskirati bilo svoj ugled, bilo svoju sigurnost. Tako na primjer književnica Jennifer Donnelly na kraju svog novog romana These Shallow Graves iz 2015. kao inspiraciju za radnju knjige koja se bavi baš ovom problematikom navodi slučaj osamnaestogodišnje djevojke Lizzie Schauer koja je krajem 19. stoljeća uhapšena, zatvorena i podvrgnuta medicinskom vještačenju samo zato što je noću sama hodala njujorškim ulicama.

Đuro Janeković, "Dama sa psom", 1934.

Đuro Janeković, “Dama sa psom”, 1934.

U to se vrijeme od žena očekivalo da rade, ako potječu iz niže klase, ili da se udaju, ako potječu iz više. Usprkos tome, određen je broj žena, dalje tvrdi Elkin, uspio odškrinuti vrata prema vlastitoj slobodi. No sve su te žene – o kojima i ona piše u svojoj knjizi – bile umjetnice. Također, izuzev George Sand koja je u prvoj polovici 19. stoljeća ostavila muža i iz provincije preselila u Pariz kako bi postala spisateljica, žene o kojima piše Elkin živjele su u 20. stoljeću. Jedno poglavlje o Parizu posvećeno je Jean Rhys čiji je poriv za pisanjem proizašao iz lutanja ulicama, kada je u želji da kupi nešto što će joj razvedriti stan naišla na šarena pera i nekoliko sjajnih crnih bilježnica sa crvenim rubovima. Poglavlje o Londonu bavi se Virginijom Woolf kojoj je hodanje Bloomsburyjem bilo životno važno na isti način kao pisanje, kojoj je grad svakodnevno isporučivao materijal za priču. Kada piše o Veneciji, Elkin izdvaja konceptualnu umjetnicu Sophie Calle čiji se projekt Suite Venitienne započet 1979. sastojao u praćenju fotografa Henrija B. po gradu, fotografiranja svega što on fotografira i vođenja opsežnog dnevnika. Važno mjesto u knjizi zauzima i analiza filma Cléo od 5 do 7 Agnès Varde u kojem se naslovna junakinja hodajući Parizom preobražava iz pasivnog objekta izloženog muškim pogledima u subjekt koji gleda.

Međutim, sva su poglavlja premrežena Elkininim autobiografskim zapisima koji vješto povezuju iskustva žena koje su prije nje živjele u istim gradovima. Elkin se zbog studija preselila iz predgrađa u New York, a zatim u Pariz koji je osjetila kao svoj grad i u koji se nastavila vraćati. U Veneciji je provela mjesec dana pišući roman, a u Tokio je pratila tadašnjeg dečka koji je tamo dobio posao. Autorici je jasno da je njezino iskustvo vezano uz 21., a ne više 20. i osobito 19. stoljeće, da je kao američka državljanka svugdje dobrodošla, odnosno da je “dobra vrsta imigrantkinje” koja možda ne može odmah raditi posao koji želi u Parizu, ali nakon nekoliko godina molbi i čekanja ipak može dobiti francusko državljanstvo.

No bez obzira na Elkinin privilegiran položaj, u knjizi je opipljiva jedna univerzalna žudnja koja bi mogla biti poznata svima koji su negdje putovali, imali prilike živjeti u nekoj drugoj zemlji ili gradu, pa čak se preseliti iz jednog kvarta u drugi. Ta je žudnja vezana kako uz mjesta na kojima bismo mogli živjeti, uz živote koje bismo mogli imati, uz ljude kakvi bismo tamo mogli biti, tako i uz bol i nostalgiju koju izaziva sjećanje na sva ona mjesta na kojima jesmo živjeli, na kojima smo se promijenili – kako kaže Agnès Varda – na ona mjesta koja su nas učinila onim što jesmo.

Marija Braut, fotografija iz serije "I Love New York"

Marija Braut, fotografija iz serije “I Love New York”

Elkin, dakle, piše isključivo o iznimnim ženama, no još uvijek malo toga znamo o gradskoj svakodnevici žena koje nisu ujedno i dokumentirale svoj odnos prema gradu u kojem su živjele. Uvijek je bilo žena na ulicama, no čini se da su te žene većinom bile umjetnice. Da je i u takvim slučajevima bilo teško iskoračiti iz izolacije privatne sfere, uvjerljivo svjedoči domaći primjer Zagorkine junakinje Mirjane Grgić iz romana Kamen na cesti čija se priča uvelike preklapa s biografijom njezine autorice. Nakon što u muškom odijelu uspije pobjeći od muža, naivna i neiskusna Mirjana vjeruje da će u gradu konačno pronaći toliko željenu slobodu. Međutim, žena iz srednje klase koja se bez pratnje kreće ulicom početkom 20. stoljeća bila je skandalozna pojava, pa stoga nimalo ne iznenađuje što “bolje društvo” odbacuje Mirjanu.

Kao samoj ženi nitko joj ne želi iznajmiti sobu jer ne vjeruju u njezine poštene namjere. Nekoliko je potencijalnih stanodavaca čak šalje neka se raspita u Kožarskoj, što ona čini na oduševljenje zlonamjernih prolaznika. U restoranu je odbijaju poslužiti: “Ne, oprostite, gospođicama bez pratnje ne serviramo”, a mladi književnici joj se rugaju i dobacuju neumjesne komentare. Navečer mora što prije kući: “Ženske ne smiju bez pratnje ni u crkvu, a kamoli u gostionicu, pa još u ovo doba”. Mirjana je uvjerena da ulicom hoda neopaženo i uživa u svojoj slobodi, u iluziji da je nitko ne primjećuje i da je skrivena, međutim, bratić joj mora objasniti da je itekako vidljiva: “Ali ne možeš sama hodati okolo. Ljudi se okreću za tobom. Tako sam te i opazio”. Ako se mlada dama ulicom kreće bez pratnje, to može značiti samo jedno: da je nepoštena. Očekivano, ubrzo joj stižu prijeteća pisma, pa čak i kaznena prijava za bavljenje prostitucijom.

Uživala sam čitajući Elkininu knjigu, no stalno mi je na umu bila Zagorkina Mirjana Grgić i nisam mogla a da se ne pitam bi li autorica tako optimistično pristupala figuri flâneuse da je imala priliku pročitati Kamen na cesti, taj sustavno obeshrabrujući roman o pokušaju žene da se izbori za vlastitu slobodu. Elkin je svjesna da flâneuse ne može biti potpuno slobodna te stoga zagovara figuru šetačice koja nije samo ženska verzija muškog flâneura, već predstavlja redefinirani koncept u okviru kojeg bi se trebalo voditi računa o brojnim ograničenjima ženskog kretanja gradom. Upravo je razlika u pogledu ključna za novu koncepciju flâneuse: privilegirani flâneur ne vidi grad na isti način kao ona. Virginia Woolf uvjerljivo je u Vlastitoj sobi sažela ograničenost ženskog društvenog položaja: “… kako je neugodno kad se vrata zaključaju, a vi ostanete vani; pomislih kako je još gore kad se vrata zaključaju, a vi ostanete unutra.”

Fotografirano u pariškom metrou, 1961, copyright RATP

Fotografirano u pariškom metrou, 1961, copyright RATP

Elizabeth Wilson u svojoj knjizi Contradictions of Culture. Cities: Culture: Women (2001) brani tezu “da je gradski život povijesno nudio ženama više mogućnosti od života na selu” i da je stoga urbanizacija predstavljala važan korak u postupnoj emancipaciji žena. No u isto su vrijeme te mogućnosti većinom ostajale “neispunjene, ugrožene suprotnim silama eksploatacije, isključivanja i strogog spolnog morala”. I danas je grad prostor slobode i prostor eksploatacije, emancipacije i nasilja, novih šansi i isključivanja. Premda su moderni gradovi građeni prema proporcijama prosječnog muškarca – kako doslovno pokazuje Le Corbusierov “Modulor”, antropometrička skala bazirana na prosječnoj visini muškarca s podignutom rukom – ni muškarci nisu pošteđeni nasilja i eksploatacije u urbanim sredinama, no istraživanja nam i dalje pokazuju da se žene još uvijek osjećaju mnogo manje sigurno kada noću same hodaju gradom nego muškarci. Također, razlika u osjećaju sigurnosti muškaraca i žena veća je što je zemlja razvijenija. U Hrvatskoj se 55% žena i 75% muškaraca osjeća sigurno u takvoj situaciji.

Premda je strah od fizičkog i seksualnog nasilja itekako stvaran, i unutar i izvan doma, bijele srednjoklasne žene nisu najranjivija društvena skupina. Zato je važno u razgovor o kretanju gradskim ulicama, slobodi i strahu, uključiti pogled djece i mladih, radnica i radnika, pripadnica i pripadnika LGBTIQ zajednice, Roma i Romkinja, osoba s invaliditetom, beskućnika i beskućnica, imigranata i imigrantkinja, kao i priče o javnom prijevozu, gentrifikaciji, segregaciji i drugim aktualnim problemima vezanim uz suvremeni gradski život.

Tošo Dabac, "U tramvaju", 1936.

Tošo Dabac, “U tramvaju”, 1936.

A onda se za kraj vratimo u Hrvatsku 2016. godine, gdje je prije nekoliko tjedana Milan Ivkošić u svojoj kolumni u Večernjem listu ovako komentirao opreku između “žene” i “mamice”, postavljenu u Alfinu udžbeniku iz glazbenog odgoja za prvi razred osnovne škole: “Tako i treba! Djecu od malih nogu treba učiti razlici između kućanica i ‘kurvi’ kakve svaki dan gledamo na televizijama, u filmovima, u 95 posto drugih medija u rasponu od diskretnih i manje diskretnih erotskih aluzija do ekstremne inačice u obilju pornografije na internetu.” Čisto da ne zaboravimo koliko je žena u javnom prostoru još uvijek subverzivna pojava za one koji bi nas rado zaključali u stanove i bacili ključeve. Ako ne idete do trgovine po namirnice za ručak, ako ne vodite djecu u vrtić, imate li uopće zašto biti vani, na ulici?

Zato nas Elkin podsjeća: da budete subverzivni, ako ste žena, dovoljno je da izađete iz stana. “Flâneuse postoji, svaki put kad smo skrenule s puteva koji su nam bili namijenjeni, jureći prema vlastitim teritorijima.”

Komentari
  1. Ena
Logan, Wolverine i ljepota muža
zlj2
Srce nije kamen: pokušaj obračuna sa “Zabranjenom ljubavi”
Laž apolitične kulture
Konferencijska večera-kabare
Arhitektura i feminizmi: mali pojmovnik
bc cover
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Logan, Wolverine i ljepota muža
sfcover
Znanstvenice u hollywoodskim SF blockbusterima
cover
Muf chata o Girls (S06 E02 i S06 E03)!
Logan, Wolverine i ljepota muža
slikovnice-cover
Blagdanski šoping vodič kroz svijet subverzivnih slikovnica
Arrival: sadašnjost buduće prošlosti
how-to-get-away
Cijena moći u “How to Get Away with Murder”
BAD MOMS
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
hm
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
ROOM_01082609-e1452462797956
Klaustrofobija roditeljske ljubavi
Greyhound Racing in Macau at the Macau (Yat Yuen) Canidrome Co. Ltd. 28MAY11 (For Post Magazine 05/06/2011)
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
makeup-cover
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
deny
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
saponia
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
bc cover
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
friendship-cover2
Neka počne zlatno doba
amandaknox_01
Fatalna Amanda Knox
d03cae5441d542a88a34eb0ebf225905
Proizvodnja Lolite
ja-sam-mia
Vrlo kratka analiza spota “Želim živjeti!” pomoću dijagrama
saponia
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Neil Wax, Blame
Antigona na Bleiburgu
lego
S LEGOm gradite rodne podjele!
solange-cover1
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Greyhound Racing in Macau at the Macau (Yat Yuen) Canidrome Co. Ltd. 28MAY11 (For Post Magazine 05/06/2011)
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
amanda-cover
Amanda Palmer, između bunta i privilegija
Beyonce-Formation-compressed
Koordinacija (političkog) pokreta: Beyoncéin “Formation” kao naputak za revoluciju
Transrodne žene su žene
feelreal
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
toni3
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Černobil. Fotografije: Lea Horvat
Ljeto u Černobilu
friendship-cover2
Neka počne zlatno doba
tumblr_mg6lkmn0iz1r7qnjjo1_1280
Savršena žrtva