Book clubovi jučer, danas i sutra

Kad sam prije par godina za faks pripremala referat o book clubovima, moja je fascinacija njima počivala na divljenju iz daljine i na primjerima iz angloameričke popularne kulture. Nekoliko godina i book clubova kasnije, oduševljenje je zadobilo ponešto trezveniji i pragmatičniji oblik, ali nije iščeznulo, uglavnom jer book clubovi nepogrešivo spajajaju meni najdraže aktivnosti — čitanje, druženje u cozy atmosferi i jedenje. Istovremeno, kao gotovo sve meke i naizgled bezazlene pojave, sadrže i nešto više, strašnije i potencijalno opasnije — pogon za razvoj zajedništva i zametak političkoga naboja.

Čitateljski kružoci mogu se pratiti više stoljeća unatrag i nipošto nisu izum XX. stoljeća. Čak i ako je dihotomija između čitanja naglas u antici i čitanja u sebi koje nastupa sa širenjem kršćanstva netočan mit, čitanje naglas u prošlosti svakako je bilo prisutnije nego danas. Grupe čitatelj(ic)a u srednjem i ranom novom vijeku, kad je opća pismenost bila utopija, predstavljale su mehanizam nužan za kolanje informacija (poput proglasa vladara) i religioznih sadržaja (Biblija). Kršćanska misa, pojednostavljeno rečeno, literarni je kružok u kojem se uvijek čita jedna te ista knjiga — Biblija — te se prenosi zajednici zajedno s interpretacijom (instancom kontrole značenja) pod paskom svećenika. Okupljanje analfabeta oko čitača koji im čita ulomke iz Biblije uvelike podsjeća na usmene tradicije prenošenja priča, lirike i epova također razvijene u zajednicama s niskom stopom pismenosti. Preteče book cluba mogu se pronaći i s druge strane klasne podjele — u francuskim salonima XVIII. stoljeća u kojima je viša klasa formirala svojevrsnu tekstualnu zajednicu nerijetko raspravljajući o literaturi.

Ilustracija: Steph von Reiswitz

Čitateljske zajednice sličnije onome što danas podrazumijevamo pod book clubom razvile su se u XIX. stoljeću i u uskoj su vezi sa ženskim emancipatorskim pokretima. Kružoci za informiranje i diskusiju o aktualnim političkim pitanjima i literaturi funkcionirali su na granici između javne i privatne sfere. Osim progresivnog potencijala lektire book clubovi su i na manje vidljive načine djelovali emancipatorski. Kako piše Elizabeth Long:

Literary clubs clearly enabled women to gain organizational skills, the ability to participate in serious, orderly, and rational discussion, the self-confidence of cultural authority, and, coupled with all these, the knowledge — both factual and ethical — to form opinions about the wider world and their own place within it. All this is the stuff that most theorists of the public sphere and modern social movements would point to as necessary constituents of collective social action.1

Književni kružok i srodni oblici ograničene javnosti tipični su devetnaestostoljetni prostori za žene — poput robnih kuća — koje su u javnu gradsku sferu propuštane na kapaljku. Aktivističko-literarni kružoci predstavljali su javni diskurs u malom i nudili okvir u kojem se i (obrazovane, odnosno klasno povlaštene) žene mogu okušati u političkoj areni.

Emancipatorski potencijal malih tekstualnih zajednica nastavlja se i u XX. stoljeću. Posebno kontrakulturni pokreti 1960-ih i takozvane grupe za podizanje svijesti (consciousness-raising groups) oslanjali su se na okupljanje u privatnim prostorima, najčešće stanovima sudionica, i pod parolom “osobno je političko” poticali izmjenjivanje iskustava i raspravu u kojoj sve članice ravnopravno sudjeluju. Drugi je odvjetak aktivističkih čitateljskih kružoka u hladnoratovskom periodu čitanje Marxa u ljevičarskim krugovima koje je u pravilu, poput tekstualne zajednice okupljene oko Biblije, bilo monotekstualno ustrojeno. U aktualnoj političkoj klimi ove mikroforme kolektivnog okupljanja doživljavaju revival podcrtavajući važnost zajedništva i savezništva u doba radikalizacije javnog diskursa. I slavne osobe prate trend formiranja literarnih zajednica: Emma Watson vodi feministički book club, dok je Reese Witherspoon pokrenula RW Book Club.

Ilustracija: Steph von Reiswitz

Paralelno s politiziranim kontrakulturnim tekstualnim zajednicama cvjetali su i naizgled apolitični ženski book clubovi. Upravo ova varijanta danas je dominantna reprezentacija book clubova u popularnoj kulturi. Iako se čitanje generalno smatra respektabilnom aktivnošću, kad su u pitanju čitateljice (ne samo) u ženskim book clubovima, njihov se ukus i motivacija redovito diskreditiraju, a cijeli se koncept otpisuje kao trivijalna razbibriga za žene s previše slobodnog vremena. Book club u Big Little Lies brzo se iz rasprave o knjizi transformira u trač-partiju, a Klub čitatelja Jane Austen Karen Joy Fowler Austenine romane koristi kao povod za romantični zaplet. U zbirci priča American Housewife Helen Ellis kružok čitateljica, kao i mnoga druga opća mjesta imaginarija vezanog uz domaćice, doživljava ironično-hiperboliziranu preobrazbu. Priču „Hello! Welcome to Book Club“ pripovijeda domaćica book cluba Mary Beth obasipajući novu članicu koktelom pretjerane ljubaznosti i, između redaka, zajedljivih primjedaba o drugim članicama. Na kraju se ispostavlja da je book club paravan za usluge surogat majčinstva te se ponavlja ustaljeni obrazac konotacije ženskog literarnog kružoka kao prostora za sve drugo osim čitanja.2 Figura čitateljice uvijek se iznova ispostavlja uronjenom u trivijalnu literaturu, u potrazi za izlikom za dokoličarenje ili fanovsko romantično sanjarenje.

Book clubovi su pritom itekako politični prostori koji predstavljaju oblik kolektivnog djelovanja na mikrorazini. Čin okupljanja kritične mase u eksplicitno aktivističkim čitateljskim kružocima može djelovati osnažujuće i ohrabrujuće dajući na znanje članovima da nisu jedini/e i usamljeni/e u svojim uvjerenjima, ali i otvarajući mogućnost za umrežavanje i koncipiranje drugih zajedničkih akcija. S druge strane, book clubovi nisu čarolijom očišćeni od asimetričnih odnosa moći i obrazaca dominacije. Iako izbor lektire uglavnom počiva na demokratskim načelima (svatko ima pravo na prijedloge i popis lektire uspostavlja se glasovima većine), faktori poput kulturalnog statusa predloženih tekstova (položaja u kanonu) i uvjerljivosti predlagatelj(ic)a itekako sudjeluju u perpetuiranju asimetričnih odnosa moći. Iza odluke o štivu koje će se čitati pomalja se problem reprezentacije — tko ima pravo na glas, čiji će se glas najviše čuti? Hoćemo li reproducirati dominantne obrasce moći i čitati pretežno mrtve bijele muškarce ili ćemo težiti raznolikosti? Mainstream book clubovi, u pravilu zazirući od ženskih žanrova kao “nedostojnih”, ponavljaju uvriježene stereotipe i odlučuju se za kritički “verificirane” tekstove.3 Mnogi politički osviješteni book clubovi pokušavaju doskočiti manjku žena, nebijelih autorica i autora te drugih podzastupljenih grupa u književnom kanonu svjesno se ograničavajući na čitanje djela autorica ili uvodeći (privremene) fokuse u maniri Black History Month.

Ilustracija: Steph von Reiswitz

Druga opasnost od reproduciranja dominantnih odnosa moći također se tiče glasa i vidljivosti, ali ne autor(ic)a, već čitatelj(ic)a. U jezgri book cluba nalazi se dijalog o pročitanom, a u idealnom slučaju svakoj članici i članu pripada podjednako pravo na izražavanje vlastitog mišljenja. Ipak, kao i u većini javnih nastupa, govorna je distribucija nerijetko neravnomjerna. Prema retoričkim pravilima za ravnopravnost i jednakost šansi u odnosu na etiku diskursa koja je formulirao Jürgen Habermas, svatko ima pravo na problematiziranje svake tvrdnje, svatko smije dodati tvrdnju u postojeći diskurs kao i izraziti svoje stavove te želje.4 Iako book club predstavlja djelomice zaštićen i poznat kontekst, pravi je izazov izbjeći situacije zakinutosti i borbe za riječ. Osim u osiguravanju prava svakog člana i članice na ravnopravno sudjelovanje u raspravi, dijalogičnost book cluba proteže se i na pitanje pozicioniranja prema drukčijim mišljenjima.

Tri book cluba u koja sam se dosad uključila teško da mogu biti različitija. Eksplicitno feministički kružok u kojem sam nakratko sudjelovala okupio se putem online platforme, članice i članovi stalno su se izmjenjivali, a jednako je nepostojan bio izbor knjiga koji je ovisio o aktualnim prijedlozima prisutnih. Prvi mi je sastanak ostao u dobrom (ali ne i prepozitivnom) sjećanju. Čitale smo Not That Kind of Girl Lene Dunham u malom krugu od 5-6 sudionica i pošlo nam je za rukom otvoriti se prema nepoznatim osobama (koje više nikad nakon toga nisam vidjela) i pričati o intimnim iskustvima sasvim u duhu consciousness-raising groups: povezale smo vlastite predrasude i opresije sa širim kontekstom. Drugi je susret (Margaret Atwood: The Handmaid’s Tale) bio mnogo manje produktivan, dobrano „zahvaljujući“ dvojici muškaraca koji su besramno uzurpirali riječ projicirajući problematiku teksta na ekstremne političke sisteme (Saudijska Arabija) i negirajući tragove iste opresije u našim svakodnevicama. Ovaj je book club patio od klasičnog problema asimetrične govorne distribucije: iako su tekstovi koje smo čitale/i bili poticajni i inkluzivni, govorna je situacija uvijek iznova bila stresna i neravnopravna. Dakako, ovime ne želim poručiti da je svaki feministički book club nužno neadekvatan, već se odmaknuti od idealizirane vizije o tom tipu, od koje sam i ja uvelike patila.

Drugi je book club također nastao online i vjerojatno je najsličniji stereotipnom viđenju kružoka za kućanice, premda su članice bile različitih zanimanja i radnih statusa (pretežno u rasponu od studentica do stay-at-home moms). Čitale smo romane koji bi se najprije mogli svrstati u labavu kategoriju „neobične sudbine“ (primjerice, Burial Rites Hannah Kent o zadnjoj ženi osuđenoj na smrt na Islandu u XIX. stoljeću) i nalazile smo se u udobnom kafiću utješno obgrljujućeg imena Zimt und Zucker. Čitateljice su se strastveno uživljavale u likove malo se zanimajući za književne postupke ili valorizaciju teksta, a razgovor se s knjige brzo prebacio na small talk opće prakse.

Treći book club — jedini u kojem još uvijek sudjelujem — okuplja desetak stalnih članica i članova različtih profila povezanih zakladom koja nas stipendira. Čitaju se klasici i suvremena književnost, poneka knjiga iz non-fiction sekcije, s intermezzom u vidu večeri poezije, književnih događanja ili izleta. Ovaj mi book club definitivno pruža najviše intelektualnog i emocionalnog užitka, ali me povremeno ispunjava i ambivalentnom zebnjom — ponešto zbog svoga zatvorenog karaktera (članstvo nije fluidno, već ograničeno na elitan krug (bivših) stipendist(ic)a, novi članovi i članice primaju se na kapaljku i isključivo na preporuku postojećih), ali i zbog širokog spektra zastupljenih političkih opredjeljenja. Moj book club, moram nevoljko konstatirati, jedna je od rijetkih poluprivatnih sfera izvan mog bubblea u kojoj se sučeljavam s otvorenim slavljenjem neoliberalizma i (umjerenog) konzervativizma. Čitajući sjajan tekst Ive Radat o (ne)mogućnosti dijaloga s ekstremnim pozicijama, cijelo me vrijeme kopkalo pitanje o povlačenju granice. Gdje počinje pozicija s kojom više nema smisla razgovarati? Iako su trenja između ideoloških tabora u našem book clubu neizbježna, imam osjećaj da je rasprava još uvijek konstruktivna i da se moja pozicija uvažava.

Ilustracija: Steph von Reiswitz

Glavnina moje aktivističke nelagode uskovitlala se oko feminizma i rodnih pitanja. Na početku većina je odlučila da nam rodne kvote koje bi osigurale podjednaku zastupljenost autorica i autora ne trebaju te da će se to pitanje spontano riješiti do čega, dakako, nije došlo, već se perpetuirala dominacija autora — prvih pet knjiga koje smo čitale/i bez iznimke su napisali muškarci. Iako su i djela autorica bila predlagana, jednostavno se nisu uspjela „nametnuti“ kao izbor većine. Moja feminist killjoy strana postajala je sve nervoznijom i nezadovoljnijom te sam odlučila da, ako se stanje nastavi, unatoč stimulativnim diskusijama moram napustiti book club. Kad sam o svom nezadovoljstvu prestala šutjeti, došla sam do zapanjujućeg otkrića — gotovo nitko nije primijetio da čitamo samo autore. Nakon nekoliko razgovora i druge/i su počele/i reagirati na moj prigovor i reproducirati ga te su zadnje dvije knjige koje smo izabrali — možda slučajno, možda ne — potpisale autorice. U sesiji u kojoj smo se bavili Elenom Ferrante jedan je sudionik u uvodnoj rundi priznao da je to prvi tekst pisan u 1. licu jednine iz ženske perspektive koji je čitao te da ga je to na početku iritiralo.  Koliko mi god njegova primjedba bila šokantnom, toliko mi se ovo probijanje leda činilo važnim. Za mene je podjednako iritantna bila antikomunistička perspektiva u razvikanom romanu Der Turm Uwea Tellkampa koji na više od 900 stranica tematizira svakodnevicu više srednje klase u DDR-u koja živi u ocvalim vilama. Ipak, to je iskustvo svakako doprinijelo boljem razumijevanju argumenata druge strane.

Je li veći aktivistički “uspjeh” nagnati osobu koja više ili manje svjesno zazire od autorica i „ženske književnosti“, ma kako labav pojam imala o njoj, da čita Ferrante ili pak sudjelovati u međusobnom osnaživanju kakvo nudi feministička literarna zajednica? Na ovo je pitanje nemoguće dati jednoznačan odgovor: oba su smjera važna i potencijalno plodonosna. U povijesno naslijeđe book clubova u podjednakoj je mjeri ugrađena aktivistička potka, želja za transformacijom svoje neposredne i šire okoline, kao i žudnja za druženjem, razbibrigom i samozaboravom. Ljepota literarnih kružoka upravo je u njihovoj pokretljivosti — brzini kojom se dadu sklopiti — te zajedništvu koje ima potencijal prerasti u obuhvatniju kolektivnu akciju. Literarni kružok po vašoj mjeri, tek uz prstohvat inicijative, može nastati već danas.

  1. Elizabeth Long: Book Clubs: Women and the Uses of Reading in Everyday Life, University of Chicago Press, Chicago/London, 2003, str. 47.
  2. Helen Ellis: American Housewife, Anchor Books, New York, 2016., str. 75-92.
  3. Long, str. 118.
  4. Jürgen Habermas: Moralbewußtsein und kommunikatives Handeln, Suhrkamp, Frankfurt, 1983, str. 97-99.

#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Feministički pristupi prevođenju
Angelizacija puka
Povratak “Twin Peaksa”: 10.-18. epizoda
#YouToo
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Long Black Dick 24
Ljubav u doba socijalizma i ostale queer romanse Sarah Waters
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Feministički pristupi prevođenju
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Zlostavljanje s rokom trajanja
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Bebe devedesetih i Mimi Mercedez
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva