89. dodjela Oscara

tumblr_om2jsdiz761sw2yhio2_540

Dodjele Oscara nikad nisu bile moj „guilty pleasure“ zbog toga što uopće ne uživam u njima. Nakon cjelonoćnog gledanja 89. dodjele, u ponedjeljak ujutro dočekao me sms od banke o prispjelom dugovanju koji me natjerao da se zapitam što sam to dobila od ovogodišnjih Oscara? Dugujem li njima nešto? Oscarima se vraćam kao i Eurosongu, ne zato što očekujem nezaboravne sate provedene uz televiziju, već zato što znam da su te dvije manifestacije u direktnoj vezi s mojim bankovnim računom, mojim snovima i problemima koje svakodnevno proživljavam daleko, najdalje od La La Landa i Hollywooda. Pomisao da možemo prespavati Oscare i baviti se samo „pravim problemima“, živjeti svoj „stvarni život“ koji nema nikakvih dodirnih točaka s američkom industrijom zabave, laž je koju nemam namjeru pričati samoj sebi a ni drugima. Zbog toga dodjele redovito pratim jer me se tiču.

Godine mi, kao i većini nas, prolaze u popularnoj kulturi koja je mahom proizvod američke industrije zabave: odlasci u Cinestar, gledanje serija i glazba koju slušam obilježavaju moj život u jednakoj mjeri u kojoj to čine tajne sjednice hrvatske vlade. Stoga nije nevažno što je ovogodišnji pobjednik Oscara film Moonlight, a ne La La Land. Nije nevažno ni to tko sjedi u HRT-ovom studiju i komentira dodjelu. Ništa od toga nije nebitno. Ove godine, na primjer, Hrvatska na Eurosong šalje homofoba, novi američki predsjednik, hrvatska vlada i mnogi drugi rade na dokidanju ženskih i LGBTIQ prava i važno je, jako važno, to što je Oscara za najbolji film Akademija dala Moonlightu, filmu koji govori o gay muškarcu, crncu, o rasno i klasno segregiranom društvu u kojem riječ preživjeti ima potpuno drugačije značenje za ljude poput Trumpa i za anonimnog gay dilera u Atlanti.

Zbog toga mi je možda najgori trenutak večeri bio kad je Jimmy Kimmel na dodjelu uveo „obične“ ljude, turiste koji su došli u obilazak Hollywooda, ne znajući da će završiti pred kamerama i najvećim zvijezdama američke kinematografije. Ti su se predstavnici puka rukovali s kremom američkog društva, s Denzelom Washingtonom, s Meryl Streep i mnogim drugima, i onda su ih brzo ispratili van, da se vrate svojim „pravim“ životima koje nikad nećemo gledati na velikom ekranu. Druga problematična stvar bila je vidjeti Caseyja Afflecka kao pobjednika u kategoriji glavne muške uloge, s obzirom na ozbiljne optužbe za seksualno uznemiravanje dviju žena na snimanju filma o Joaquinu Phoenixu I’m Still Here (2010). Kao i Mela Gibsona, Afflecka je Hollywood spremno rehabilitirao. No, iako je Kimmel u par navrata ismijavao Gibsona i predsjednika Trumpa, Afflecka nije ni dotaknuo.

Političkih je govora naravno bilo, poput onog Orlanda von Einsiedela, čiji je film The White Helmets dobio Oscara za najbolji kratkometražni dokumentarni film, ili pisma koje je Akademiji i američkoj javnosti poslao oscarovac Asghar Farhadi iz Irana, ali čini mi se da se ozbiljnost situacije u kojoj se svi kolektivno nalazimo ipak nije najjasnije čula. Dodjela je započela radosnim nastupom Justina Timberlakea, protekla je u znaku mjuzikla La La Land koji je osvojio šest kipića te insceniranom sukobu između Kimmela i Matta Damona, i tek na kraju završila ozbiljno, potpunom dezorijentacijom i pogrešno proglašenim pobjednikom za najbolji film godine. Mislim da je taj završetak bio preslika onoga što se događa izvan sigurnih zidina Hollywooda: dovoljno je izgovoriti nagradu nekome tko je nije zaslužio i time pokrasti osobe koje jesu. A ako je netko utjelovljenje aproprijacije i krađe, onda su to ljudi koji se pretvaraju da nas od ozbiljnih političkih boljki može izliječiti apolitični mjuzikl. Zlatno vrijeme Hollywooda kad su se bijelci, raspjevani i rasplesani, družili samo jedni s drugima, daleko od prisvojene crnačke popularne kulture, na svu je sreću prošlost. Filmovi koji nas u to razdoblje žele vratiti ne zaslužuju hvalospjeve i Oscare.

Lista mojih favorita bila je kratka. Htjela sam da pobijedi Viola Davis jer sam njezin fan još od filma Doubt (2008). Navijala sam za Tonija Erdmanna, koji je po mom mišljenju uz Arrival i Elle najbolji film koji sam pogledala u zadnjih nekoliko mjeseci. Moonlight mi je također odličan i obradovalo me što je odnio tri Oscara, pogotovo imajući u vidu klimu u kojoj su mu nagrade dodijeljene. Navijala sam za Isabelle Huppert u kategoriji najbolje glavne glumice. Što mislim o Arrivalu već znate.

Dodjelu sam, nažalost, pratila na HRT-u. Komentatori su ostali isti kao i prošle godine. Nijedne žene u studiju. Mario Kozina bio je okej, ali skoro da se nije ni čuo od pričljivog Nenada Korkuta. Sigurna sam da je Korkut uživo šarmantan i zabavan čovjek, ali nije mu mjesto na televiziji: njegovi su komentari primjereniji za neko intimno, prijateljsko gledanje Oscara doma uz kokice nego za javni televizijski servis. Kozina je jedini gaf napravio kad je komentirao Elle i temu silovanja, zbog čega mislim da je u studiju trebala biti prisutna feministkinja koja bi o tome, ali i o Afflecku, mogla reći par suvislih riječi. Također bi bilo lijepo komentiranje ženskog izgleda i tijela prepustiti ženama jer su Korkutove opaske na tu temu najčešće posve neprimjerene.

Crveni je tepih, naravno, sastavni dio dodjele, ali ako već kritički komentiramo izgled žena, red je onda da zakačimo i muškarce. Na primjer, Halle Berry je imala lošu periku, ali jednako je lošu frizuru imao i Sting. Glumice su bile loše odjevene ove godine, ali glumci su također bili uniformirani i dosadni. Dvostruka mjerila ozbiljna su stvar. Diskriminaciju je dovoljno izgovoriti da ona postane nečija stvarnost. Pitanje stila je, osim toga, političko pitanje i glupo je razgovarati o skupim haljinama izvan bilo kakvog konteksta i bez ozbiljne kritičke namjere. Ne podnosim kad ljudi banaliziraju modu s crvenog tepiha upravo zbog toga što je i odjeća izvan kostimografije važan dio holivudske industrije i stoga što mi, gledateljice, posredstvom te mode osjećamo vlastito tijelo kao nešto što je u svakom trenutku izloženo paušalnim prosudbama poznatih i nepoznatih muškaraca koji se prozivaju modnim kritičarima, iako zapravo nikad ne kritiziraju modu, već uvijek žene i žensko tijelo.

Isti se mizogini obrasci nažalost koriste i kad govorimo o ženskim ulogama, ali i filmovima općenito. Na jedan način doživljavamo muški glumački i redateljski genij, a posve drugačije žene, što objašnjava prešućivanje problematičnih detalja iz života Caseyja Afflecka, a promoviranje posve beznačajnih informacija kad su glumice u pitanju (koga su obukle, s kim hodaju). To je još jedan od razloga zašto dodjele Oscara treba gledati. One nas podsjećaju na to koliko je teško postići bilo kakav oblik ravnopravnosti i zbog čega je bitno kroz industriju zabave senzibilizirati javnost i suočavati je s predrasudama i neznanjem koji su u pozadini svake vrste spolne i rodne diskriminacije te rasne segregacije. Politika koja diskriminira također je rezultat filmova i estrade, za što je najbolji primjer Donald Trump, ali i HRT.

Posljedni trenutak na 89. dodjeli Oscara u kojem najboljim filmom prvo greškom proglase La La Land pa tek onda Moonlight bio je vrlo znakovit. Oba su filma svojevrsna ljubavna priča, ali posve su različito politički intonirani. Dati nagradu La La Landu ili Moonlightu značilo je nagraditi dvije bitno drugačije umjetnosti: onu koja samo glumi raznolikost i inkluzivnost, a zapravo je reakcionarna, ili onu koja ne mora glumiti ništa jer je doista znak razlike. Damien Chazelle nije nikakav subverzivni inovator jer su ženski likovi koje piše i režira, čak i kad su glavni, posve sporedni. Ne očekujem od Chazellea, s obzirom na stvari koje je dosad napravio, emancipirane ženske protagonistkinje u budućnosti, kao ni intersekcionalnost. Barry Jenkins je, s druge strane, napravio film koji se ne pretvara da je snimljen u Hollywoodu 1950-ih, što znači da puno bolje prikazuje kompleksnost suvremenog života. S obzirom na to da ne želim živjeti u prošlosti u kojoj je muški genij stvarao, a žene odustajale od svojih snova da bi ih sanjali muškarci, kao ni u prošlosti u kojoj su glas imali samo bijelci, a crnci pili vodu na odvojenim česmama, naravno da želim više filmova poput Moonlighta, a manje problematične propagande koju proizvodi Chazelle. I zbog takvih stvari bitno je pratiti Oscare i imena koja Akademija nagrađuje. O tim nagradama ovisi mnogo toga, ne samo u Hollywoodu.

Komentari
  1. iva radat iva radat
  2. Ledidi
#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Feministički pristupi prevođenju
#YouToo
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
“Dobra godina” i veliki pljusak
Feministički pristupi prevođenju
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva