Onkraj četvrtog zida: feministički performans na netu

U trenutku traženja prikladnog feminističkog izričaja mnoge su umjetnice još šezdesetih godina prošlog stoljeća u performansu pronašle savršen medij vizualne artikulacije feminističkih stavova. Prvi je razlog tome što je performans bio neopterećen tradicionalnim umjetničkim medijima, a drugi korištenje vlastitog tijela iz ženske perspektive. Danas, u kontekstu digitalne kulture, u doba selfie izvođenja, performans je posvuda iako se ne mora nužno tako zvati, niti biti percipiran kao umjetnost. Što onda, u uvjetima interneta, karakterizira feministički performans?

Promišljanjem feminističkih pozicija u performansu dostupnom/izvedenom na internetu pozabavili su se Sandra Sterle i Klaudio Štefančič kao kustosi nedavno održane izložbe Screen Present Tense. Na izložbi koja se održala u zagrebačkoj galeriji Bačva (HDLU) u lipnju izlagali su Labanna Babalon, Genevieve Bellevau, Melanie Bonajo, Elektra KB, Tonči Kranjčević Batalić, Bruna Radelja, Andrea Resner, Ivana Rončević, Leah Schreger, Erica Scourti, Sandra Silađev Dinja, Nora Turato i Saoirse Wall. I unatoč tome što izložbu više nije moguće posjetiti fizički, za većinu radova dovoljno je slijediti linkove.

POGLED

Najvažnija stvar u ranim feminističkim performansima bilo je korištenje tijela na način koji jasno raskida s dominantnim, stoljetnim, muškim obrascima reprezentacije ženskog tijela. Glas umjetnica dolazi s margine, iz perspektive potlačene, zbog čega je gesta i pozicija koju su zagovarale mogla biti samo radikalna. Primjerice, Valie Export u svom performansu Action Pants: Genital panic (1969) već se u nazivu rada suprotstavlja bečkim akcionistima, skupini radikalno eksperimentalnih umjetnika. Export je u performansu odijenula hlače s rupom na genitalijama, u rukama je nosila strojnicu te je ušla u porno kino suočivši gledatelje sa stvarnim genitalijama nasuprot filmskoj projekciji. Yoko Ono u aktivističkom je performansu Cut Piece u znak protesta protiv Vijetnamskog rata gledatelje pozvala da joj škarama režu odjeću, čime je njezino tijelo postalo simbolično polje nasilja. Korak dalje otišla je Marina Abramović u izvedbi Rythm 0 (1974) u Napulju, kad je pozvala publiku da bilo koji od 72 ponuđena predmeta koriste na njezinu tijelu. Performans je okončan kad je umjetnici, posve goloj, netko prislonio pištolj na glavu, a zabrinuti posjetitelj/ica pozvao policiju. Za sve spomenute performanse karakteristično je korištenje vlastitog tijela kao objekta nad kojim publika ima mogućnost intervencije.

Kod feminističkog performansa na internetu oba elementa – objektifikacija ženskog tijela i publika – još uvijek su tu, no njihova prostorna i vremenska prisutnost nije nužno usklađena. Naime, kontekst mreže kao ideje prostora reprezentacije omeđen je ekonomijama vidljivosti i pažnje. Stoga je publika na internetu neuhvatljiva, a granicu između publike i izvođačice prilično je točno odredila Martine Neddam (Mouchette), usporedivši je s pojmom četvrtog zida u kazalištu. Kako objašnjava, konceptualni zid istovremeno je mjesto susreta i granica koja odvaja glumce i publiku jer nemaju isti status. Za Mouchette, ekran predstavlja četvrti zid u susretu jedan na jedan jer je fizička udaljenost od ekrana vrlo intimna.

U okviru izložbe Screen Present Tense ideja o spomenutom četvrtom zidu možda je najvidljivija u radu Labanne Babalon Underground New Age Order (2011). Dok leži posve gola, s beauty-maskom na licu obraća se publici: “20 000 hits, who knows who is watching? You? Are you watching? Are you the part of new age order?” Istovremeno je vrlo blizu ekrana i vrlo udaljena od publike, stvarajući, kako to umjetnica i teoretičarka Ana Munster naziva, privremenu zonu “udaljene blizine”. U toj zoni virtualni svijet percipiramo kroz utjelovljeno, senzorno iskustvo na što se pozivaju i kustosi ove izložbe.

TIJELO

Postav izložbe Screen Present Tense u kružnom prostoru galerije Bačva bio je sveden na niz izmjeničnih ekrana i projekcija, čija je treperavost istovremeno privlačila pogled i onemogućavala jedinstven fokus. Ipak, letimičan pregled svih radova odjednom dopušta uočavanje tijela kao osnovnog elementa većine videoizvedbi.

Možda najduhovitiju konstrukciju tijela ostvaruje Melanie Bonajo u videu Furniture Bondage Division (2009)1 u kojem protagonistice postaju dio asamblaža od pokućstva. Umjesto odjeće nose mali tepih oko ruke, stolac na glavi, wok oko struka, što ostavlja dojam da je identitet protagonistice neodvojiv od uloge kućanice. Međutim, radikalnom izmjenom tijela nastaje novo mitološko biće – pola žena, pola kućanski aparati i pokućstvo – čime umjetnica raskida s očekivanim patrijarhalnim obrascima.

Ograničavanjem vlastitog tijela bavi se Tonči Kranjčević Batalić, koji činom uklanjanja svih dlaka svoje tijelo tretira kao polje sukoba identiteta i propisanih normi. Rad polazi od biblijskog citata: “Stegom morim svoje tijelo i tjeram ga poput roba da ne bih, pošto sam drugima propovijedao, sâm bio odbačen”, koji je prepoznat kao teror društveno nametnutih pravila ljepote.

 
Tijelo kao polje sukoba između osobne i društvene sfere tematizira i umjetnica Elektra KB. U radu Strange Body (2015) izvodi ubrzane pokrete izgovarajući: “I am one, my body is another/ My body, belongs to whom?” Umjetnica povlači analogiju između tijela stranca u društvu i osjećaja bivanja strancem u vlastitom tijelu.

Nešto pak drugačiji pristup tijelu nudi Erica Scourti, razotkrivajući različite algoritamske strukture i programe koji podjednako oblikuju našu virtualnu i analognu stvarnost. Primjerice, u radu Body Scan (2014) umjetnica u Google slikovnu tražilicu umeće slike vlastitog i partnerova tijela. Rezultate nastale pretraživanjem umjetnica izgovara i stvara začudan narativ koji intimne slike tijela pretvara u opće mjesto, podatak za daljnju analizu, arhivu, usporedbu.

PRI(ROD)A

Scourti se poslužila guglanjem i za drugi rad predstavljen na izložbi – Woman Nature Alone (2010). Upisivanjem triju ključnih riječi dobila je rezultate koji su postali svojevrsni scenarij videa. U videu umjetnica odlazi u prirodu i za kameru izvodi različite radnje – trči, vježba, kupa se, jede, plače, pleše, sluša muziku… Iako se u svojem radu redovito koristi tehnološkim aspektima pretraživanja, dijeljenja sadržaja i slično, prije svega je zanimaju proizvedene društvene konotacije.

Ideja o ženskom tijelu u prirodi zajednička je mnogim umjetnicama predstavljenima na izložbi. Ipak, za razliku od Erice Scourti, Andrea Resner u video performansu Dream Whale (2016) stvara vlastitu mitologiju dok na rodnom Braču skuplja nakupine ovčje vune i slaže ih u obliku kita. Umjetnica to čini gola i na kraju zaspi na kitovim leđima. Kit za nju simbolizira iscijeljenje rana stečenih u prošlosti i zato u svom radu isprepliće traumu i san.

 
Ivana Rončević pak u radu Hrvatska Narodna Predaja (2014) s Antonijem Kiselićem na Miljevačkom platou podiže ruke u zrak kao da se predaju. Ili kao da izvode neki ritual koji iznova ponavljaju u zoru. Statično držanje podignutih ruku u kontekstu mreže gotovo djeluje kao provokacija. Hrvatska Narodna Predaja ponovna je izvedba performansa Selme Banić, koja je nekoliko sati stajala podignutih ruku ispred zagrebačke uprave za kulturu 2010. godine, pri čemu su joj ruke u zraku pridržavali prijatelji i prolaznici. U tom smislu riječ predaja označava kontinuitet protestne geste, kao i odustajanje od borbe.

JEZIK

I dok meditativna tišina obilježava video Ivane Rončević, video Nore Turato – Wine Cork Wrapped in Paper Towels, Electrical Tape and a Condom (2017) – sušta je suprotnost. Glasan, brz, neuhvatljiv; sveden je isključivo na jezik. Dok umjetnica izgovara začudne jezične slike, preuzete iz najraznovrsnijih kutaka interneta, riječi titraju preko čitavog ekrana, bez mogućnosti da se promisli o pročitanom. Možda je upravo ta zasićenost nasumičnim sadržajem simptomatična za kruženje informacija unutar mreže. Bez obzira na važnost korištenih riječi, kad se nađu jedne uz druge, one stvaraju nove očuđujuće i duhovite narative.

INTERNET

Sličan uzorak ostvaren je na izložbi Screen Present Tense, time što su kustosi u vezu doveli radove etabliranih net umjetnica, performerica, vizualnih umjetnica i slavnih internet osoba ili internetskih osobnosti poput Dinje. Nastali narativ nije moguće čitati pravocrtno jer, dok je izložba bila moguća jedino u galeriji Bačva, činjenica da je većina radova dostupna online otvara Screen Present Tense (u) proširenom polju. Iako u galeriji Bačva nije bilo interneta, izložba je bila svojevrsni smjerokaz za daljnje pretraživanje. Baš kao i ovaj tekst.

Na izložbi su predstavljeni performansi nastali za kameru, bez prisustva publike uživo. U tom smislu oni nisu dokumentacija kakva je nastajala proteklih desetljeća, niti su to videi mišljeni za galerijski prostor, već se njihova izvedba odvija prvenstveno iza ekrana, na internetu. Stoga je zanimljivo kako online performansi bivaju prevedeni u kontekst galerije, iako to nije najvažniji aspekt izložbe.

Važnijim mi se čini istaknuti da galerija još uvijek pruža vidljivost koju može osigurati jedino javna kulturna institucija. Bez obzira na 20 000 likeova i 0-24 dostupne sadržaje na društvenim mrežama, izlaganje u institucionalnom prostoru (virtualnom ili stvarnom) još uvijek proizvodi simboličnu, pa i tržišnu vrijednost. Uostalom, činjenica da je većina radova dostupna online između redova govori o prekarnoj i rubnoj poziciji autorica koje ne nalaze vlastito mjesto u javnom prostoru postojećih institucija, već ga tek trebaju zauzeti. U tom smislu možemo objasniti zašto je feminizam na internetu važan – ondje se postojeći društveni odnosi često reproduciraju, a u komercijalnom i nadziranom kontekstu mreže poziciju moći i dalje zauzima muški pogled. Iako se spomenuti radovi na mreži uvelike razlikuju od feminističkih strategija šezdesetih i nisu toliko radikalni, mislim da su važni kao mikro strategije otpora koje mijenjaju vizualne i jezične kodove razgovora na internetu.

 

Naslovna fotografija iz rada Nore Turato.

  1. Rad je bio dostupan online do trenutka kad je umjetnicu počela zastupati komercijalna galerija.

#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Feministički pristupi prevođenju
Angelizacija puka
Povratak “Twin Peaksa”: 10.-18. epizoda
#YouToo
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Long Black Dick 24
Ljubav u doba socijalizma i ostale queer romanse Sarah Waters
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Feministički pristupi prevođenju
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Zlostavljanje s rokom trajanja
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Bebe devedesetih i Mimi Mercedez
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva