Natuknice o debelom tijelu

Do you think the body is a source of horror? Do you think bodies can become haunted?

Debljamo se na beskrajno mnogo načina i iz beskrajno različitih razloga. Debljamo se primjetno – brojimo svaki kilogram, rastemo naočigled svojih prijatelj(ic)a, obitelji i partner(ic)a – i neprimjetno – jednoga se jutra, kao začarane, probudimo i znamo da više nismo iste. Nije važno kako i zašto stižemo do tog arbitrarnog zajedničkog odredišta, važno je da smo tamo. Jednom kada postanemo debele, rijetko nam se dopušta da budemo bilo što drugo. Upravo sam zbog toga čitajući Hunger, memoare Roxane Gay, naišla na niz misli, situacija i osjećaja koji su mi bliski, a za koje sam samo mogla slutiti da ih druge žene poznaju. Vodimo ludo drugačije živote, podvrgnute smo znatno drugačijim oblicima diskriminacije, iskusile smo uglavnom drugačije tipove privilegija, čak i povijest naših osjećaja prema vlastitim tijelima izgleda neusporedivo, a ipak razumijem i na neobjašnjiv način dijelim svaku misao o debljini koju je Gay stavila na papir. Jednom kada postanemo debele, pripada nam prvo lice množine.

Na opisivanje debelih djevojaka kao “djevojaka koje jedu vlastite osjećaje” prvi sam put naišla u vidu nehajne fusnote u voljenom klasiku Mean Girls i nikada mi nije prestalo zvučati krajnje nerazumno i lijeno zločesto. Ne jedemo li svi svoje osjećaje? Ne jede li svatko, ako ima samo mrvu autonomije, onako kako se osjeća? Imaju li debele žene višak emocija pa ih moraju jesti? Bujnosti njihovih osjećaja mora pristajati i bujanje tijela. Žensko tijelo = osjećaji. Debelo tijelo = pretjerana emotivnost.

Glad može biti emocionalna, kao što Gay piše. Njezina je glad neutaživa i često u jednakoj mjeri ima i nema veze s hranom. Je li Gay debela zato što su joj se emocije otele kontroli? Ili je debela zato što su se tuđe emocije otele kontroli? Ili zato što nije smjela/mogla/znala izraziti svoje emocije? Je li to “jedenje vlastitih osjećaja”?Priča ide ovako.

Jednog se dana djevojčica Roxane, pametna i mršava crnkinja iz imućne obitelji haićanskih korijena, zaljubila u dječaka iz susjedstva. Dječak ju nije volio, dječak ju je ignorirao u školi i zavlačio kad su bili sami. Dječak ju je odveo u šumu i tamo sa svojim prijateljima silovao. Roxane nije rekla nikome, hinila je normalnost, otišla je u internat. Tamo je počela jesti i nije prestala sve dok njezino tijelo nije postalo obiteljskim problemom, sve dok nije naraslo dovoljno da se počne osjećati sigurnom. A onda je jela još.

Gay je provela najveći dio svog života jedući i pokušavajući ne jesti, idući u ljetne kampove za mršavljenje, isprobavajući različite dijete, razmišljajući čak o želučanoj premosnici, promišljeno razvijajući bulimiju i boreći se s njom. Njezino joj je tijelo pružilo utočište (nitko ne želi silovati debelu curu) i patnju (bolovi, neudobnost, neugoda, sram, izloženost).

Gay je također provela najveći dio svog života pišući, obrazujući se, zaljubljujući se i prekidajući, stječući reputaciju u akademskom i literarnom svijetu, leteći avionima, zarađujući novac, učeći (prihvatiti se), posustajući i pokušavajući iznova.

To su nerazmrsivosti njezinih memoara – život koji jest i nije tijelo, debljina koja jest i nije emocija, Gay koja jest i nije zbroj svojih kilograma.

Želim ponuditi sljedeće proturječnosti:

Volim svoje tijelo. Volim ga kada je vitko i mirujuće, volim ga kada je tromo i veliko, volim  ga kada je snažno i, kako to liječnici klinički/okrutno opisuju, morbidno pretilo. Ne postoji razlog, jednostavno je tako. Ne zazirem od sebe u zrcalima. Aktivno tražim zrcala i radujem se odrazu.

Svjesna sam pogleda i misli drugih, one oblikuju onaj dio mene koji želi ugoditi, koji ne želi da ijedna riječ, postupak ili sama moja pojavnost “uvrijede”. Debelo je tijelo uvredljivo. Moje je tijelo uvredljivo.

I to može biti horor tijela.Ako je debelo tijelo uvredljivo, to znači da krši neko nepisano pravilo, da prekoračuje granice društvenih konvencija. Takvo je tijelo neposlušno. Od svih pridjeva koje Gay koristi da opiše svoje tijelo, upravo me se unruly najviše dojmio. Kao osoba koja i inače odiše samouvjerenošću (iako u knjizi tvrdi da to nije ni blizu istini), Gay je u svoju debljinu utkala otpor. Ako su nam tijela debela, onda su buntovnička, onda je njihova svrha poremetiti uredne, klaustrofobične prostore koje nastanjuju “poželjna”, “ispravna” tijela. Tada nismo debele zato što smo slabe i nesposobne kontrolirati vlastita tijela, debele smo zato što smo snažne i odlučne.

Priča ide ovako.

Bila sam vitka djevojčica pa bucmasta pa opet vitka pa opet bucmasta. Mijenjala sam se s godišnjim dobima i odrastanjem i promjenama u ritmu života. Majka me naučila voljeti svoje tijelo bez da je ikada rekla: “Sva su tijela lijepa” ili “Ljepota dolazi iznutra”. Bila sam jako sretno dijete i jako sretna tinejdžerica. A svejedno sam pred kraj srednje škole postala bucmasta pa punašna pa debela. Moja debljina nije proizašla iz traume, dapače, bila je proizvod nekakve začudne slobode koju sam osjetila. Bila je i proizvod mojeg generalno nezasitnog apetita – gladi koja se iz doslovne mogla protegnuti u metaforičku i koja je oduvijek dio mene.

Istovremeno, znala sam da je debljina neoprostiva. Dok god su me zaštitne čarolije sveopćeg prihvaćanja koje je majka bacila na mene mogle štititi, bila sam sigurna od ostatka svijeta, ali ipak sam znala. Biti debela nije lijepo. Biti debela nije pametno. Biti debela nije normalno. I dok to u mojoj glavi nikada nije zaživjelo za druge (ljudi koji su mi lijepi, jednostavno su mi lijepi, ljepota je čudna!), zarana sam shvatila da mnogi članovi moje obitelji, prijatelji, dečki, poznanici itekako na debljinu gledaju upravo na taj način. I prije no što sam postala uistinu debela, čula sam mnogo sitnih ružnih stvari zato što nisam bila dovoljno mršava. Dječak koji je bio moja osnovnoškolska simpatija jednom je insinuirao da trebam sjesti na njihovu stranu klackalice kako bi pobijedili protivničku ekipu (cilj je bio prevagnuti klackalicu na svoju stranu). Bilo je nešto toliko pogrešno u tome da sam te riječi zapamtila zauvijek, ali trebale su mi godine da shvatim o čemu se točno radilo. Nije me pogodilo što misli da sam debela (znala sam da nisam, a i da sam bila, to bi jednostavno bila činjenica), već to što debljinu doživljava kao nešto čemu se može narugati.Što znači “uistinu debela”? Kada moramo kupiti majicu veličine XXL? Kada imamo trbuščić i podbradak? Kada ne stanemo na sjedalo u autobusu? Kada nas zgađeno gledaju jer smo ušle u McDonald’s? Kada prekoračimo religiozno izračunat indeks tjelesne mase?

Često čujemo: “No dobro, nije da imam sto kila”, “Stokilašica!”, “Daj malo pripazi, budeš imala sto kila”. Je li nezamislivo imati više od sto kilograma? Nemoguće je da istovremeno ozbiljno govorimo o “pandemiji pretilosti” (???) i ne možemo zamisliti debelu osobu. Apsolutno mi je jasno zbog čega se Amy Schumer oglasila kada ju je časopis Glamour odlučio smjestiti u izdanje (uglavnom) posvećeno plus-size ženama. Doživljavamo li Schumer kao debelu, naravno da će sto kilograma biti nedodirljiva granica koju mogu prekoračiti samo “morbidno pretili”.

Debljina postoji. Postoji kao i mršavost, vitkost, punašnost. Naš je vokabular dovoljno širok da obujmi desetke imenica i pridjeva za svaki oblik tijela, od njih ne trebamo bježati. Neutralna uporaba riječi “debela”, za koju se zalaže i Gay, više je nego dobro došla. No prišijemo li debljinu svakom tijelu koje nije vidljivo “isklesano”, što uglavnom i činimo, definitivno to ne radimo neutralno. Debelo je tijelo tada označeno kao devijacija od poželjne norme.

Debelo je tijelo lijepo. Ne radi se samo o očima promatrača. Istrenirali su nas da odvratimo pogled od zaobljenih glava, obješenih grudi, bedara prošaranih strijama i kolutova sala oko struka (na sjeverozapadu Hrvatske to zovemo “šlaufeki” ili “čurkice”, odakle u takvim blesavim, radosnim riječima negativne konotacije?). Samoj Gay njezino je tijelo sigurno, ali uglavnom neprivlačno. Ona je “neprobojna utvrda”, tek rijetko žena koja pobuđuje odobravanje ili požudu. Istrenirali su nas da vjerujemo kako debelo tijelo može biti samo fetiš. Ali debelo je tijelo lijepo.

Problem je dijelom u tome što ne vidimo dovoljno debelih tijela. Vidimo ih na tržnici, da. I u školi i na ulici. Ali ne tamo gdje smo naučeni tražiti ljepotu. Na filmu, u časopisu, u fokusu ogromne reklamne kampanje. Dok su obla/punašna tijela, ona tijela koja Gay naziva Lane Bryant fat, sve češća u mainstream medijskom prostoru i taj je pomak nedovoljan, ali ipak opipljiv i ohrabrujuć, debela tijela, tijela koja ne stanu u H&M-ovu Plus kolekciju ili na jedno sjedalo u avionu, i dalje ostaju dramatično podzastupljena.

Radi se o reprogramiranju očiju promatrača.

To su jednostavno tijela. Kao što su stolovi stolovi, a oblaci oblaci. Neki su nam ljepši, neki nam nisu zanimljivi, ali nemamo nikakvu potrebu onima koji nas ne privlače reći da su odvratni i šutnuti ih u drvenu nogu ili zaprijetiti pesnicom prema nebu.Oni koji nam ne govore da smo ružne ili neprihvatljive, govore nam, “brižno”, “oprezno”, da smo nezdrave. Da ćemo umrijeti u ranim pedesetima od infarkta. Da nećemo izdržati dodatne kilograme trudnoće (jer sve želimo biti majke, očito). Da zacijelo već imamo dijabetes. Realnosti debljine o kojima Gay nepokolebljivo govori ipak su prozaičnije od dramatične smrti u srednjim godinama. Gay veličinu svoga tijela i svoje zdravstveno stanje dovodi u direktnu vezu s nelagodom koju upareni proizvode. Na najobičnijim liječničkim pregledima tretiraju je kao bolesnu ili rizičnu, neznanci u supermarketu uzimaju joj hranu iz kolica “za njezino dobro”, ponekad kada ne može održati korak s društvom, slaže kako su je nažuljale cipele pa mora sporije hodati. Svaki sličan događaj vezan uz njezino zdravlje ili fizičko stanje samo produbljuje osjećaj srama zbog debljine.

Debelo je tijelo konstantno diskriminirano i to na mjestima na kojima bi trebalo dobiti potrebnu skrb i razumijevanje, bez obzira radi li se o zdravstvenom problemu koji je nastao zbog debljine ili potpuno nevezanoj bolesti/tegobi. Debelo je tijelo izvor straha i svi su oko njega u stanju panike – hoće li sada eksplodirati, hoće li se sada rasprsnuti kao u montipajtonovskom skeču?

Fluktuacije u težini prirodne su i obične. Debelo je tijelo prirodno i obično. Gina Rodriguez prošlog je tjedna za Shape izjavila kako je tek nedavno shvatila da tijelo konstantno mijenja oblik, ne samo tijekom mjeseca ili godine, već i tijekom dana. Živimo u kulturi koja želi zamrznuti tijela, pogotovo ženska tijela. Kada jednom dosegnemo kilažu “primjerenu” svojoj fiksnoj visini, od nas se očekuje da je zadržimo zauvijek. Imala sam sreće živjeti u neposrednoj blizini žena koje su debljinu smatrale dijelom životnog ciklusa, pa je ispod slojeva kompleksnih osjećaja koje mi je društvo nametnulo uvijek postojala nekomplicirana pomirenost s tijelom u kojem živim. Zvuči banalno, ali kada sam to htjela, udebljala sam se, a kada sam htjela smršaviti, smršavila sam. Ne pet ili deset, već trideset ili četrdeset kilograma. Ne tvrdim da je fluktuirati pedeset kilograma svake godine pametno za organizam, niti sam to pokušala, ali uvjerena sam da vas ono čemu se veselite neće ubiti. Ponekad to znači jesti dvije večere uz novu sezonu Bob’s Burgers.Debljina može biti izvor sreće. O debelom je tijelu najlakše donositi zaključke naprečac. Nezadovoljna je (svojim životom, a sada i svojim tijelom). Tijelo je dokaz. Lindy West napisala je i rekla na nekoliko mjesta da ne namjerava smršaviti. Ne samo da prihvaća svoje debelo tijelo, već želi u njemu provesti doglednu budućnost. Upravo je u Francuskoj, planinari, jede obilne doručke i uživa u blizini osobe koju voli. Piše da je sretna. Zašto joj zbog njezinog tijela ne bismo vjerovale? Pokušajte o debelom tijelu razmišljati kao o sretnomKoja su zajednička iskustva debelih žena? Kada vam netko s druge strane ceste vikne: “Debela!” Kada stavite ruž i ljudi vas strijeljaju pogledom jer nemate pravo biti zadovoljne sobom. Kada se bojite sjesti na čudno konstruirane stolce da ne izgubite ravnotežu jer će onda svi misliti da ste lijena, debela nespretnjakovićka (a ne samo nespretnjakovićka). Kada ljudi bulje u vas ili se podsmjehuju. Kada vam žene na semaforu nude modne savjete (nikako nemojte pogriješiti i hodati gradom u tajicama). Kada vam medicinske sestre nude podršku u mršavljenju bez da ste najavili kako planirate smršaviti. Kada pretpostavljaju da ste neobrazovani ili glupi (moj je omiljeni primjer, naravno, kada netko Gay stane soliti pamet, a ona ga jednostavno uništi svojim britkim humorom i masivnim intelektom). Kada u dućanima koji nude “velike veličine” pretpostavljaju da želite nositi jednu te istu loše sašivenu košulju bez stvarnog kroja. Kada se nenamjerno ispričavate zbog svoje debljine cijelo vrijeme.

S druge strane body positivity pokreta nalazi se iskrenost Roxane Gay. Ne mislim pritom da sve divne žene koje neumorno rade na tome da debela tijela budu vidljivija i prihvaćenija nisu iskrene ili važne. Bezgranično volim njih i njihov rad. Ali postoje mnogi narativi debljine koji se u svrhu većeg dobra često zatiru. Gay je u svojim memoarima pokazala nijanse nužne kako bi se iskustvo debljine prikazalo višedimenzionalno, ne u blistavoj slavi nove generacije prekrasno samouvjerenih plus-size modela, već u svakodnevnoj borbi s mržnjom i posramljivanjem. Paloma Elsesser trenutno sudjeluje u Glossierovoj reklamnoj kampanji i o svom je skidanju za kampanju napisala: “To prove to one person that it isn’t BRAVE to be fat, but bountiful.” Roxane Gay tu je da nas podsjeti da na trenutak možemo biti trijumfalne, ali ipak još nismo tamo. Debelo je tijelo uvijek hrabro, jer mora biti. Debelo je tijelo hrabro u bujnosti.

 

 

Sve su fotografije djelo Maisie Cousins.

 

Komentari
  1. Boris
    • maša huzjak maša huzjak
    • maša huzjak maša huzjak
  2. Maj
    • maša huzjak maša huzjak
  3. Onak
    • maša huzjak maša huzjak
      • yorkipolitika
        • maša huzjak maša huzjak
          • yorkipolitika
          • onak
#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Feministički pristupi prevođenju
#YouToo
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
“Dobra godina” i veliki pljusak
Feministički pristupi prevođenju
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva