Vrijeme “revivala”

Ignoriram vijest o snimanju trećeg filmskog nastavka Seksa i grada koja mi se prije nekoliko tjedana nasumično pojavila u newsfeedu. Ne želim čak ni provjeriti njezinu istinitost za potrebe pisanja ovog teksta. Jer stvarno, kome treba Seks i grad 3? Dok su obožavatelji/ce serije priželjkivale prvi nastavak, kod snimanja drugog već su pretegnuli ekonomski razlozi, a potencijalni treći teško može računati na jednaku financijsku isplativost. Čini se kako oko Seksa i grada vlada internetski konsenzus da su filmski nastavci pokvarili seriju stavljajući naglasak na njezine najslabije i najpovršnije aspekte. Nekada važna serija pretvorila se u jedan od onih pop-kulturnih primjera koji bi trebali služiti kao upozorenje pohlepnim proizvođačima i needy fanovima: previše dobre stvari nije uvijek dobro.

Možda bih u potpunosti zanemarila tu neprovjerenu vijest da nisam i dalje duboko razočarana novim epizodama Gilmoreica. Kao njihova obožavateljica, bila sam uvjerena da je potreba za nastavcima ne samo emocionalno nego i estetski opravdana stoga što Amy Sherman-Palladino nije dobila priliku dovršiti seriju. Također mi se činilo da je desetak godina dovoljan razmak da se mogu pokazati stvarno značajne promjene u životima likova. Štoviše, kada se na reunionu 2015. prvi put spomenula mogućnost oživljavanja serije, osjetila sam nemoguću, suludu nadu koja se ubrzo pretvorila u pravu fizičku potrebu za novim epizodama. Snažni fanovski osjećaji potpuno su ušutkali bilo kakav oprez i skepsu. Danas pak razumijem da su mnogi fanovi sretni što nove epizode postoje, ako ništa drugo, no ja bih radije da nikada nisu ni snimljene – što svjedoči o tome da seriji i dalje ne pristupam sasvim racionalno.

Film Seks i grad, 2008.

Film Seks i grad, 2008.

Slično kao i sa Seksom i gradom, nastavci Gilmoreica izgledaju mi poput zlonamjerne karikature originala koja kao da je izdvojila i uvećala sve mane serije: nerijetku fabularnu i psihološku nedosljednost, razmaženost i nezrelost glavnih junakinja koje se prikazuju kao pozitivni uzori, povremene promašene i uvredljive šale. Gledatelji/ce kojima su nastavci prvi susret s Gilmoreicama ili Seksom i gradom s pravom se mogu pitati zašto se te serije uopće smatraju kvalitetnima.

Filmski nastavci jedan su od glavnih razloga zašto je sada još teže objasniti novost i osvježenje koje je Seks i grad krajem 1990-ih unio među televizijske prikaze žena. Danas je ta serija postala dijelom “dokumentarne kulture”, kako bi rekao Raymond Williams, a za bolje razumijevanje dokumentarne kulture – za razliku od nama suvremene “življene kulture” – potrebno je rekonstruirati kontekst njezina nastanka. Budući da internet pomaže stvoriti dojam sinkronije, istovremenog postojanja svega, izvorni kontekst lako se gubi iz vida, a suvremeni pogled precizno i nesentimentalno razotkriva problematična mjesta starijih pop-kulturnih proizvoda. Kako bi uistinu zaživio u novom vremenu, revival starije serije ili filma ne bi se smio oslanjati isključivo na recikliranje, često površno, vlastitih dobro poznatih motiva već bi trebao ponuditi i nešto drugačije, nešto novo.

Rekla bih da se to događa tako rijetko stoga što autori/ce, a često ni fanovi, ne uzimaju dovoljno ozbiljno vrijeme koje je proteklo između kraja originala i početka revivala. Primjera radi, u filmskim nastavcima Seksa i grada pokušava nas se uvjeriti da je povjerenje između Carrie i Biga nakon četiri godine stabilne veze krhko kao što je bilo negdje sredinom druge sezone serije, a u novim epizodama Gilmoreica trebamo prihvatiti činjenicu da Luke i Lorelai nijednom u devet godina nisu raspravljali o tome hoće li imati djece. Gotovo bih rekla da se najtužnija stvar koja se u svijetu Gilmoreica dogodila između 2007. i 2016., smrt glumca Edwarda Herrmanna, ispostavila kao najbolja za revival jer je prisilila autore da za Emily Gilmore napišu novu priču, punu uvjerljive tuge i neočekivanih skretanja, po mom mišljenju najbolji dio nastavka.

Gilmore Girls: A Year in the Life, 2016.

Gilmore Girls: A Year in the Life, 2016.

O tim je problemima nedavno govorio i Mark Frost, uz Davida Lyncha autor Twin Peaksa, čije su mi riječi dale nadu da će taj revival biti drugačiji od ostalih kao što je izvorna serija bila drugačija od svega dotad viđenog na televiziji. Lynch i Frost nikada nisu zazirali od iznevjeravanja očekivanja, pa tako ni sada ne namjeravaju dati “jednostavne odgovore na pitanja stara 25 godina”. Za njih novi Twin Peaks nije “vježbanje nostalgije” već “hvatanje u koštac s jednom od najsnažnijih tema u čitavoj umjetnosti, a to je nemilosrdan protok vremena”.

Osjećam, ipak, da nije fer moje druge ljubavi uspoređivati s Twin Peaksom jer se tu ne radi o običnoj seriji. Odgovornost za njezina slaba mjesta ne leži na autorima serije, već na izvanjskim pokušajima da se modernističku i nadrealističku Lynchovu poetiku ukalupi u okvire onodobne standardne televizijske produkcije. Također, suprotno navedenim primjerima, nastavak serije (a zapravo prequel), film Twin Peaks: Fire Walk with Me, najbolje pokazuje kako je original zapravo trebao izgledati.

Međutim, iako revivali rijetko doista vode računa o “nemilosrdnom protoku vremena”, primjer treće knjige o Bridget Jones, Mad About the Boy Helen Fielding, u tom kontekstu predstavlja hrabar iskorak. Mislim da više neću nikome ništa spojlati ako kažem da se Fielding odlučila “ubiti” Bridgetina partnera, obožavanog romantičnog junaka Marka Darcyja, jer je procijenila da Darcy ionako “ne bi mogao preživjeti još jedan sretan kraj”. Filmska industrija, predvidljivo, nije bila spremna za tako radikalan iskorak te se umjesto ekranizacije trećeg romana pojavio film Bridget Jones’s Baby u kojem se Bridget i uskrsli Darcy ponovno spajaju i prekidaju, pa se opet spajaju, u velikoj mjeri ponavljajući obrazac prethodnih dvaju nastavaka.

Bridget Jones's Baby, 2016.

Bridget Jones’s Baby, 2016.

Nije teško zaključiti da su ekonomski motivi koji pokreću svaki revival ujedno razlog zbog kojeg proizvođači preferiraju igrati na sigurno kad je riječ kako o sadržaju, tako i o formi novih nastavaka. Tu je također i fanovska žudnja da se iluzija nastavi, da se ponovno nađemo u poznatom i voljenom pripovjednom svijetu, koju su proizvođači danas sve češće voljni saslušati. Međutim, budući da se način na koji gledamo serije i konzumiramo popularnu kulturu u posljednjih desetak godina značajno promijenio, tim se dvama očekivanim motivima može pribrojiti i treći.

U 90-ima je bilo nemoguće da televizijska kuća odustane od otkazivanja serije samo zato što ima jaku fanovsku bazu, kao što je bio slučaj s neprežaljenom serijom My So-Called Life. Još se sredinom 2000-ih moglo dogoditi da kritički hvaljena serija poput Deadwooda ostane bez zaokruženog kraja kakav danas dobivaju i puno manje kvalitetne serije, no u posljednje vrijeme televizijske kuće ne vode računa isključivo o gledanosti nekog programa već i o njegovoj kritičkoj recepciji te kulturnom utjecaju, ali i o čisto estetskim pitanjima poput dosljednosti i zaokruženosti same priče. Starije serije, bez obzira na njihovu kvalitetu i našu posvećenost, jednostavno nismo mogli pratiti onako kako pratimo današnje, stalnim i brzim javnim komentiranjem na društvenim mrežama, blogovima ili portalima. Serije su se promijenile jer je HBO-ov model postavio nove standarde kvalitete, a i mi smo postali zahtjevniji gledatelji. Zato se čini da bi mnoge starije serije tek sada mogle dobiti javnu recepciju kakvu zaslužuju i da su revivali dobra prilika da se to nadoknadi. No, kao što se pokazalo s Gilmoreicama, vrlo se lako može dogoditi da se takvi planovi izjalove upravo zbog tog novog strožeg i zahtjevnijeg gledateljskog pogleda.

Specijalni agent Gordon Cole (David Lynch) jede donut u najavi za novu sezonu Twin Peaksa, 2017.

Specijalni agent Gordon Cole (David Lynch) jede donut u najavi za novu sezonu Twin Peaksa, 2017.

Odvajanje fanovskih osjećaja od teorijskog opreza dodatno komplicira najproblematičniji i najmutniji razlog za oživljavanje starijih pop-kulturnih proizvoda, a to je, naravno, nostalgija. Želimo još onoga što nam je serija pružala, ali želimo i ono vrijeme u kojem nam je to pružala. Nostalgija se često gradi upravo preko popularne kulture jer nas stara serija, film ili glazba tako lako podsjeća na neko drugo vrijeme, uvijek ono u kojem smo bili djeca, mladi ili barem mlađi.

Ima jedno razdoblje u mom životu koje posebno volim evocirati pomoću popularne kulture, jedan kratak period tik prije rata, prije puberteta, prije nego što su se moji baka i deda odselili iz Zagreba na more. Serije koje sam tada voljela gledati na televiziji, Poirot, Lovejoy i Jeeves i Wooster, a posebno njihove špice, još uvijek imaju moć da me na jedan jedva uhvatljiv ali stvaran trenutak vrate u 1990., da mi se učini da sjedim u bakinoj dnevnoj sobi na Ravnicama i da se u mom svijetu ništa ne trese.

No baš je u tome vidljiv manipulativan način na koji djeluje pop-kulturna nostalgija. Rekreirajući prošlost isključivo pomoću popularne kulture koju smo voljeli, nostalgija tu popularnu kulturu izvlači iz njezina izvornog društvenog, političkog i ekonomskog konteksta te je tako čini apolitičnom i nekonfliktnom. Zaboravljajući na političku zbilju tog vremena i romantizirajući vlastito djetinjstvo i mladost, žalimo za vremenom koje je nemoguće vratiti, ali kojega nikada nije ni bilo.

Repriziranje starih serija tako može poslužiti kao privremena utjeha koja je na jedan slatko-gorki trenutak u stanju reaktivirati prošlost koja živi u nama, no revivali koji se previše oslanjaju na poznate formule originala kao da upadaju u vremenski procjep između prošlosti i sadašnjosti te nam i nehotice pokazuju koliko se kulturno-povijesni kontekst promijenio, kako je svijet drugačije mjesto i da mi više nismo isti oni kojima je originalna serija bila potrebna. S druge strane, oni revivali koji vode računa o “nemilosrdnom protoku vremena” upravo se tim procjepom svjesno bave. Ne nude nam romantiziranu sliku prošlosti, već kritički pogled iz sadašnjosti. A time postaju mnogo više od revivala.

Dok sam pisala ovaj tekst, naletjela sam na vijest da Lena Dunham ne bi odbila ponudu da snimi filmski nastavak Girls. Da, išla bih pogledati film. Ne, ne mislim da je to dobra ideja.

Ne dajte se gadovima, Offred i Grace!
#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Jill Soloway: pomicanje granica roda i žanra
Ne dajte se gadovima, Offred i Grace!
Angelizacija puka
Povratak “Twin Peaksa”: 10.-18. epizoda
Ne dajte se gadovima, Offred i Grace!
Long Black Dick 24
Ljubav u doba socijalizma i ostale queer romanse Sarah Waters
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Feministička trudnoća u devet crtica
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Zlostavljanje s rokom trajanja
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Bebe devedesetih i Mimi Mercedez
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva