Fatalna Amanda Knox

Prije šest godina, baš u ovo doba, Barbara i ja putovale smo vlakom po Velikoj Britaniji i živjele svoj najbolji život. Jesen je bila blaga, naši ruksaci teški, a sati vožnje ispunjeni sendvičima i čipsom s octom, idilično. I da moram, ne bih se mogla sjetiti što se događalo u svijetu i koje su vijesti bile na naslovnicama, ali i dalje se sjećam jednog članka koji sam tada pročitala. Ukrcale smo se na neki vlak u predvečer, kad su u zraku još bili prstohvati sunca, i na stolu pronašle ostavljene novine. Listala sam ih sa skromnim interesom dok nisam naišla na dugačak tekst koji me potpuno zaokupio; kad sam sljedeći put pogledala kroz prozor, vani je bio mrkli mrak. Tekst je bio o Amandi Knox.

Naravno, znala sam tko je Amanda Knox, ali samo površno. Bila sam prihvatila dominantnu priču iz medija: da je Knox 2. studenog 2007. u Perugiji, kao američka studentica na razmjeni, nožem ubila britansku cimericu Meredith Kercher, uz pomoć svog dečka i još jednog mladića. Tekst koji sam u vlaku pročitala detaljno je kritizirao propuste u istrazi koji su doveli do njene prve osude (druga će se dogoditi 2014., nakon prvog oslobođenja 2011.) i razmontirao moje oskudno znanje. Definitivno je tvrdio i da je kriv samo drugi spomenuti mladić, imena Rudy Hermann Guede, koji s Knox nije imao nikakve veze i koji je Kercher vjerojatno ubio prilikom provale u stan. Unatoč pročitanom, opirala sam se ideji da je nevina – dio mene htio je vjerovati da je Amanda Knox ubojica. Vjerojatno iz istih razloga koji su priču o ubojstvu u Perugiji učinili medijskim spektaklom: zbog fascinantne i neodoljive mješavine plavookog djevojaštva i hladnokrvnog nasilja.

Zato sam i prošlog tjedna požurila pogledati novi Netflixov dokumentarac Amanda Knox, koji prikazuje događaje od 2007. do konačnog oslobođenja Amande i bivšeg dečka Raffaelea Sollecita 2015. godine. Glavni su akteri filma Amanda i Raffaele te talijanski tužitelj Giuliani Mignini i britanski novinar Nick Pisa, a redatelji Rod Blackhurst i Brian McGinn svima su im dali prostora da iznesu vlastito iskustvo i perspektivu. (Guede je u zatvoru jer je još 2008. u odvojenom procesu brzinski osuđen na 30 godina, što je 2009. smanjeno na 16, i inzistira na svojoj nevinosti.) Rezultat je vrlo korektan, napet, emocionalan i intrigantan film koji zbog uravnoteženog pristupa ostavlja mjesta različitim pitanjima.

Amanda Knox, Raffaele Sollecito, Giuliano Mignini, Nick Pisa

Amanda Knox, Raffaele Sollecito, Giuliano Mignini, Nick Pisa

I dok kod nekih gledatelja još može postojati dvojba o tome jesu li Knox i Sollecito krivci ili samo žrtve nevjerojatno medijski eksponirane istrage, nema sumnje da Mignini i Pisa igraju uloge njihovih progonitelja i istjerivača pravde, iz vlastitog karijernog interesa (Pisa) i uvjerenja (Mignini).

Ono što me u ovom tekstu zanima nisu spekulacije o detaljima ubojstva, nego priča o fikcionalizaciji Amande Knox; o načinu na koji je osoba Amanda Knox pretvorena u lik temeljen na zapadnjačkom kulturnom folkloru likova proračunatih, krvožednih žena i na klasičnim patrijarhalnim postulatima (ne)ispravne ženskosti.

pticekojedijeletekst

Ženskom je nasilju nužan taj rodni prefiks jer su muško i žensko nasilje potpuno drugačije stvari. Žene su kroz povijest bile puno manje aktivno povezane s nasiljem, odnosno najčešće su bile tek njegove žrtve, dok je muški odnos s nasiljem praktički naturaliziran. Maggie Nelson ističe da „ako se mogući odnosi žena i okrutnosti ili nasilja čine neizbježno oblikovani ili čak proizvedeni od strane mizoginih i/ili patrijarhalnih društvenih struktura (…), isto mora biti istina i za takve odnose muškaraca“.1 I jedan i drugi „tip“ nasilja neodvojivi su od značenja upisanih u muškost i ženskost.

„Ništa ne može pokrenuti raspravu o ispravnim ženskim odlikama kao nasilna žena“, piše Hilary Neroni.2 „Karakter medijskog odgovora na nasilnu ženu gotovo je uvijek histeričan. Histerija je neurotična reakcija pri kojoj subjekt konstantno preispituje žudnju i poziciju Drugog, pogotovo u odnosu Drugog prema subjektu. (…) [S]uočeni s nasilnim činom žene, odmah počinjemo preispitivati njenu žudnju, pitati se zašto se ponijela nasilno. U maniri histerika, mediji ponovno i ponovno postavljaju pitanje što nasilna žena želi, dok beskonačno teoretiziraju o definiciji ženskosti.“

Uobičajeni je odgovor na pitanje što nasilna žena želi, tvrdi Neroni, ideološka fantazija. Fantazija o Amandi Knox, unatoč ogromnoj ulozi koju su odigrali mediji predvođeni Pisom, prvenstveno je djelo njenog glavnog tvorca, perudžijskog tužitelja Giuliana Migninija.

mignini

Giuliano Mignini

Mignini, krupan proćelavi muškarac svijetlih očiju, odmah gledateljima priznaje da je oduvijek osjećao strast za rješavanje zločina – obožava kriminalističke filmove i sposobnost Sherlocka Holmesa da iz sitnica koje bi drugi previdjeli izvuče ključne zaključke. Tako i Mignini, koji poput Holmesa puši lulu, otkriva da mu je mrtvo tijelo Meredith Kercher prekriveno pokrivačem odmah reklo nešto od presudne važnosti za slučaj. Samo bi žena ubojica, naime, prekrila tijelo ženske žrtve – muškarac se toga nikad ne bi sjetio.

Zanimljivo je ovdje povući paralelu s rezoniranjem na jednom slavnom ranijem slučaju. Krajem 19. stoljeća tužitelj u slučaju Lizzie Borden na suđenju je tvrdio da su temeljito smlavljene glave Lizzienog oca i pomajke sigurno djelo ženske ruke – muškarac bi udario jednom, dvaput, triput i bio zadovoljan učinjenim; samo bi žena od njih napravila mljeveno meso.3 Zašto? Jer muško nasilje ima „izvjesni maskulini etos, etos koji ima granice“. Žensko je nasilje toliko netipično, toliko daleko od njene prirode, da je „a priori ekscesivno“. Obrana je, pak, tvrdila da su žene generalno nesposobne za nasilje, jer tko može zamisliti tu nježnu damu kako vitla sjekirom? Lizzie je oslobođena.

Tijekom istrage i sudskih procesa Mignini je tvrdio da je Knox „ispod anđeoskog lica spremna na sve“. „La luciferina“ (vrag s licem anđela – uobičajeni naziv za Knox u talijanskim medijima) bila je spremna na ubojiti napad na vlastitu cimericu uz pomoć mladića koje je zavela i opčinila, a motiv joj je, prema Migniniju, bila seksualna žudnja i ženska kompetitivnost. Odvjetnik Patricka Lumumbe, Amandinog bivšeg šefa kojeg je u najnejasnijem dijelu istrage optužila da je Meredithin ubojica, opisao ju je kao dijaboličnu, sotonsku, demonsku ženu vraga. „Prekrivena je blatom izvana i prljava iznutra. Ima dvije duše, jednu čistu – koju vidite – i onu drugu“.4

satanic

Screenshot, Netflix

Ideja da je nasilje strano tijelo u ženskom biću i ideja da su neke žene rođene da budu ubojice idu zajedno kao prst i nokat. Žena će biti nasilna i to će biti njeno moralno posrnuće, ali i kriza njene ženskosti. Takvim ćemo ženama oprostiti ako se pokaju na način koji potvrđuje da znaju utjeloviti propisanu ženskost. Ili će biti nasilna jer je jednostavno takva – dijabolična žena čija je ženskost samo fasada, površina, ne autentična, ispravna ženskost. Žene su u patrijarhatu automatski osobe drugorazredne ljudskosti, kojima nije dopušten isti raspon ljudskog ponašanja kao muškarcima, te su više cijenjene i više vrijede što se uspješnije približe svojoj ženskoj ulozi. Stoga nasilne žene koje nisu žene na pravi način i koje iznevjeruju osnovne postavke ženskosti nužno funkcioniraju čudovišno, kao izvor neljudske jeze. Zato je damica Lizzie Borden oslobođena, a od Mansonovih nam se djevojaka ledi krv u žilama. Žensko nasilje ni u jednom slučaju nije prirodno – ono je ili trenutna aberacija ili znak fundamentalne monstruoznosti.

Lik koji je Amanda Knox utjelovila bio je, naravno, onaj femme fatale. Prema Janey Place, „[m]račna dama, žena pauk, zla zavodnica koja dovodi muškarca u iskušenje i uzrokuje njegovo uništenje među najstarijim je temama u umjetnosti, književnosti, mitologiji i religiji zapadne kulture“.5 Ona se pojavljuje u grčkim mitovima, ali i u figuri Eve „koja je dovela do propasti čovjeka svojim glasom i seksualnošću“6 (takvo se viđenje Eve razvijalo kroz stoljeća i do vrhunca došla u 19. stoljeću). Najslavnija je ipak po svojim mnogim iteracijama u noir filmu, a možda je najpoznatiji recentni primjer onaj fatalne žene Amy Dunne u filmu i knjizi Gone Girl, o kojoj i Maša piše u svom tekstu o fatalnim ženama.

„Foxy Knoxy“, odnosno „seksi/zavodljiva Knoxy“, bio je Amandin nadimak u medijima koji je Nick Pisa našao na njenom MySpace profilu, a to da se sama tako nazvala bio je (još jedan) dokaz njene samosvjesne i samouvjerene seksualnosti. Obitelj Knox brzo je obznanila da je to nadimak koji je Amanda dobila s 8 godina od svoje nogometne momčadi, no ta je činjenica bila mnogo manje relevantna. Knox se puno puta ogradila od svog medijskog lika, tvrdeći, primjerice, „Ja nisam ta femme fatale kriminalna fantazija koju opisuju. Ta osoba ne postoji. Stavili su masku na mene, stavili su zlo na mene, ali nisu pokušali vidjeti tko sam zaista“. Ali, piše Stevie Simkin, bila je beznadno osuđena na ulogu fatalne žene od samog početka istrage, od trenutka koji Mignini spominje u svom prvom monologu u filmu: od trenutka kad je pored kuće u kojoj je ležala mrtva Meredith Kercher, par sati nakon što je ubojstvo otkriveno, ljubila Raffaelea Sollecita.

kissSimkin taj trenutak – trajao je doslovno sedam sekundi – smatra ključnim za tri dominantna aspekta Amandine medijske reprezentacije tijekom suđenja: Amandu kao „dvoličnu i manipulativnu ženu; retoriku anđela i demona i binarnu opreku kurva/svetica; i [Amandinu] hiperseksualizaciju“. O tih fatalnih sedam sekundi piše:

„Preuzet od agencija i kanala diljem svijeta, taj je kratki segment videa loopan, usporen i ponavljan ponovno i ponovno u vijestima i dokumentarcima. Posljedica je toga da djeluje kao mnogo značajnija snimka nego što jest kad se gleda izolirano. (…) Ostavlja mnogo prostora za brojna različita čitanja slika koje čine tih sedam sekundi. Pogotovo slika Knox koja gleda prema dolje i od Sollecita, i njen pokret u tu pozu, djeluje vrlo efektno i vrlo je vjerojatno snažno utjecao na ideju Knox kao hladne, manipulativne mlade žene. Postavljen u ovaj kontekst, bio on stvaran ili izmišljen, taj trenutak izrazito podsjeća na noir triler u kojem se varljiva priroda femme fatale krupnim kadrom signalizira publici.“

inapp

Screenshot, Netflix

Mignini trenutak opisuje kao „potpuno neprimjeren“ za situaciju. Priznajem, možda sam očekivala previše, ali u spornim kadrovima poljupca ne vidim divlju, nesputanu senzualnost koju je tužitelj iščitao. (Za ta tri brza poljupca mnogo mi je uvjerljivije Amandino objašnjenje o utjesi i „ljudskoj empatiji u trenu tuge i šoka“.) Mislim da je za Amandu Knox velika nesreća bila ta da ju je, od svih tužitelja na svim sudovima na svijetu, zapao upravo Guiliano Mignini.

Mignini je veliki katolik i starosjedilac Perugije. Iako je u filmu gotovo pa karikatura, ne djeluje glupo i njegova mi je logika razumljiva, štoviše, vrlo poznata. Poznata je i vama: to je logika ljudi uvjerenih da svijetom vlada određeni red i sistem (za Migninija njime stoluje Bog), da su oni u službi tog reda, da ga razumiju, te da je njihova procjena stvari u pravilu točna. Često je, u slučaju Migninija definitivno, to logika patrijarhata i njegovih patrijarha. Činjenica da se toliko bavio Amandinim ponašanjem nakon ubojstva, i njenim „ludim“ i „nelogičnim“ reakcijama, navodi me na zaključak da tužitelj ima koherentnu ideju toga što je primjerena ženskost te da – slijedeći principe patrijarhata – sva odstupanja od nje interpretira kao dokaz (moralnog) manjka, ili u ovom slučaju – ubilačkog potencijala.

I u filmu Mignini iznosi svoju ideju onoga što se dogodilo kobne večeri u studenom 2007., sa sigurnošću zbog koje zvuči kao da je bio tamo, no filmska je verzija blaža od one koju je ranije iznio. Mignini je tvrdio da je Knox htjela seksualnu igricu (?) koju je Kercher odbila te je dva začarana muškarca natjerala da drže Meredith dok joj zabija nož u vrat. Ovo je, prema njemu, ono što je Knox rekla Kercher:

Uvijek se ponašaš kao mala svetica. Sad ćemo ti pokazati. Sad ćemo te natjerati da se seksaš.

 

Meredith Kercher

Meredith Kercher

U jednoj od najishajpanijih knjiga ljeta, romanu The Girls Emme Cline,7 koji je fikcionalizirana priča o djevojkama iz „obitelji“ Charlesa Mansona, glavna junakinja Evie u jednom trenu pomisli: „Trebala sam znati da kad te muškarci upozore da budeš oprezna, često upozoravaju na mračni film koji igra u njihovim glavama“. Mislim da je to odlična rečenica za opisati histerične fantazmagorije o ženskosti i ženskim odnosima Giuliana Migninija, koje su postale legitimne teorije o smrti Meredith Kercher.

Mignini je bio uvjeren da je Knox – zbog svoje sklonosti flertu i činjenice da je u životu imala 7 (sedam!) seksualnih partnera – promiskuitetna zavodnica, skoro pa nimfomanka, dok je Kercher – iz nejasnih razloga – proglasio njenom suštom suprotnošću. Meredith je tako postala svetica Amandinoj kurvi, čedna žrtva pohotne bludnice, koja ju je zbog te čednosti i kaznila. Ozbiljniji mediji godinama su pisali i još pišu o tome kako su tradicionalne patrijarhalne ideje o ženskosti i ženskoj seksualnosti oblikovale slučaj Amande Knox. Posramljivanje njene seksualnosti, i od strane tužiteljstva i od strane medija, bilo je groteskno u svojoj zastarjelosti i sitnoj, zlobnoj gluposti.

Ukratko, krivnja za ubojstvo i krivnja za slobodnu seksualnu želju ovdje su se neraspetljivo ispreplele, prateći seksističku logiku. Ženska želja koja nije pod nadzorom muškarca, koja nije strogo monogamna i pasivna, mora biti devijantna. A budući da je žena neodvojiva od svog tijela i seksualnosti, riba mora smrdjeti od (ženske) glave. Posramljivanjem i kažnjavanjem, Mignini je pokušavao ne samo riješiti ubojstvo nego i regulirati Amandinu/žensku spolnost, i ženskost općenito.

amanda

Amanda Knox

Uz očekivano demoniziranje ženskog seksualnog apetita, Mignini je ponudio i jednodimenzionalno psihoanaliziranje Amande Knox. Iako je otac četiri kćeri, čini se da u Migninijevom metafizičkom svemiru nema mjesta za iskustvo djevojaštva (Amanda je 2007. imala 20 godina), odnosno za ženski i djevojački nered, za turbulentnost kretanja svijetom koji te neprestano obasipa kontradiktornim porukama o tvom postojanju. Njene su mu reakcije neshvatljive možda i zato što, kao i šira patrijarhalna kultura, djevojaštvo ne vidi kao živi korpus legitimnog znanja, nego nešto što treba (pre)odgojiti. Čovjek koji je duboko u svom srcu uvjeren da zna kako svijet funkcionira, koji je jednostavno toliko samouvjeren, ne može razumjeti neka drugačija iskustva svijeta, i neke, u ovom slučaju, spontanije, zaigranije, naivnije i očito ranjivije načine nošenja s njim.

Od svih dinamika u filmu i priči o Amandi Knox ova Migninija i (fikcionalne) Amande definitivno mi je najzanimljivija, jer je zaista lijep, školski primjer odnosa patrijarhata prema djevojaštvu. Ali naravno, stvari nikad nisu tako jednostavne i neproblematično didaktične. Amandino je djevojaštvo, kao i svako drugo, i specifično i partikularno. Kao prvo, Knox je Amerikanka iz srednje klase i ta je činjenica dala njenom slučaju i negativnu i pozitivnu vidljivost. Na vrhuncu procesa, slučaj Knox pretvorio se gotovo u nacionalistički sukob, s američkim pozivima na intervenciju u očito nesposobni talijanski pravosudni sustav, na što su Talijani uzvratili vlastitim patriotizmom (Mignini tako završava svoje izlaganje na prvom suđenju riječima „Ovo je nezavisna država“). U posebno creepy/zabavnom trenutku filma, vidimo da je svoj poziv Amerikancima da bojkotiraju Italiju bio uputio i Donald Trump.

Kao drugo, da je Amanda (a i Meredith) bila neke druge boje kože, teško da bi njen slučaj ikad postao ovako slavan. Ogromna količina medijske pažnje i fascinacije ovisila je o fantaziji da se okrutni ubojica krije iza ljepuškastih plavih očiju i plave kose. Moje su ranije opaske o ženama i nasilju zvučale univerzalno, no istina je da se zapravo odnose samo na žene bijele kože, o kojima jedinima i pričamo većinu vremena. U bijeloj zapadnjačkoj (rasističkoj) imaginaciji, ali i praksi, nebijela tijela s nasiljem imaju mnogo neposredniji, da ne kažem prirodniji, odnos. Ako je ljudskost bijele žene drugorazredna, ljudskost žena drugih rasa nema ni tu sreću. Osim toga, kao što piše Flavia Dzodan, nužno je naglasiti znakovitost činjenice da je, kao bijela Amerikanka, Knox za ubojstvo lažno optužila upravo Patricka Lumumbu, crnog kongoanskog migranta.

Patrick Lumumba

Patrick Lumumba

„Mislim da ljudi vole čudovišta“, kaže Amanda na samom kraju filma, i u pravu je. Ljudi vole čudovišta jer nas njihova neljudskost uvjerava da svakodnevne dehumanizacije potrebne da se održi red, sistem, poredak i naš način života i nisu tako strašne, i da mi nismo ništa krivi. Ljudi vole čudovišta jer su seksi, kao Amanda Knox, i jer su uzbudljiva distrakcija. Jer nam, kao što sama Amanda kaže, potvrđuju da mi nismo loši ljudi. Ali njihova privlačnost ipak nije samo u bijegu od stvarnosti i odgovornosti, od vlastitog odraza u mračnom prozoru. Ljudi vole čudovišta i jer nam bez njih neke stvari o nama nikad ne bi bile toliko jasne.

 

  1. Maggie Nelson, The Art of Cruelty, 2011.
  2. Hilary Neroni, The Violent Woman: Femininity, Narrative, and Violence in Contemporary American Cinema, 2005.
  3. Hilary Neroni, The Violent Woman: Femininity, Narrative, and Violence in Contemporary American Cinema, 2005.
  4. Stevie Simkin, Cultural Constructions of the Femme Fatale, 2014.
  5. Stevie Simkin, Cultural Constructions of the Femme Fatale, 2014.
  6. Elizabeth K. Menon, Evil by Design: The Creation and Marketing of the Femme Fatale, 2006.
  7. Od mene dobiva dosta mlaku preporuku.
Komentari
zlj2
Srce nije kamen: pokušaj obračuna sa “Zabranjenom ljubavi”
Laž apolitične kulture
Konferencijska večera-kabare
Arhitektura i feminizmi: mali pojmovnik
toni3
“Cosmo” i četvrti val feminizma
naslovna
Pokvari mi djetinjstvo: “Ghostbusters”
protectedimage
Muf chata o Girls (S06 E01)!
161014_3116002_The_Pool
Šutnja i osjećaji
Red Room
Vrijeme “revivala”
slikovnice-cover
Blagdanski šoping vodič kroz svijet subverzivnih slikovnica
Arrival: sadašnjost buduće prošlosti
how-to-get-away
Cijena moći u “How to Get Away with Murder”
"Crvenkapica", ilustrirao Edward Gorey
Crvenkapica u raljama feminizma
BAD MOMS
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
hm
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
ROOM_01082609-e1452462797956
Klaustrofobija roditeljske ljubavi
Greyhound Racing in Macau at the Macau (Yat Yuen) Canidrome Co. Ltd. 28MAY11 (For Post Magazine 05/06/2011)
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
makeup-cover
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
deny
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
saponia
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
friendship-cover2
Neka počne zlatno doba
amandaknox_01
Fatalna Amanda Knox
d03cae5441d542a88a34eb0ebf225905
Proizvodnja Lolite
desert-cactus
Sada i nekada i zauvijek ljeto
ja-sam-mia
Vrlo kratka analiza spota “Želim živjeti!” pomoću dijagrama
saponia
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Neil Wax, Blame
Antigona na Bleiburgu
lego
S LEGOm gradite rodne podjele!
solange-cover1
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Greyhound Racing in Macau at the Macau (Yat Yuen) Canidrome Co. Ltd. 28MAY11 (For Post Magazine 05/06/2011)
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
amanda-cover
Amanda Palmer, između bunta i privilegija
Beyonce-Formation-compressed
Koordinacija (političkog) pokreta: Beyoncéin “Formation” kao naputak za revoluciju
Transrodne žene su žene
feelreal
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
toni3
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Černobil. Fotografije: Lea Horvat
Ljeto u Černobilu
friendship-cover2
Neka počne zlatno doba
tumblr_mg6lkmn0iz1r7qnjjo1_1280
Savršena žrtva