Ljepotica i zvijer

Bajka koja je najčešće prepričavana, preispisivana i ekranizirana u zadnje vrijeme, iako je oduvijek bila iznimno popularna, Ljepotica i zvijer, priča je u kojoj možemo tražiti i naći feminističko izbavljenje, ali i klice najgore mizoginije. Puno toga, naravno, ovisi o ljudima koji bajku interpretiraju i nastoje oživjeti vlastitim književnim i filmskim verzijama. Nažalost, opća mjesta, a posebno stereotipne rodne uloge, ono su za što se najlakše uhvatiti i reproducirati izbjegavajući bilo kakvu vrstu transgresije i iznijansiranosti koja bi mogla otuđiti publiku naviklu na jednostavnu romantičnu priču o začaranom princu i lijepoj djevojci koja ga je spasila. I upravo je to ono čemu neprestano svjedočimo kao čitateljice i gledateljice: nove verzije bajke najčešće su zapravo ista stara priča u kojoj arhetipovi ostaju netaknuti. Dinamika odnosa između Ljepotice i zvijeri ostaje ista, uloge koju sporedni likovi u priči zauzimaju također. Da bi junakinja našla svoje ispunjenje u tuđoj kletvi, ona ne smije razbiti kletvu koja je na nju bačena, a to je kletva romantične ljubavi od koje nikako ne može pobjeći, pa čak ni u najnovijim, suvremenim verzijama bajke. Jedan od glavnih krivaca zašto se ne možemo odmaknuti od konvencionalne, stereotipne priče o Ljepotici i zvijeri svakako je Disneyjeva animirana adaptacija iz 1991. i ovogodišnja live verzija iste priče s feministkinjom Emmom Watson u ulozi glavne junakinje Belle.

Za mene će Ljepotica i zvijer zauvijek biti i ostati bajka o komadanju ženskog mesa, o mučenju i djevojačkom trpljenju za dobrobit muškaraca. Disney, naravno, priča drugu priču, ali po meni je Ružin pupoljak, slovačka narodna priča, the real deal zato što iz te verzije ne pamtimo sretan kraj, već ono što mu je prethodilo: očevo branje ružinog pupoljka i djevojačku žrtvu koja je tu krađu trebala iskupiti. U Ružinom pupoljku bezimena kći, lijepa kao ruža, svog oca zove „tatice“ („Nemoj se više zbog toga žalostiti, tatice; kad je tako, ići ću i nekako ću već pretrpjeti što me čeka.“) i nijemo trpi noćna mučenja kako bi skinula kletvu s dvorca i čudovišta koje u njemu živi: „…i jato razne gamadi nagrne u sobu i navali na djevojku kao skakavci na livadu. Štipali su je, tukli, vukli za kosu, ubadali i činili joj najgore što su znali, ali djevojka je ostala nijema kao i prošle noći.“ Puno bi zanimljivije bilo vidjeti Emmu Watson u ulozi koja zorno prikazuje svu grozotu situacije u kojoj se Ljepotica nađe, ali naravno da je raspjevana Belle atraktivniji lik, djevojka s kojom ćemo se puno lakše identificirati nego s bezimenom kćeri koja ne uživa u razgovoru o literaturi i nije rođena Parižanka koja vene među francuskim neukim seljačinama. No, o toj ćemo klasnoj tematici kasnije. Vratimo se prvo hororu i tome zašto je glupo elemente jeze razvodniti lošim mjuziklom.

Ekranizacija češkog redatelja Juraja Herza iz 1978. godine, Panna a netvor, ne bježi od morbidnih, horor elemenata priče koji su ključni za Ljepoticu i zvijer. Netvor odnosno čudoviše nije uljepšano, već je prikazano kao podvojena ličnost, redateljski je uhvaćeno između želje da djevojku ubije i pojede te romantičnih osjećaja koji su odjeci njegovog ljudskog ja. Čudovište je tragičan junak, krvožderno stvorenje, usamljeno i željno ljudskog društva koje bi ga rehabilitiralo u plemića kakav je nekad bio. Plašeći se vlastitog lika, srameći se svog izgleda, zvijer se čitavo vrijeme krije od Julie s kojom razgovara samo po noći. Ljepotica nije, dakle, jedini romantičan lik u filmu, kao što je slučaj u većini drugih ekranizacija, već je to i zvijer u čijem derutnom zamku ljepotica boravi. Disneyjevu zvijer, s druge strane, valja prvo kultivirati da bi mogla voljeti, što znači da su plemeniti ljubavni osjećaji nešto što muškarac-čudovište mora naučiti od žene, isprva te osjećaje zrcaliti da bi ih onda počeo iskreno osjećati. Štoviše, upravo je nedostatak empatije najčešće razlog zašto čarobnica baci kletvu na „nesretnog“ princa i osudi ga na životinjski lik. Vesela je Disneyjeva pjesma tu da se opustimo i zaboravimo na prinčeve prijašnje indiskrecije i okrutnosti i da se zaljubimo zajedno s Belle u njegovu životinjsku verziju koja, za razliku od Herzovog netvora, samo izgleda krvožderno, a zapravo je plišani medvjedić, usamljen i neshvaćen od seljaka koji bi i njega i Belle najradije nabili na kolac zato što čitaju knjige i plemeniti su.

Ideju da valja pripitomiti mušku zvijer dugujemo velikim dijelom francuskim plemkinjama koje su njegovale duh uljudnog razgovora u svojim pariškim salonima u koje su primale kremu francuskog društva. One su kultivirale uglađenost, dar ugodnog i pametnog razgovora s umjetnicima i filozofima, odnosno buržujima koji nisu imali slobodan pristup francuskom dvoru. Razvoj konverzacijskih salona itekako je bio rodno obilježen: većina je domaćica bila u dogovorenim brakovima s muškarcima koji nisu pretjerano marili za lijepe riječi. Markizu Catherine de Vivonne, na primjer, udali su u dobi od 12 godina za muškarca od 23 i rodila je sedmero djece. Stoga nije nikakvo čudo da su plemkinje denuncirale mušku brutalnost i poticale fantaziju romantične ljubavi neukaljane bračnim obavezama. Bajke poput Ljepotice i zvijeri savršeno su se, dakle, uklapale u njihov ideal delikatnih ljubavnih osjećaja uslijed kojih i najgori muškarac može postati civiliziran i romatičan sugovornik i ljubavnik.

Priča La Belle et la Bête (1757) Jeanne-Marie Leprince de Beaumont smatra se klasičnim predloškom ove bajke iako, naravno, nije jedina njezina verzija. Disneyjev crtić i film naslanjaju se upravo na ovu popularnu francusku varijantu koja tipizira glavnu junakinju, odriče joj bilo kakve individualne karakteristike i pretvara je u arhetip dobre, odnosno vrle djevojke kojoj su na prvom mjestu otac, knjige i, naravno, Bog. Paralelno s uljuđivanjem Francuza, ugledne su Francuskinje njegovale i duboku pobožnost koju su suprotstavljale dvorskim devijantnostima i raskalašenom ponašanju kojem su zapravo i same često bile sklone. No, nakon života punog seksualnih eskapada i ekscesa, dame koje su dolazile na loš glas obično bi spoznale Boga i povlačile se iz pomodnog društva u privatnost kako bi popravile svoj narušen ugled. Stoga vrlina koju je propagirala Leprince de Beaumont, a onda preuzeo Disney, nije karakterna osobina Ljepotice, već dušebrižničko mjerilo po kojem sudimo o svim ženama i njihovoj moralnoj ispravnosti. Naime, u priči francuske autorice, Belle ima i dvije sestre koje vila na kraju pretvori u kamene statue zato što nisu dobre kao što je to njihova najmlađa sestra. One ne žele raditi po kući kad njihov otac ostane bez novca, otvoreno preziru dobrotu svoje sestre i ne predaju se božjoj volji u najtežim trenucima svog života. Ljepotica je, dakle, arhetip a ne ljudsko biće, svejedno govorimo li o bajci iz 18. stoljeća ili ovogodišnjem Disneyjevom filmu, i svaki pokušaj da se s njom identificiramo pretvara nas u vrtnu skulpturu zato što dobra žena poput Belle jednostavno ne postoji. U usporedbi s njom sve smo mi njezine starije i nevaljale sestre.

Feministička pripovjedačica Angela Carter u svojoj je zbirci The Bloody Chamber (1979) dvjema pričama polemizirala s pričom Jeanne-Marie Leprince de Beaumont koju je kasnije i sama prevela na engleski. Carter je preuzela motiv koji smo toliko puta vidjele, ali nije stala na pukom prepričavaju Ljepotice i zvijeri, već je Ljepotici oduzela vrlinu a dala joj glas. U priči The Tiger’s Bride Carter je detronizirala figuru oca i to odmah prvom rečenicom: „Moj me otac izgubio na partiji karata sa Zvjerkom“. Pripovjedačica kasnije usputno primjećuje, cinično, kako njezin otac voli retoriku, kako je prokockao njezin miraz, a majku joj svojim kockanjem i preljubima otjerao u grob. U Tigrovoj nevjesti ocu više ne tepamo „tatice“, već ironično komentiramo propast njegove duše za kartaškim stolom. Priča koja u knjizi prethodi ovoj, The Courtship of Mr. Lyon, vjernije prati original, ali rezultat je jednak: otac bespogovorno svoju kćerku predaje u ruke gospodinu Lavu koji ima novac i utjecaj. Carter eksplicitno komentira korist koju otac ima od svoje kćeri, odnosno njezinu novčanu vrijednost. Ono što je u Ljepotici i zvijeri prikazano kao implicitna i oklonostima opravdana razmjena dobara, ovdje se razotkiva kao trgovanje na štetu junakinje: djevojka vrijedi kao suho zlato, ali ne više od toga. Ona ima svoju cijenu. U Tigrovoj nevjesti trganje ruže izmješteno je i više ne simbolizira početak novčane razmjene između upropaštenog trgovca i zvijeri, već se odvija između kćeri i oca koji želi ružu kao znak oprosta. Kći daje oprost, ali se prije toga namjerno ubode na trn da tu ružu zakrvavi kako bi ocu stavila do znanja da je ona njegov danak u krvi. Sjetimo se samo francuskih plemkinja koje su udavali kao djevojčice: žena je u muškom vlasništvu i svi je tretiraju kao kartaški ulog.

Već je sama činjenica da je junakinja u stanju artikulirati vlastitu poziciju u potpunoj suprotnosti s izvornim idealom naivne, trpne i dobre djevojke koja će sve učiniti za vlastitog oca, a kasnije i za svog muža kolika god on zvijer bio. Na to treba nadodati i to da su junakinje Angele Carter svjesne vlastitog tijela i ekonomske razmjene koja se nastavlja kroz seksualnu žudnju. Tigar želi vidjeti golu ljepoticu jer je nitko nije vidio golu prije njega, a priča završava transformacijom ljepotice u zvijer i to činom intimnog lizanja djevojačke kože ispod koje se krije njezino mekano krzno. Sličan je motiv čudovišne ljepote u svojoj SF priči Beauty tematizirala i Tanith Lee. Njezina se pak junakinja Estar nađe u razmjeni koja nadilazi očevu trgovinu, ali isto kao i likovi Angele Carter, Estar doživljava nužnu osobnu transformaciju u vanzemaljskom okruženju i prinuđena je preispitati sve što su je naučili u civiliziranom ljudskom društvu, pa tako i sam pojam ljepote. Feministička i žanrovska proza koja ništa ne uzima zdravo za gotovo najuspjelije se obračunava s pojmovima koje redovito tumačimo aksiomatski, a ne bismo to smjeli raditi. Kad, na primjer, govorimo o idealnoj ženskosti, odmah posežemo za dobrotom, ljepotom i sličnim riječima koje ne znače zapravo ništa izvan svojih ugovorenih značenja. Ruža ima određenu simboličku vrijednost, ali na njezino bismo mjesto lako mogle smjestiti božure ili ljiljane a da se stvari u priči bitno ne promijene. No, istu vrstu zamjenične igre ne možemo izvesti sa ženama. Da je umjesto Belle u dvorac otišla jedna od njeznih nevaljalih sestara, priča o Ljepotici i zvijeri definitivno ne bi bila ista.

U moru izazito besmislenih i osrednjih, a često i užasno loših retellinga Ljepotice i zvijeri koje sam imala priliku pročitati, tek ih je nekoliko uspjelo nadići stereotipna rješenja koja su na korak od toga da završe na boci Jane. Uz Angelu Carter i Tanith Lee, izdvojila bih još Cruel Beauty (2014) Rosamund Hodge i Winter Rose (1996) Patricie A. McKillip kao zanimljive knjige. Cruel Beauty priča je o alkemičarki po imenu Nyx koju su čitav život pripremali da napravi dobru stvar, ali problem je u tome što ona i nije baš pretjerano dobra osoba. Winter Rose je lirska, gotovo snovita proza o Rois Melior, njezinoj sestri Laurel i čudnovatom muškarcu kojim obje sestre postanu opsjednute. Roman Martine Leavitt Keturah and the Lord Death (2006) mogle bismo uvrstiti na ovu listu, iako priča samo aludira na Ljepoticu i zvijer i zapravo je kompozit više različitih izvora.

Razlog zbog kojeg moja lista preporuka nije dulja taj je što većina novih i „drugačijih“ verzija Ljepotice i zvijeri odbija napraviti radikalne pripovjedne rezove, pa tako imamo čitav niz ljepotica koje su „ružne“, ali se zvijer svejedno zaljubi u njih jer su dobre. Takav stereotipan preokret spisateljicama često služi kao banalna poetska pravda: ljepota nije važna, i ružne žene zaslužuju ljubav. U redu, ali što je sa zločestim ženama, sa ženama koje ne skakuću po seoskom blatu maštajući o ljubavi ili s onim ženama koje nisu u stanju romantizirati štokholmski sindrom? Štoviše, većina je novijih verzija priče konzervativnija od francuskog originala koji nastoje „osuvremeniti“ i približiti senzibilitetu današnje čitateljice. Likovi i radnje jednako su plošni kao i kod Leprince de Beaumont, ali onda je uz svu tu jednodimenzionalnost junakinje u mnogobrojnim verzijama priče „za odrasle“ dodana i stereotipna seksualnost, pa Belle odnosno njezine bezbrojne varijante promatramo isključivo kroz rakurs zvijeri koja jedva čeka da je pojebe i voli do kraja njezinog života. Ljepotu i dobrotu čitamo kroz oči muškog protagonista, a ne preispitujemo kroz junakinju s kojom bismo se trebale identificirati. U ovim trećerazrednim, eksplicitno seksualnim preispisivanjima Ljepotice i zvijeri nema ni traga ni glasa emancipatorskoj seksualnosti kakvu je napisala Angela Carter. S tim da bih, ako već nabrajam zanimljivija izdanja, istaknula La Belle et la Bête (2003) u interpretaciji francuske strip crtačice Nicole Claveloux. Njezini su Belle i Zvijer prikazani u strastvenim, seksualnim pozama te popraćeni citatima svedenim na tekstualni šaptaj ljubavnika.

Kad smo već kod jebanja, red je da se napokon dohvatimo i glorificiranja klasne nejednakosti u posljednjoj Disneyjevoj ekranizaciji. Mislim da mi je to bio uvjerljivo najgori dio filma: Belle koja misli da je bolja od svih drugih, ispraćena pjesmom tih drugih koji ne služe ničemu osim da opravdaju Bellin napoleonski kompleks. Njezin magičan odlazak u rodni Pariz potvrđuje zatim gledateljima da se ona doista nikako nije mogla uklopiti među provincijalce skučenog, palanačkog duha jer plemeniti se pariški duh ne može zatomiti iako se, naravno, povijesno gledano, taj esprit nikad nije razvijao izvan salonskih okupljanja i ugodnog, blagoglagoljivog razgovora između pobožnih dama i filozofičnih muškaraca. Anakronost romantične ljubavi između začaranog plemića i seoske ljepotice opravdana je Bellinim čitanjem i njezinom vrlinom. Naime, Disneyjeva verzija donosi još jednu zamku – fetišizaciju žene koja čita: načitanost, naravno, nije karakterna osobina, ali Belle je svejedno čitateljica, što bi valjda trebalo svjedočiti o njezinom besprijekornom karakteru, kao da zla osoba ne može uzeti knjigu u ruke a da joj obje ne otpadnu.

Disneyjev film, dakle, ni po čemu ne iznevjerava original iz 1757, dapače, samo ga potvrđuje kao pripovjedni ideal. Arhetipu Disneyjeve Ljepotice nisu potrebne individualne karakteristike. Savršena je žena prazno mjesto u koje se ni zloba ni karakter ne mogu useliti zato što, umjesto duha, takva žena ima vrlinu. Da bi Belle imala karakter i dobila svoj glas, ona se, kako je to Angela Carter fino pokazala, mora odreći impersonalne dobrote i tereta koji predstavlja nametnuta joj vrlina. Dobra kći neće se suprotstaviti ocu kockaru, ali nevaljala djevojka, ona koja ne poštuje muški bogomdani autoritet, itekako hoće. Takva će djevojka uostalom ružu ubrati sama, a neće čekati da joj pupoljak s puta donese tatica.

Komentari
  1. Luun
Ne dajte se gadovima, Offred i Grace!
#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Jill Soloway: pomicanje granica roda i žanra
Ne dajte se gadovima, Offred i Grace!
Angelizacija puka
Povratak “Twin Peaksa”: 10.-18. epizoda
Ne dajte se gadovima, Offred i Grace!
Long Black Dick 24
Ljubav u doba socijalizma i ostale queer romanse Sarah Waters
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Feministička trudnoća u devet crtica
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Zlostavljanje s rokom trajanja
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Bebe devedesetih i Mimi Mercedez
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva