“Ne gledaj mi u pijat” – ima li života unutar obitelji?

Marijana živi u paklu sastavljenom od zidova malog stana i članova svoje obitelji. Marijana živi u paklu koji je ispunjen kiselim smradom tuđih prljavih nogu i pohane piletine u obliku dinosaura. Marijana se ne može pomaknuti. Stišću je očeve restrikcije i majčino prigovaranje, lijenost njezina brata, pogledi i komentari njihovih susjeda, sitnice kojima se bave, propali životi. Zrak koji udiše otrovan je i ništa što napravi ne može biti dovoljno dobro. Sve oko nje stoji i izjeda se, a ona promatra partikularne oblike života koje može pronaći u učmaloj šibenskoj sredini iz koje su već i “svi krkani otišli”.

Marijana ima 24 godine.

Marijana je mlada.

Marijana nikad nije bila u Zagrebu.

Marijana želi živjeti.

Štogod danas pisali, nemoguće je ne referirati se na recentne anti-choice kampanje koje nailaze na veliki bunt javnosti. Hrvatska me u tom smislu podsjeća na ovaj Šibenik koji redateljica i scenaristica Hana Jušić prikazuje u svom dugometražnom debitantskom filmu Ne gledaj mi u pijat.1 Jednom kad uvidite granice prostora i vremena u kojem živite, kad vam postane jasno da negdje izvan onoga što predstavlja čitav svijet za vas postoji još nešto, nešto slično ili drugačije, shvatite koliko su vaši okviri zapravo uski i koliko biste toga još mogli iskusiti, upoznati, osjetiti. Koliko bi vam život mogao biti drugačiji, možda bolji, možda lošiji, ali svakako bogatiji za koje iskustvo. Taj “život” bit će krovni pojam ovog teksta. Ne toliko zbog gore spomenute kampanje koja kontekst za to čini pogodnijim, već stoga što je to na neki način glavna tema filma – uvjeti u kojima život može ili ne može preživjeti.2

Marijana, dakle, ima 24 godine, radi kao tehničarka u bolničkom laboratoriju, a živi sa svojom obitelji: ocem Lazom (Zlatko Burić), bratom Zoranom (Nikša Butijer) i majkom Vjerom (Arijana Čulina). Lazo je glava obitelji, veliki patrijarh kojeg se bespogovorno sluša, Zoran je praktički dijete u tijelu odraslog muškarca, a majka Vjera nalik je duhu kojemu je od obilježja živog čovjeka ostao samo oštar jezik kojim često voli odalamiti Marijanu. Ona je žena, pa tako u patrijarhalnom okruženju u kojem su odrasli namijenjena tome da radi što joj se kaže i šuti.

Marijana, koju je utjelovila Mia Petričević, inače arhitektica kojoj je ovo prva pojava na filmu, buntovnija je od ostalih junakinja u dosadašnjim redateljičinim kratkometražnim filmovima u kojima se također u prvom redu bavila “prisilnošću obitelji”. Ona ne može baš uvijek šutjeti, pa kad kaže nešto što ne bi smjela, otac je kažnjava kako bi naučila gdje joj je mjesto. Fizičko nasilje tu nije dovedeno do ekstrema: kad kaže ocu da prestane verbalno maltretirati brata, dobije “tek” tri udarca ručnikom po leđima. To je sitnica u usporedbi s emocionalnim i mentalnim nasiljem koje se provodi nad njom i zidovima koji, kako film odmiče, postaju sve uži.

Mia Petričević kao Marijana u filmu Ne gledaj mi u pijat Hane Jušić

Mia Petričević kao Marijana u filmu Ne gledaj mi u pijat Hane Jušić

Zaplet počinje kad Lazo doživi moždani udar i postane nesposoban voditi glavnu riječ. Ulogu hraniteljice i održavateljice obitelji preuzima Marijana, kao jedina koja još ima kičmu. Cijela obitelj živi od njezine male plaće koja, naravno, nije dovoljna da bi se prehranila četvora usta, pa Marijana s kolegicom iz školskih dana nakon jednog posla odlazi na drugi, čišćenje bogataških vikendica. Ako tome pribrojimo mijenjanje pelena bolesnom ocu i gledanje televizije s bratom i majkom, to je ono što čini život dvadesetčetverogodišnje Marijane.

Nema tu prijatelja, izlazaka, uređivanja, zabave, seksa, smijeha, izbora – ničeg što obično sadrži mladenački život. Obiteljski teret koji Marijana nosi ne ostavlja joj ni energije ni vremena da se bavi svojim životom, ona je rob svoje obitelji koja smatra da to tako i treba biti. Kao što joj majka, kad Marijana napomene kako sve novce koje zaradi daje njima, kaže: “A kome bi drugome davala, nećeš valjda na izlaske i zabavu.” Brat se izjašnjava nesposobnim da radi, majci je dosta čišćenja njihova stana te smatra poniženjem činjenicu da njezina kći čisti tuđe kuće, a Marijana kao da je nekom nevidljivom silom vezana za njih. Činjenica da su joj oni podarili život kao da znači da im ga zato sada cijelog mora i dati, kao da je njezin život u potpunosti u njihovu vlasništvu.

I u svom prethodnom kratkometražnom filmu, Da je kuća dobra i vuk bi je imao, Hana Jušić bavi se temom “obiteljskog zatvora”, na specifičan se i sebi svojstven način dotičući osnovne jedinice društva, institucije koja je kod nas, kao još konzervativnoj sredini, pod staklenim zvonom – obitelj je važna, obitelj je sveta, obitelj je sve. I daleko od toga da obitelj nije važna i ne zauzima posebno mjesto u našim životima i na ljestvici prioriteta, no to ne znači da je nedodirljiva, da je se ne smije kritizirati i da je sve vezano za nju isključivo dobro. No dok će Sandra, protagonistica gore spomenutog kratkometražnog filma, uspjeti pobjeći (glavom bez obzira) od disfunkcionalne muževe obitelji, Marijana, iako buntovnija od Sandre, neće.

Htjela bih ponuditi svoju verziju objašnjenja zašto je tome tako.

Otac obitelji Lazo u izvedbi Zlatka Burića

Otac obitelji Lazo u izvedbi Zlatka Burića

Ne mogu reći da sam upoznala mnogo ljudi koje njihova obitelj nije na neki način “oštetila”. Nemoguće je očekivati drugačije jer svi zajebu u nekom trenu, a ni mi nećemo biti ništa drugačiji. Problem je u tome što ti zajebi dolaze u brojnim varijacijama, širokom rasponu i različitoj dubini. A najveći je problem što se o tome malo ili nikako ne govori pa su šanse da se zajebi riješe kako godine odmiču sve manji, a vjerojatnost da ćete zbog toga ispaštati i vi i vaša djeca sve veći. Svjedočila sam situacijama u kojima su ljudi umjesto sebe odabrali svoju obitelj, koja je prema njima postupala kao iskonski sadist. Iako svjesni da je njihova obiteljska okolina otrovna, ti su joj se ljudi odabrali vratiti. Jer ne znaju za ništa drugo, jer nakon svih tih silnih batina, emocionalnih i fizičkih, svako toliko dođe i jedan odobravajući pogled, zagrljaj ili poljubac. Ponekad su ljudi bili slabi, a ponekad je sadomazohistička dinamika koja ih veže bila prejaka da bi se mogla tako lako prekinuti. Upravo je to slučaj s Marijanom Hane Jušić i razlog zbog kojeg ona ne može napustiti ni Šibenik ni svoju obitelj. Koliko god bila disfunkcionalna, koliko god crpila život iz nje, njezina je obitelj sve što Marijana ima, poznaje i do čijeg joj je mišljenja, odobravanja i prisustva na neki čudnovat način stalo.

Fizički ona uspijeva otići – uzima stvari, uspije se othrvati majčinom pokajničkom zagrljaju, kupuje kartu i sjeda na autobus. No glazba koju čuje u autobusu trigerira emocionalnu vezu koju Marijana ima sa svojim obitelji, prvenstveno ocem. Unatoč svemu, ona ga ne može napustiti. Kao što se i Erika na kraju Hanekeove Pijanistice nakon što se ubola nožem u prsa vjerojatno vraća kući svojoj sadističkoj majci, tako i Marijana izlazi iz autobusa i gleda kako njezina prilika za samostalnim i autonomnim životom odlazi i ostavlja njezino mlado tijelo u bazenu starosti i mrtvila.

Jer nije samo Marijanina obitelj ta koja je disfunkcionalna i umrtvljena – cijeli je šibenski milje u filmu takav. Tamo mladost nema što raditi osim voziti motore i “loviti pičke”, visiti u birtiji i naricati na Giulianove pjesme, sjediti u dvorištu i komentirati tuđe “guzice” i svaki ton koji nije u skladu s razinom na koju se naviklo. Marijana diše, jede, probavlja, radi. Tehnički je živa, no ona zapravo ne živi, nego je zarobljena u nekom životu koji nije njezin vlastiti, nad kojim nema kontrole, a koji ne može napustiti. Što se mora dogoditi da Marijana izađe iz tog pakla, i može li uopće?

Marijana s bratom Zoranom (Nikša Butijer)

Marijana s bratom Zoranom (Nikša Butijer)

Privremeni izlazak Marijani nudi prijateljica iz školskih dana Anđela (Karla Brbić), koja živi nešto tipičnijim životom za djevojku u dvadesetim godinama, i seks s gradskim dečkima koje Marijana slučajno susreće jedne večeri.

S jedne strane bolesni otac, nezahvalna majka, potrebiti brat i rutinirana, mrtva svakodnevica prepuna nepomičnih osoba koje Marijana susreće u svom dvorištu, na putu do posla. S druge, mladost, vitalnost, funkcionalni nagoni, seks, sloboda, pokret. Toga nema puno u Marijaninu životu: najzanimljiviji trenuci njezina dana promatranje su nekog para kako se seksa i gole stražnjice kolega koji se presvlače u garderobi. Jednu večer Marijana, prije iz bunta prema majčinim komentarima negoli iz vlastite želje, odlučuje otići na rođendansku zabavu na koju ju je pozvala Anđela. Međutim, ona tom društvu pričljivih, veselih i sređenih djevojaka ne pripada, ona ne posjeduje “odjeću za van”, nema šminke, nema seksi donjeg rublja. Pobjeda je u Marijaninu životu kad uspije promijeniti uložak bez da joj netko upadne u kupaonicu. Zato kad dođe u sobu slavljenice, kopa po njezinim stvarima, krade joj gaćice i ostavlja svoju slinu na njezinoj četkici za zube, jer to je jedino što može. Nakon što ode s rođendana na putu je zaustavljaju tri gradska momka s kojima pristane sjesti u auto i “otići se zabaviti”. O toj se sceni gang banga na plaži dosta pisalo, no ne čini mi se da su pokrivene sve perspektive i posljedice. Razmotrimo scenu.

Marijana hoda ulicom. Noć je. Pored nje se zaustavi automobil s trojicom muškaraca dvadesetih i tridesetih godina. Upitaju je hoće li s njima. Marijana pristane.

Scena je, rekla bih namjerno, gotovo udžbeničkog tipa gdje Marijana čini točno ono što nas upozoravaju da ne radimo – ulazi u automobil s nepoznatim muškarcima. Marijana ne samo da ulazi u automobil s nepoznatim muškarcima već i pristaje na seks s njima, i to sa svom trojicom.

Nemojte se uzbuđivati, taj je seks dosadan i vrlo sterilno prikazan. Marijanino netipično promiskuitetno ponašanje vrhunac je fantazije za tri “frajera” koja su takvo nešto vjerojatno jedino vidjela u pornićima jer im to pristojne gradske cure koje su majke učile da paze kada će i kako kome raširiti noge nikada ne bi dopustile. Ne bi mogle dopustiti jer su restrikcije vezane za njihovo seksualno ponašanje i njihovo tijelo toliko duboko upisane u njih da ih ne mogu ni preispitivati. Vidimo to na primjeru Anđeline reakcije u sceni u birtiji kad se Marijana pristane ljubiti s vidno starijim muškarcem koji sjedne za njihov stol. Anđela je uzrujana, dramatično odlazi iz kafića, a kasnije, kada je izazove komentar Marijanine majke, kaže majci kakvu je “kurvu” rodila.

Zvučim odvratno, ali jednako je toliko odvratan način na koji majka i brat tretiraju Marijanu nakon što saznaju za poljubac, pretpostavljamo ne i za seks, nazivajući Marijanu prljavicom i kurvom, govoreći joj da bolje da se nije rodila, uz neizostavne dalmatinske batine. Jer naposljetku, batina je iz raja izašla, a kurve ne zaslužuju ništa drugo osim batina i kazne u obliku izopćenja.

Ne gledaj mi u pijat

Ne gledaj mi u pijat

Što Marijanu tjera na takvo ponašanje? Nužnost, piše Viktor Zahtila u tekstu za Kulturpunkt, no nužnost izazvana čime – potrebom za zadovoljenjem seksualnih nagona, bijegom od svakodnevice? Marijana u tom seksu previše ne uživa (zna li ona uopće uživati u seksu, ili bilo čemu, kad smo kod toga?) pa mi se to više čini kao eksperiment, privremeni bijeg, dodatni izraz bunta prema onome što zna da se ne bi smjelo, a što ju je naučila njezina obitelj koju dubinski mrzi jednako koliko i voli.

Time privremeno preuzima kontrolu nad svojim tijelom i svojim životom koja je, dakako, samo varka jer je osjećaj vezanosti prejak da bi samo tako pukao zbog ponekog poriva ili želje. Stvar je u tome da Marijana ne poznaje što sve život može biti i nema perspektivu o tome što sve ona sama može postati. Uzima ono što joj se nudi, a to je vrlo oskudno i nezadovoljavajuće. Od svega toga intenzivniji je i sigurniji, koliko god mučan i smrdljiv ponekad bio, krevet koji dijeli s majkom i ručak koji joj brat nosi na posao. Veza se čini neraskidivom, iako zapravo to nije. Treba preživjeti njezino pucanje, slamanje jednog dijela sebe koji je u Marijaninu slučaju i količinom i intenzitetom dominantan, jer je ta veza gotovo sve što ona poznaje. I zato ne može otići. Začarani je to krug koji se može prekinuti samo bolnim istupom iz okrilja sigurnosti onoga što poznajemo i što nam je rečeno da smijemo u nešto nepoznato i riskantno, ali ono u što smo mi sami odlučili kročiti. A to će uvijek na prvu pratiti osjećaj krivnje, no valja ga izdržati jer je taj istup, to odlučivanje, biranje i postupanje po vlastitom nahođenju, bilo pravo ili krivo za nekog drugog, ključ kreiranja nas samih kao autonomnih bića. Na što ne samo da imamo pravo već i obvezu prema samima sebi.

Djeca nisu vlasništvo svojih roditelja, nisu njihove lutke, nego samosvojni subjekti koji sami trebaju graditi i birati svoj život. Iako su od njih nastali, ne znači da ih roditelji posjeduju niti da su im djeca zato išta dužna. Djeca se nisu odabrala roditi niti su birala svoje roditelje, nisu imala pravo glasa u cijeloj priči oko vlastitog postojanja. Marijanina obitelj joj ne dopušta da postane svoja osoba – ili stoga što ni oni nisu imali prilike da to postanu ili stoga što za drugo ne znaju. Nije ni bitno, zapravo ništa u toj priči nije bitno osim Marijanina života koji se gasi, potencijalne mladosti koju će u potpunosti prekriti onesposobljena starost, kao u sjajnim scenama u bazenu s početka i kraja filma gdje se Marijanino mlado i potentno tijelo gubi među tijelima i egzistencijama na umoru.

Ne gledaj mi u pijat

Ne gledaj mi u pijat

U tom je smislu ovaj film pljuska svim tendencijama koje u posljednje vrijeme pokušavaju romantizirati obitelj i život u Hrvatskoj te tako pojednostaviti priču koja je sve samo ne jednostavna, u kojoj se krije puno slojeva, a prije svega istinski krik za životom – ali u ovom već postojećem životu, koji imamo pravo ispuniti kako želimo i u kojem imamo pravo na izbor. On vam neće ostaviti sladak okus u ustima, ali vas neće ni napasti dramatičnim scenama na koje možda pomišljate kad je posrijedi hrvatski film ovakve tematike. Ne gledaj mi u pijat osvježenje je u hrvatskoj kinematografiji, ne samo tematski jer u centru ima mladi ženski lik i jer se na drugačiji način bavi temom obitelji već i stilski, svojim osebujnim režijskim pristupom u kojem redateljica ne forsira ništa, a pogotovo ne humornu stranu priče. Zato mogu reći da s velikim zadovoljstvom završavam još jednu godinu na Mufu upravo tekstom o Haninu filmu i jednom novom poglavlju u hrvatskoj kinematografiji kojem se iznimno veselim i od kojeg očekujem mnogo potrebnih razbuđujućih i uzbudljivih potresa u filmskoj, ali i javnoj sferi.

 

  1. Producenti/ce: Ankica Jurić Tilić, Peter Hyldahl, Morten Kjems Hytten Juhl, Maria Møller Christoffersen. Produkcija: Kinorama, Beofilm, Hrvatska radiotelevizija. Film je dosada dobio velik broj festivalskih nagrada i priznanja, od kojih je možda najviše pažnje izazvala ona iz Venecije, FEDEORA za najbolji europski film u sklopu programa dana autora.
  2. Za iscrpniju formalnu analizu filma preporučujem pročitati tekst Viktora Zahtile na Kulturpunktu, koji se posebno bavi i problemom klase, također ključnom za analizu filma.

zlj2
Srce nije kamen: pokušaj obračuna sa “Zabranjenom ljubavi”
Laž apolitične kulture
Konferencijska večera-kabare
Arhitektura i feminizmi: mali pojmovnik
toni3
“Cosmo” i četvrti val feminizma
naslovna
Pokvari mi djetinjstvo: “Ghostbusters”
protectedimage
Muf chata o Girls (S06 E01)!
161014_3116002_The_Pool
Šutnja i osjećaji
Red Room
Vrijeme “revivala”
slikovnice-cover
Blagdanski šoping vodič kroz svijet subverzivnih slikovnica
Arrival: sadašnjost buduće prošlosti
how-to-get-away
Cijena moći u “How to Get Away with Murder”
"Crvenkapica", ilustrirao Edward Gorey
Crvenkapica u raljama feminizma
BAD MOMS
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
hm
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
ROOM_01082609-e1452462797956
Klaustrofobija roditeljske ljubavi
Greyhound Racing in Macau at the Macau (Yat Yuen) Canidrome Co. Ltd. 28MAY11 (For Post Magazine 05/06/2011)
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
makeup-cover
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
deny
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
saponia
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
friendship-cover2
Neka počne zlatno doba
amandaknox_01
Fatalna Amanda Knox
d03cae5441d542a88a34eb0ebf225905
Proizvodnja Lolite
desert-cactus
Sada i nekada i zauvijek ljeto
ja-sam-mia
Vrlo kratka analiza spota “Želim živjeti!” pomoću dijagrama
saponia
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Neil Wax, Blame
Antigona na Bleiburgu
lego
S LEGOm gradite rodne podjele!
solange-cover1
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Greyhound Racing in Macau at the Macau (Yat Yuen) Canidrome Co. Ltd. 28MAY11 (For Post Magazine 05/06/2011)
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
amanda-cover
Amanda Palmer, između bunta i privilegija
Beyonce-Formation-compressed
Koordinacija (političkog) pokreta: Beyoncéin “Formation” kao naputak za revoluciju
Transrodne žene su žene
feelreal
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
toni3
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Černobil. Fotografije: Lea Horvat
Ljeto u Černobilu
friendship-cover2
Neka počne zlatno doba
tumblr_mg6lkmn0iz1r7qnjjo1_1280
Savršena žrtva