Laž apolitične kulture

Da nam bude bolja, započnimo 2017. godinu demistificiranjem oksimorona „apolitična kultura“ koji je hrvatskoj vladi prošle godine poslužio za političko obračunavanje s neprofitnim medijima. Pod izlikom da novinarstvo i politika nemaju što tražiti u kulturi desna je politička opcija angažirala vlastiti „apolitični“ kadar koji je trebao stati na kraj kompromitiranim intelektualcima, umjetnicima i portalima koji proizvode angažirane, ljevičarske tekstove poput ovih koje redovito čitate na Mufu. Servirane su nam zatim „apolitične“ ministarske odluke koje ćemo u ovoj godini itekako osjetiti, ako već nismo: ukinuto je financiranje neprofitnih medija, a u odbore koji odlučuju o financiranju u kulturi i davanju potpora umjetnicima postavljeni su ljudi koji navodno imaju samo jedan cilj, a to je očistiti kulturu od politike. Posljedično, Ministarstvo kulture prvi put neće podržati zagrebačku Povorku ponosa, a bez potpore ostalo je i hrvatsko izdanje Le Monde Diplomatiquea. O tome da više ne možemo kupiti Zarez, ali su zato apolitično Hrvatsko slovo i jednako apolitični Vijenac i dalje na trafikama, da i ne govorimo. Apolitična kultura nije stoga samo oksimoron već i šlagvort za problematičnu politiku od koje najviše stradava upravo kultura (vidi HRT).

Književnici, kulturni djelatnici i novinari koji uporno tvrde da ne pripadaju nijednoj „strani“, da su iznad politike, a takvih je u Hrvatskoj iznenađujuće mnogo, pripadaju desnici. Ti nepristrani, „apolitični“ ljudi koji su nadišli ideološke podjele redovito prozivaju ljevicu kao netolerantnu i isključivu, ali se svejedno ne žele otvoreno izjasniti kao desničari jer će tako lakše glumiti žrtvu neutemeljenog ljevičarskog progona. Stoga njihovu „apolitičnu“ politiku ove godine napokon trebamo raskrinkati: osobe koje se pretvaraju da žive kulturu neukaljanu politikom osobe su koje redovito uništavaju kulturu jer zagovaraju politiku kojoj kultura uopće nije potrebna zato što joj je politički problematična. Takvoj politici nisu potrebni ni neprofitni mediji, ni umjetnost jer joj se otvoreno suprotstavljaju. Apolitična kultura preferira portale koji se bave „čistom“ književnošću, nagrađuje imena koja denunciraju degeneričnu, antihrvatsku umjetnost i umjetnike, govor mržnje proglašava jezikom umjetničke slobode, a one koji se takvim jezikom služe pretvara u najistaknutije ličnosti i vodeće intelektualce.

Ne postoji ljevičarski ekvivalent desničarskoj apolitičnosti jer ljevičari ne žive laž apolitične kulture. Nijedan vam ljevičar nikad neće lagati da umjetničko djelo, novinski članak ili knjige nastaju u zrakopraznom prostoru iz jednostavnog razloga što je to nemoguće. Nastaju li tekstovi na portalu Arteist, emisije Petog dana ili romani Ivane Šojat u vakuumu? Pišu li izjave Nine Raspudića, Luke Popova i Maje Hrgović pomoćnici Djeda Mraza na Sjevernom polu, a lektorira ih onda sob Rudolf? Laž apolitične kulture uvjerava nas upravo u to da je kultura moguća izvan političkog konteksta i stvarnosti i da ono što radimo ne reflektira ni na koji način naša osobna politička uvjerenja. Istina, međutim, na svu sreću, nije subjektivna: naš doživljaj istine jest, ali to što netko osobno misli da Le Monde Diplomatique ne zaslužuje novce od Ministarstva, da te pare trebamo dati, na primjer, portalu koji servira laž „čiste“ kulture, ne mijenja istinu da hrvatsko društvo i kultura imaju puno više koristi od LMD-a, Zareza ili VoxFeminae nego od svih tih „apolitičnih“ žnj publikacija zajedno.

Čemu laž o apolitičnoj umjetnosti i kulturi služi najbolje možemo vidjeti po negativnim reakcijama na Meryl Streep, koja je prije dva dana na dodjeli Zlatnih globusa održala dirljiv i važan petominutni govor u kojem je kritizirala novoizabranog američkog predsjednika Donalda Trumpa i pozvala glumce, odnosno umjetnike da podrže novinare i istinu. Streep je dobila počasnu Cecil B. Demille nagradu za svoj glumački rad, ali je uvrijeđeni Trump svejedno na Twitteru napisao kako je jedna od omiljenih, najnagrađivanijih hollywoodskih zvijezda – precijenjena. Ni laž kao ni istina nije subjektivna – ne na razini na kojoj se u ovom slučaju raspravlja, jer postoji konsenzus, odnosno ujedinjen stav o tome što Meryl Streep znači za američku kulturu. Znamo da je Streep izvrsna glumica. Riječ je o nepobitnoj činjenici koju ni sto Trumpovih tweetova ne može promijeniti. Zemlja je od Sunca udaljena osam svjetlosnih minuta, Uran se oko Sunca okreće u horizontali, Meryl Streep je sjajna glumica. O takvoj nepobitnosti pričamo. Dakle, Donald Trump laže, a oni koji bespogovorno prihvaćaju i šire njegove riječi njeguju „apolitičnu“ kulturu laži u kojoj za politički osviještene i angažirane umjetnike nema mjesta.

Govor Meryl Streep nisu pozdravili oni ljudi koji smatraju da umjetnici ne bi smjeli pričati o politici jer politika navodno ne spada u opis njihova posla. Umjetnost je, međutim, politika jer tematizira i interpretira stvarnost koja nikad, ali ama baš nikad nije apolitična. Glumac je dakle političko biće, jednako kao što su to američki predsjednik, kao što su to vizažistice, kamermani, senatori, pa čak i fiktivni Djed Mraz. Kad Ceca Ražnatović tvrdi da ona samo pjeva o ljubavi, da je politika ne zanima, mijenja li to istinu Cece Ražnatović? Ljubav srpske pjevačice nije apolitična kao što to nije bio ni njezin suprug slastičar. Laž apolitične kulture služi da se hegemonijska, diskriminatorna politika netransparentno diseminira kulturom i ljudima podvali kao ideološki neutralna, iako to naravno nikad nije. Zadaća neprofitnih medija, ali i medija općenito, trebala bi biti da raskrinka laži o toj neutralnosti i apolitičnosti te da nas obavijesti o kontekstu i implikacijama kulture koju najčešće nekritički i refleksno usvajamo. S obzirom na tu važnu zadaću koju imaju, mediji su definitivno sastavni dio kulture. Ukoliko ih iz kulture želimo izbaciti, radimo to kako bismo nesmetano lagali i kulturu svojim lažima neprestano degradirali.

Streep je u svom obraćanju rekla da Trumpovo ruganje slabijima daje dopuštenje drugima da se ponašaju na isti način. Ako se američki predsjednik može rugati čovjeku u kolicima, što prosječnog Amerikanca sprečava da napravi isto? Jednako vrijedi i za hrvatske državnike kad kažu da su manjine same krive što ih većina progoni i cipelari. Kad javna televizija pljuje po feminizmu, time poručuje da je prihvatljivo javno pljuvati po rodnoj jednakosti i ženama. Kad Ministarstvo kulture ne podrži Zagreb Pride, time propagira nekulturu homofobije. To su nepobitne činjenice. Novac koji Ministarstvo daje neprofitnim medijima, umjetnicima i manjinama nije nikakva apanaža, to je novac koje društvo investira u vlastiti razvoj, u kritičko mišljenje, u slobodu govora i izražavanja. Činjenica je da u Hrvatskoj te vrijednosti njeguje isključivo ljevica, dok desnica propagira oksimoron apolitične kulture kako bi se indoktrinacijom i laganjem obračunala s uređenim i progresivnim društvom i njegovim glavnim uporištem: kulturom.

Siječanjski je broj francuskog modnog časopisa Marie Claire iz ove godine u sendvič modnih editorijala, reklama i horoskopa uklopio i dva vrlo oprečna teksta. Prvi je veliki intervju s Isabellom Rossellini u kojem glumica kaže da se osjeća blisko novoj generaciji feministkinja i afirmativno govori o starenju i ženskoj neovisnosti. Drugi je tekst o Christine Lagarde, predsjednici MMF-a, koji se čita više kao plaćeni oglas i hvalospjev „najmoćnijoj Francuskinji na svijetu“. CV nekadašnje ministrice financija ovim se prilogom jasno nastoji depolitizirati. Marie Claire piše o tome kako se Lagarde osjeća nago bez svog nakita, kako su njezina slabost opere u pet činova te da je ona „međunarodna životinja“. Časopis se politike i novca dotiče nonšalantno, kao da je za čitateljicu jednako važno to što Lagarde voli Wagnerovog Parsifala i to što se nalazi na čelu Međunarodnog monetarnog fonda. Možemo, naravno, reći da nam se Meryl Streep i Isabella Rossellini obraćaju iz privilegirane pozicije, ali njihova pozicija i mjesto koje u društvu zauzima Christine Lagarde politički se ipak ne podudaraju. Streep na primjer zagovara ono što kapitalisti poput Lagarde i Trumpa ne mogu osjetiti: odgovornost i empatiju.

Nisam Christine Lagarde spomenula slučajno. Osoba koja se bavi društvom na način na koji se njime bavi ona može uživati samo u onoj kulturi koja je ne izlaže kritici. Njoj je dakle u interesu da kultura bude apolitična. Isto važi i za Donalda Trumpa, za Kolindu Grabar Kitarović ili za hrvatskog ministra financija Zdravka Marića. Meryl Streep koja ga ne proziva javno na televiziji Trumpu je prije koju godinu, uz Juliju Roberts, bila omiljena glumica. Sad mu je precijenjena. Da je recimo LMD „apolitičan“ poput Hrvatskog slova, sigurna sam da ne bi imao poteškoća da bude dovoljno isplativ hrvatskoj vladi jer stvar je upravo u tome: ne isplati se investirati u kulturu koja će te javno prozvati kad oštetiš društvo. Koji bi ministar kulture htio da postoje portali koji će iskopati njegovu sliku na kojoj stoji pored apolitične ustaške zastave ili s apolitičnom ustaškom kapom na čelu? Za desnicu je depolitizacija kulture pitanje golog opstanka. Plaćeni, takozvani apolitični mediji i umjetnici koji joj pišu hvalospjeve dobro su došli. Problem su neprofitni mediji, mediji koje traže javni novac, a ne mogu biti privatno kupljeni.

Komentari
  1. Modesty
  2. sara
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Napokon superžena
Kultura silovanja: ti si kriva što si silovana
Chat of Thrones (S07 E01)
Povratak “Twin Peaksa”: 5.-9. epizoda
Napokon superžena
Treba li feminizmu Wonder Woman?
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Tjeskoba ženskog autorstva
Mit o nasilju
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Fatalna Amanda Knox
Proizvodnja Lolite
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva