Postajanje ženom, postajanje autoricom

“Ženom se ne rađa, ženom se postaje.”
Simone de Beauvoir, Drugi spol

Oduvijek sam voljela coming of age romane, one koji završavaju obećanjem novoga zapleta. Polovično sam uvjerena da i sama živim u jednom, lošem.

Bildungsroman simbolička je forma modernosti jer je devetnaesto stoljeće probudilo neočekivane nade i stvorilo unutarnji život koji je vječno nezadovoljan i nemiran.1 Franco Moretti, prema razlici u zapletu, romane o odrastanju dijeli na one koji imaju savršeno jasan i stabilan rasplet, odnosno jedan i jedini kraj, i one kojima “smisao prebiva upravo u nemogućnosti da se kraj ‘fiksira'”, romane o procesima s otvorenim krajem. Takvi su romani podređeni principu transformacije. Marx, kojega Moretti citira, modernost je nazvao “permanentnom revolucijom”. Što se događa kada je revolucija feministička? Tko onda mlada žena želi i može postati?

Omiljeni mi je roman u djetinjstvu bila Ulica predaka Sunčane Škrinjarić, priča o Tajani koja odrasta u zagrebačkoj buržujskoj obitelji oko Drugoga svjetskog rata: “Tajana je bila jedinica, novi tata nije bio pravi i to ju je mučilo, nije imala brata ni sestre s kojima bi mogla razgovarati, mali brat je došao mnogo kasnije, zapravo prekasno, a sada je morala sve otkriti sama, bila je čudna, znala je mnoge stvari a ipak bila sasvim glupa i neiskusna.”

Odrastanje je prostor nesigurnosti, “priprema da se bude ženom od glave do pete”, međuprostor između normativne ženstvenosti (mamice) i odmaka (tetice): “Tetica nije imala muža, izgleda da je jako važno imati muža, sve žene koje ga nisu imale bile su mrzovoljne, tetica je bila ‘gospodična’, hoće li i Tajana postati ‘gospodična Tajana’.” Njezino je nesretno djetinjstvo okončano razočarenjem u oca i (doslovnim) rezom – komadanjem medvjeda, igračke-zaštitnika:

Tajana je otišla u herncimer, izvadila je iz štrajbtiša najduže najoštrije škare, odnijela ih je u svoju sobu gdje je na kauču kao i uvijek ležao medvjed. Sada mi više nije bilo spasa, zarila mu je škare duboko u oštećeni trbuh, pokazala se stara, smrdljiva slama, zatim mu je odrezala uho po uho, istrgnula mu je i ruke i noge iz uništenog trupa, izbola mu je plave, pergarnom izvezene oči, jer je staklene već odavno izgubio, i to je bio medvjedov kraj, potpuni kraj jedne ružne igračke. Tajana ga je sama odnijela u smeće, držala se sasvim ravnodušno i nije odgovarala na tetičina pitanja o pravom tati, Tajana je otišla u bedecimer i oprala zube, dugo se promatrala u špiglu i mislila na lijepu časnu sestru Onezimu koja je govorila: nema čuda.

Komadanje igračke istovremeno je pomalo monstruozno (u normativnoj ženstvenosti nema mjesta za nasilje) i obećavajuće. Tajani ne treba medvjedić jer je uporište našla u sebi.

Zoe Hawk, “Dream Home”

Tekst moje selidbe u Zagreb je knjiga Drukčija od drugih. Priča mlade djevojke o tome što je sve “naučila” Lene Dunham. U njemu je “odraslost” daleko mutnija kategorija, korištenje navodnika u naslovu ukazuje da reza – nema.

Ja nikad ne mogu biti ona koja sam bila. Nju mogu samo promatrati sa suosjećanjem, razumijevanjem i određenom dozom strahopoštovanja. Eno je, uprtila je ruksak, kreće se podzemnom ili na aerodrom. S olovkom za oči snašla se kako je znala i umjela. Naučila je novu riječ koju želi iskušati na vama. Polagano hoda. Traži.

Lena je naučila sve i svašta, (ne)uspješno flertovati, brojati kalorije, održavati prijateljstva i prozivati muškarce “koje nije pojebala, ali su se derali na nju”. Naučila je novo pravilo: “Ne dovodi se u situacije iz kojih bi voljela pobjeći.” I nije postala “ženom od glave do pete”. Postala je autoricom:

Za mene ne postoji ništa hrabrije od čovjeka koji objavi da njegova priča zavrjeđuje da je se ispriča, pogotovo ako je taj čovjek žena. Koliko god da smo se silno trudile i koliko god da smo daleko dogurale, i dalje se mnogobrojne sile rote kako bi ženama poručile kako su naše brige sitne, da naša mišljenja nisu potrebna, da nam nedostaje statura nužna da bi naše priče imale važnost. Da intimno književno autorstvo žena nije ništa drugo doli izraz taštine i da bismo trebale biti zahvalne na tome novom svijetu za žene, sjesti i umuknuti.

Tajana je pisala dnevnik:2 “Pisala je o tome kako je nitko ne voli, pisala je o svojim lijepim očima i antipatičnom licu, o šoferu i Radovanu, o bratiću iz Splita i lijepom Zlatku, o svojoj prvoj menstruaciji, o tome kako je nestala Edita Goldberger.” Što je kod Tajane bio običan dio onovremene djevojačke kulture, kod Lene, autorice i pripovjedačice-protagonistkinje, postaje autorska samosvijest. Tjeskoba odrastanja koju osjeća Tajana kod Lene je popraćena i tjeskobom autorstva koju su Gilbert i Gubar u svojoj epohalnoj studiji o devetnaestostoljetnim autoricama definirale kao “radikalan strah [autorice] da ne može stvarati, da će je, zato što ne može postati nalik muškim književnim prethodnicima, čin pisanja izolirati ili uništiti”.3 Intimno književno autorstvo žena, pišu, borba je oko značenja ženskosti koju su ispisali muški autori, figure patrijarhalnoga književnog autoriteta, unutar opreke anđela i čudovišta.

Zoe Hawk, “This Way Over Obstacle”

Moja je posljednja književna romansa (opsesija) I Love Dick Chris Kraus, teorijsko-fiktivni memoari tridesetdevetogodišnje umjetnice, “luckastoga promašaja svijeta umjetnosti”. To je tekst o zakašnjeloj, prvenstveno spisateljskoj, formaciji. Chrisina opčinjenost Dickom, koji na njezina pisma šuti u maniri Laura, Julija i Crnih Dama kanonske (muške) književnosti, suštinski je adolescentska. Sid i Nancy postavljeni su kao arhetip romanse, a povratak u pubertetsku labilnost je i eksplicitan:

Bilo se, zapravo, zanimljivo ponovno strmoglaviti u psihozu adolescencije. Živjeti tako intenzivno u vlastitoj glavi da granice nestanu. To je uvrnuta omnipotencija, negativna spiritualna moć, kao da ono što se događa u tvojoj glavi zaista upravlja vanjskim svijetom.

Chris sebe stalno naziva djevojkom, jako romantičnom, beznadnim slučajem, curom koja nije pozvana na zabavu. Zanimljivo je da sebe definira kao djevojku. Dicka naziva Cowboy Guy, i njega preispisuje kodovima “konceptualne romanse”, hibrida teorije i erotike, koji je sama osmislila. Djevojaštvo je, za Chris Kraus, fikcionalni i politički (simbolički) prostor prije nego vremenski period. Djevojaštvo je prostor nelagode i ranjivosti. Nelagoda je, baš kao Tajanina i Lenina, povezana s neposlušnim / čudovišnim ženskim tijelom – anoreksijom, Chronovom bolešću, tijelom koje je “mršavo i nervozno, koščato”. Chris “nije lijepa poput drugih žena; za razliku od muškaraca, nema autoriteta”, frivolna je pa ljudi misle da je poprilično glupa. Chrisino je autsajderstvo istovremeno i adolescentsko i ženstveno zbog čega je upravo djevojka njegovo simboličko utjelovljenje.

Ključan je pomak u tome što Chris, pozivajući se na feministički književni (Katherine Mansfield, Eileen Myles), filozofski (Simone Weil) i izvedbeni (Hannah Wilke) protukanon, ranjivost pretvara u formu otpora.

Spojila sam svoju tišinu i represiju s tišinom i represijom cijeloga ženskog roda. Mislim da je sama činjenica da žene govore, postoje, paradoksalno, neobjašnjivo, drsko, autodestruktivno, ali, najvažnije, javno najrevolucionarnija stvar na svijetu. Možda sam zakasnila dvadeset godina, ali epifanije se ne poklapaju uvijek sa stilom.

Poluartikulirana adolescentska osjećajnost postaje feministička intervencija: “TKO SMIJE GOVORITI I ZAŠTO, napisala sam prošli tjedan, JEDINO JE PITANJE.” Chris Kraus se svojom “žudnjom da malo fikcionalizira život” kao spisateljica bori za stvaranje sebe / vlastite slike o sebi. I bori se protiv onoga što su Gilbert i Gubar nazvale njegovim čitanjem nje, odnosno muškim interpretacijama žena koje je Chris prepoznala u stereotipima kao što su Supruga Akademika, Usamljena Cura i Ozbiljna Mlada Žena. Ključna kategorija ženskog autorstva za nju je pisanje u prvome licu kojim se ličnost otkriva kao kolaž. Nema fiksiranoga sebstva ili persone, nema žene kojom se mora postati.

Zoe Hawk, “Rite of Passage”

I Love Dick u ekranizaciji čija je prva sezona emitirana 2016. neuroze ženskog autorstva podcrtava rasnim, dobnim i klasnim aspektima. Jedna od kreatorica serije, Jill Soloway, u režiji i snimanju zagovara “ženski pogled”, daljnju dekonstrukciju muških stereotipnih prikaza žena, odnosno “muškoga pogleda”. Dva su odmaka od književnoga predloška ključna. Prvi je pokušaj ostvarenja romanse Chris i Dicka, odnosno erotska scena (s dijalogom iz porno filma B kategorije) koju naprasno prekine Chrisina menstruacija, što je sjajan nastavak na romanesknu temu nevolja s neposlušnim ženskim tijelom. Drugi je davanje glasa Dicku. U sedmoj epizodi Dick kaže da Chris piše pornografiju i iskorištava ga kao objekt, na što Chrisin suprug Sylvère odgovara da su muškarci to radili stoljećima. “To je ponižavajuće”, zaključuje Dick.

To poniženje, koje su žene osjetile daleko prije Dicka, za autorice na koje sam se osvrnula postalo je revolt. Narativi o transformaciji mogu biti i model interpretacije vlastitog odrastanja, model koji, za razliku od dominantne linije tekstova o postajanju ženom, ne govori da smo promašaji. Dio naših nevolja simptomi su odrastanja u patrijarhatu, sistemu tlačenja žena koji navedene autorice, više ili manje eksplicitno, prozivaju.

“Stvarnost je u detaljima i čak i ako možeš predvidjeti što će se dogoditi, ne možeš zamisliti kako ćeš se osjećati.”4 Romani o transformaciji prvenstveno su obilježeni strukturom osjećaja, konačnim obećanjem da će se (još) nešto dogoditi, da se (još) nekim treba postati. Trenutkom u kojem se promatraš u zrcalu i misliš: čuda su (možda) moguća.

 

  1. Franco Moretti u tekstu “Bildungsroman kao simbolička forma”, Reč, 60/5, Beograd, 2000.
  2. Dnevnik u knjizi nikada nije citiran i ne spominje ga se osim u navedenom odlomku.
  3. Sandra M. Gilbert i Susan Gubar, The Madwoman in the Attic. The Woman Writer and the Nineteenth–Century Literary Imagination, Yale University Press, New Haven, 2000.
  4. Chris Kraus, I Love Dick.

#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Feministički pristupi prevođenju
Angelizacija puka
Povratak “Twin Peaksa”: 10.-18. epizoda
#YouToo
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Ljubav u doba socijalizma i ostale queer romanse Sarah Waters
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Feministički pristupi prevođenju
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Zlostavljanje s rokom trajanja
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Bebe devedesetih i Mimi Mercedez
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva