Anatomija života

Da se moram odlučiti za samo jednu stavku na popisu najtežih spoznaja koje su mi sa sobom donijeli starenje i sazrijevanje (pritom, naravno, ostajući svjesna kako u svojih još uvijek relativno zelenih trideset i sitno još uvijek nisam doživjela neke od najgorih udaraca koje život može zadati i zadobila svu naknadnu pamet koju donose u obol), vjerojatno bih se odlučila za osvještavanje činjenice kako (moj) život ne podliježe narativnim pravilima knjiga i filmova, da ne postoji ta neka velika, čarobna granica nakon koje će se, jednom kad je prijeđem, snagom volje, ustrajnošću, mukotrpno i uz malo sreće, sve posložiti točno onako kako bi trebalo. Iako stare navike teško odumiru pa se i sada povremeno uhvatim u prijašnjem, nezrelijem i naivnijem poimanju života, uglavnom sam se pomirila s tim da malošto u životu ima uredan, zapakiran završetak i da sam protagonistkinja u narativu vječno otvorenog kraja i bez previše presudnih, showstopping trenutaka koje, ako se i dogode, u tom trenutku uopće neću prepoznati kao takve.

To je vjerojatno i jedan od razloga zbog kojeg volim Uvod u anatomiju, seriju u kojoj su showstopping trenutci mogući u svakoj minuti, u kojoj tragedije i epifanije vrebaju na svakom koraku uglačanim bolničkim hodnicima. Trenutak prepoznavanja, baš kao i pomak u generalnoj percepciji života, nastupio je postupno, debelo nakon što je liječnički kadar Seattle Gracea / Seattle Grace Mercy Westa / Grey-Sloan Memoriala bio dijelom mog (gledateljskog) staža već popriličan niz godina. Integracija serije u moju svakodnevicu bila je tako postupna i bešavna da me i samu iznenadilo kada sam – zaključujući na temelju konstantnog, premda povremeno neredovitog i zakašnjelog praćenja, vlastitog emocionalnog angažmana te sposobnosti da me i nakon trinaest sezona zainteresira, a povremeno i u potpunosti okupira, te njezinog panaceja-efekta u trenucima jada i čemera – shvatila kako je Uvod u anatomiju vjerojatno moja najdraža serija uopće. Privlačnost zasigurno proizlazi i iz moje generalne naklonosti fiktivnim medicinskim temama, zbog čega je neminovno da ću barem škicnuti svaku liječničku seriju na repertoaru (sjeća li se itko Emily Owens, MD ili Monday Mornings?). Ipak, onaj ključni, teško odredivi dio mog gledateljskog užitka proizlazi iz čudnovate utjehe koju mi donosi njezina, naizgled beskrajna, vjera u čudesno i potvrdu da se život, usprkos svemu, uvijek nastavlja.

635907563195835371-815230475_2252

Ne može se reći kako Uvod u anatomiju uživa status vrhunskog televizijskog proizvoda niti mu se može pripisati aura kritičarskog prestiža. Upravo suprotno, Anatomiji se često prilazi iz unaprijed uspostavljene podcjenjivačke pozicije kao nečega što ne može biti dobro upravo zbog goleme popularnosti koju ima i nakon dvanaest plus prikazanih sezona. Štoviše, upravo je ta dugovječnost, sama po sebi kuriozitet u često kratkom životu televizijskih serija koji je uvjetovan i činjenicom da je širina kvalitetnih televizijskih sadržaja na vrhuncu, dodatan razlog za sumnjičavost. Komentari onih koje (više) ne prate Anatomiju uglavnom se kreću od generalne nevjerice (Zar to još uvijek ide?) do nešto suženije sumnje u smislenost i aktualnost serije (Zar to itko više gleda?). Ovakva vrsta dugotrajnosti ne povezuje se s prestižnim karakterom onoga što se smatra ozbiljnom dramskom serijom, već s trakavičastom prirodom prezrenog niskog žanra sapunice. Kao dokaz percipiranog srozavanja kvalitete i prestiža može poslužiti i kritičarski tretman serije, odnosno njezina prisutnost na dodjelama nagrada poput Emmyja i Zlatnog globusa: Anatomija se već odavno ne pojavljuje na listi nominiranih u ključnim kategorijama Najbolje serije i Najbolje(g) glumca/glumice, ali je zato neizostavna na kritičarski beznačajnoj, ali kod širih gledateljskih masa iznimno popularnoj manifestaciji People’s Choice Awards, gdje sustavno odnosi nagradu, ili barem nominaciju, za omiljenu dramsku seriju.

Rastegnuti vremenski okvir nije jedina karakteristika koja seriju približava žanru sapunice više nego što to nepisani uvjeti dramskog prestiža mogu podnijeti. Fokusiranje na „ženske“ teme romanse i seksa, roditeljstva te obiteljskih i prijateljskih odnosa, kao i neapologetsko naglašavanje ženskog pogleda i (hetero/seksualne) žudnje u prezentaciji muških likova oduzima seriji „težinu“ visokoparnog televizijskog proizvoda. Nepisano je pravilo kako tematski fokus na prijateljske, ljubavne i seksualne veze čini popularnokulturnim proizvod „ženskim žanrom“, a drugo kako takva kvalifikacija automatski snižava njegov kvocijent kvalitete, odnosno „zahtjevnosti“, gurajući ga u okvire perolakog, eskapističkog, „grešnog“ užitka. U usporedbi sa, primjerice, svojom podjednako dugovječnom pretečom iz devedesetih, Hitnom službom, s kojom dijeli značajne dijelove televizijskog DNK, od raznolike i neprestano fluktuirajuće glumačke postave do količine tragičnih zbivanja koja pogađaju nesretne doktore, Hitna služba je, osobito u svojim ranijim sezonama, igrala na kartu realizma (osobito pamtim vječno mračne eksterijere i interijere – sunce nikada nije sjalo u Chicagu!) lišenog uglancanog i, vječnim plavim kutama usprkos, raskošnog vizualnog pristupa Anatomije. Za razliku od potonje, Hitna služba se, barem površinski, njegujući kvazidokumentaristički stil snimanja, nastojala ograditi od svog sapuničastog potencijala i statusno se zadržati u okvirima „ozbiljne dramske serije“.

1428392697greys-anatomy

Posljednja stavka koja Anatomiju gura ka sapuničastijem dijelu spektra televizijske produkcije neprekidan je niz nesretnih događaja koji pogađaju liječnički tim, bilo da se radi o osobnim traumama poput spontanih pobačaja, teških bolesti, nesreća i/li smrti članova obitelji ili bliskih prijatelja, ili o katastrofama šireg razmjera, poput talačke krize ili prirodnih nepogoda. Impresivan slijed nevolja koji je kroz dvanaest dosad emitiranih sezona zadesio samo naslovnu protagonistkinju serije Meredith Grey uključuje Alzheimerovu bolest njezine majke, spontani pobačaj, utapljanje, napad pacijenta, talačku krizu, tragičnu avionsku nesreću, smrt nebrojenih prijatelja, kolega i članova obitelji, te naposljetku gubitak supruga, kroz čitav narativni tijek serije profiliranog kao ljubav njezinog života, u prometnoj nesreći. Takva količina nedaća voljnu suspenziju gledateljske nevjerice gura na sam rub izdržljivosti čineći epsku tragičnost serije preuveličanom do razine apsurda. Anatomiju se nikako ne može optužiti za suptilnost – upravo suprotno, ekstremni zapleti i narativna rješenja, srcedrapateljni monolozi i on the nose simbolizam tkivo su od kojih je čitava serija sazdana – više tragedija, više osjećaja, više svega.1

break-bad-news-each-other-even-when-like-really-badIako pitanja iz javne sfere igraju značajnu ulogu u radnji serije, način na koji im se pristupa i pripisuje značenje uvijek proizlazi iz osobnoga. Uvod u anatomiju serija je koja je duboko zaokupljena političkim i društvenim problemima američke i svjetske svakodnevice – od rasne napetosti i LGBTQIA prava (pri čemu i sama (glumačka) zastupljenost raznovrsnih rasnih i seksualnih identiteta ima neizbježne političke konotacije – što je ujedno ohrabrujuće i porazno), preko religijskih identiteta i prava na pobačaj, do problematike ženske karijerne uspješnosti i izvrsnosti koju nije potrebno žrtvovati ni romantičnim odnosima ni majčinstvu. Ženskim likovima Anatomije uistinu uspijeva imati sve – ili barem imati sve u kratkim vremenskim predasima (prividne) harmoničnosti prije nego li njihov svijet poljulja još jedna katastrofa. Poremećaj uspostavljene ravnoteže koji po pravilima žanra nužno mora uslijediti podjednako uzrokuju izvanjske sile na koje protagonisti/ce nemaju utjecaja (prometna nesreća, bolesti, prirodne katastrofe), kao i konflikti koji proizlaze iz opredjeljenja likova za profesionalni uspjeh umjesto za romantične veze i/li majčinstvo. S druge strane, ukoliko se protagonisti/ce odluče na paralelni profesionalni i obiteljski život, potonji gotovo nikada nije prikazan kao ugrožen od strane realizacije karijernih ambicija – potencijalna traumatičnost potpune predanosti karijeri za djecu protagonista prisutna je jedino kao duh prošlosti, odnosno Meredithinog nesretnog odnosa s majkom. Osim povremenih usputnih krokija vezanih uz vječno kašnjenje, neurednu kuću i balave noseve, balansiranje profesionalnog i osobnog života nije pod lupom; djeca, odnosno roditeljstvo najčešće funkcioniraju kao ishodišta napetosti dok su još u gestaciji (problematične trudnoće, neizvjesni procesi posvajanja, genetske bolesti, porodi u ekstremnim uvjetima) – jednom ostvareni, roditeljstvo i obiteljski život u užem smislu uglavnom nestaju iz fokusa.

Razlog tome velikim dijelom leži i u pozicioniranju profesionalnog života kao obiteljskog, odnosno kolega s posla kao članova obitelji. Čitav Seattle Grace / Grey-Sloan Memorial, odnosno liječnički kadar u fokusu serije, funkcionira kao proširena obiteljska zajednica isprepletena raznovrsnim rodbinskim, romantičnim i seksualnim vezama, što se posebno naglašava kada u 9. sezoni dio glavnih likova kupuje bolnicu pretvarajući je tako u doslovno obiteljski biznis. Poslovno i privatno nemoguće je razdvojiti: svi međuljudski odnosi uspostavljaju se i većinski održavaju na terenu bolnice. Privatni prostori u kojima likovi provode minimum (prikazanog) vremena funkcioniraju kao bolnički produžetak ispunjen poznatim licima kolega i kolegica u vječnoj mijeni. Čini se, primjerice, kako je gotovo svaki član liječničkog tima u jednom trenutku živio u Meredithinoj kući. U kriznim životnim trenucima rješenje je uvijek (nanovo) useliti prijatelje i članove obitelji k sebi čime se potkopava ideja o samostalnom životu i vlastitom životnom prostoru kao ključnom koraku u život(u) odraslih. Nekretnine, djeca i seksualni partneri/ce zajednička su obiteljska svojina; posao nikada ne prestaje jer uvijek postoji velika vjerojatnost da će se i u privatnim prostorima i izvan radnog vremena morati primijeniti vještine iz profesionalne sfere, poput oživljavanja ili poroda na kuhinjskim stolovima. Likovi Uvoda u anatomiju s jedne strane tako predstavljaju ultimativno utjelovljenje kapitalističkog sna – njihov posao u svakom smislu jest njihov život, dok s druge strane uspijeva izmaknuti sablasti otuđenosti i samoće koju za sobom povlači posvemašnja posvećenost poslu unutar brojnih popularnokulturnih narativa – privatni život ne trpi zbog profesionalnog, jer se i sam, sa svim svojim prijateljskim, obiteljskim, romantičnim i seksualnim komponentama, odigrava u sferi poslovnog.

grey-anatomy-gifs

Ideja o postojanju, kako izjavljuje sama Meredith u 12. sezoni serije, „čitavog sela tvojih osoba“ za mene je kao gledateljicu istovremeno je utopijska, slatko-gorko elegična, ali i nevjerojatno utješna. Moj mi je put u „odraslost“ u obol donio i radikalno te poprilično bolno preslagivanje međuljudskih odnosa; prijateljstva se osipaju i mutiraju, a vremenski i emocionalni prostor za ljude koji nisu dio najužeg obiteljskog kruga postaje sve manji. Osim toga, s godinama se drastično smanjila i količina, odnosno intenzitet emocionalnog angažmana koji sam sposobna, ali i spremna ulagati u svoja prijateljstva. Količina emocionalne energije i truda, kao i (vrlo banalno) vremena koje ulažem u obiteljske odnose toliko je velika da mi ne ostavlja mnogo manevarskog prostora za intenzivna prijateljstva kakva sam imala u srednjoj školi ili na fakultetu. Rutina svakodnevice pobrine se za to da takvi tektonski pomaci prođu gotovo neprimjetno, te tek povremeno uspijevam osvijestiti „tragičnu stranu običnog svakodnevnog života“,2 kao i činjenicu da sam s vremenom postala (zabrinjavajuće?) samodostatna, naučivši se na život u kojemu duboke emocionalne veze s prijatelji(ca)ma, intenzivni višesatni razgovori u kojima se istresaju i pretresaju osjećaji, želje i strahovi, kao ni onaj topli, sveprožimajući osjećaj savršenog prijateljskog razumijevanja, nisu više prisutni na dnevnoj (ili tjednoj, ili mjesečnoj) bazi.

tumblr_njtsoanfkx1tv7qtbo1_500Međutim, gubitak prijateljske prisnosti nije jedini nusproizvod uljuljkavanja u svakodnevnu rutinu odraslosti. Tu je i zastrašujuća spoznaja da su se sve važne stvari u životu već odigrale, da se ništa iznimno više neće dogoditi. Jednom kada se „odrade“ ključne narativne postaje, gubi se prisutnost osjećaja entuzijastičnog iščekivanja, uvjerenja kako je budućnost neizvjesna, ali svijetla, kako su teškoće koje treba prevladati tek prepreka na putu do žuđene nagrade koja nas očekuje – nove prijateljice koje će nas istinski razumjeti, prava ljubav, upis na žuđeni fakultet koji će nam beziznimno omogućiti bavljenje poslom koji želimo, ostvarivanje snova o vlastitom pozivu. Jednom kada se uza svaki navedeni cilj stavi kvačica, što preostaje osim mehaničkog odrađivanja životne svakodnevice? Privlačnost Uvoda u anatomiju upravo iz tog razloga leži i u onome što Ien Ang naziva melodramatskom imaginacijom, odnosno „psihološkom strategijom za nadilaženje materijalne beznačajnosti svakodnevnog postojanja“. Svijet Anatomije svijet je „nabijen značenjima“ – sve izrečeno ima težinu, svaki korak može biti presudan, i što je još važnije, ništa nikada nije konačno. „Melodrama je efektna samo kad ima ‘otvoreni’ kraj: na prvi pogled može postojati mogućnost sretnog završetka, ali već se sprema toliko budućih sukoba da sam sretan kraj nije uvjerljiv. U stvari, završetak melodrame zapravo nije toliko važan – glavno je ono što se dogodi prije toga“, piše Ang. Saga o doktorici Grey i njezinoj proširenoj obitelji mogla bi se, u najboljoj tradiciji američkih „trakavica“, nastavljati zauvijek jer ništa nije toliko veliko ili toliko presudno da bi posjedovalo dovoljan simbolički potencijal da „zapečati“ seriju jednom zauvijek, čak ni smrt nekoga od glavnih likova.

Upravo zbog toga najnovija teorija o tome kako je sve što se dogodilo u seriji tek fikcija stvorena u Alzheimerom načetim sjećanjima Meredith Grey ima smisla – ukoliko se želi izbjeći završetak bez „pravog“ završetka, odnosno otvoren kraj koji ujedno označava i početak života liječničke družine izvan granica gledateljskog dosega, jedino što ga na sadašnjoj razini značenja može zaključiti njegovo je preoblikovanje u fiktivni narativ krajnje nepouzdane pripovjedačice. Svijet Uvoda u anatomiju sa svim njegovim narativnim, ali i ideološkim zakonima time bi bio sravnjen sa zemljom. To, naravno, ne bi isključivalo mogućnost kreiranja novih priča ili rekreiranja starih, ali bi neminovno značilo gubitak određenog sastojka koji ovu seriju čini baš onim što jest, a samim time i gubitak njezine duboke i dirljive utješnosti.

 

  1. U tom je smislu zanimljiva usporedna analiza četiriju perjanica Shondalanda (Anatomija, Skandal, How to Get Away with Murder i najnovija The Catch) kroz alkoholna pića koja predstavljaju zaštitne znakove serija. U slučaju Anatomije radi se o tekili, pri čemu autorica teksta vlastito desetogodišnje iskustvo gledanja serije uspoređuje s cjelonoćnom konzumacijom tog alkoholnog pića: „Bilo je istovremeno divno i užasno i nimalo se ne kajem zbog toga“, dok sama Meredith tekilu povezuje upravo s potrebom za (pre)više – „Ima nečega u toj sposobnosti za više. Još više tekile, još više ljubavi. Još svega. Još više je još bolje.”
  2. Ien Ang: Watching Dallas: Soap Opera and the Melodramatic Imagination, 1985.

Logan, Wolverine i ljepota muža
zlj2
Srce nije kamen: pokušaj obračuna sa “Zabranjenom ljubavi”
Laž apolitične kulture
Konferencijska večera-kabare
Arhitektura i feminizmi: mali pojmovnik
girls
Mufov Girls tribute!
finale
Muf chata o Girls (S06 E10 FINALE)!
BLL_106_Celeste_Wright.0 (1)
Mit o nasilju
mumija
“Vodi ih žena. Što žena zna?”
BLL_106_Celeste_Wright.0 (1)
Mit o nasilju
hanawalt
Hrvatska kujica
Logan, Wolverine i ljepota muža
slikovnice-cover
Blagdanski šoping vodič kroz svijet subverzivnih slikovnica
BAD MOMS
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
hm
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
ROOM_01082609-e1452462797956
Klaustrofobija roditeljske ljubavi
Greyhound Racing in Macau at the Macau (Yat Yuen) Canidrome Co. Ltd. 28MAY11 (For Post Magazine 05/06/2011)
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
makeup-cover
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
deny
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
saponia
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
bc cover
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
friendship-cover2
Neka počne zlatno doba
amandaknox_01
Fatalna Amanda Knox
d03cae5441d542a88a34eb0ebf225905
Proizvodnja Lolite
hanawalt
Hrvatska kujica
ja-sam-mia
Vrlo kratka analiza spota “Želim živjeti!” pomoću dijagrama
saponia
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Neil Wax, Blame
Antigona na Bleiburgu
solange-cover1
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Greyhound Racing in Macau at the Macau (Yat Yuen) Canidrome Co. Ltd. 28MAY11 (For Post Magazine 05/06/2011)
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
amanda-cover
Amanda Palmer, između bunta i privilegija
Beyonce-Formation-compressed
Koordinacija (političkog) pokreta: Beyoncéin “Formation” kao naputak za revoluciju
Transrodne žene su žene
feelreal
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
toni3
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Černobil. Fotografije: Lea Horvat
Ljeto u Černobilu
friendship-cover2
Neka počne zlatno doba
tumblr_mg6lkmn0iz1r7qnjjo1_1280
Savršena žrtva