Obiteljski zakon, RANT EDITION

Prije točno godinu dana napisala sam da nećemo moći normalno razgovarati o obitelji sve dok nam U ime obitelji, Dubravka Hrabar, Bernardica Juretić i slična imena budu nametala svoje konzervativne i nazadne ideje o tome što je obitelj i kako bi obiteljski život u Hrvatskoj trebao izgledati. Nakon što je Dubravka Hrabar, inače dekanica Pravnog fakulteta u Zagrebu, srušila prijedlog zakona tadašnje ministrice Milanke Opačić, HDZ-ova ministrica, bivša časna sestra Bernadrica Juretić, postavila ju je na čelo radne skupine za izradu nacrta novog Obiteljskog zakona, nacrta koji smo prije nekoliko dana samo nakratko mogli vidjeti i koji je potom, nakon gomile izrazito negativnih reakcija, bio promptno, dekretom premijera Andreja Plenkovića, maknut iz javne rasprave. Umjesto ministrice Juretić sad imamo ministricu Nadu Murganić, ali nikakve suštinske razlike nema: paralelno s agresivnom borbom protiv ženskih reproduktivnih prava, prava na abortus i rodne jednakosti, konzervativna desnica kojoj obje žene pripadaju ni nakon godinu dana ne posustaje u namjeri da dogmatski redefinira pojam obitelji i privatni život hrvatskih građana uskladi s politikom Katoličke crkve. Namjerno kažem politikom jer Katolička crkva ovih dana ne radi ništa drugo osim što zlostavlja javnost svojim političkim nasrtajima na sekularnu državu. Namjerno kažem zlostavlja jer, znate već.

Planirala sam, naravno, pročitati nacrt novog Obiteljskog zakona u cjelini, ali prije nego sam ga stigla uopće otvoriti, maknuli su ga s interneta. Ipak, ono što je od nacrta ostalo u tragovima tuđeg čitanja sasvim je dovoljno. Ideja da obitelj čine isključivo otac i majka koji žive sa svojom djecom degutantna je do te mjere da je isprovocirala i one koji inače nikad ne prigovaraju. Čak ni na Večernjem nisam pronašla pozitivan komentar. Možda zato što su se na meti novog Obiteljskog zakona našle sve one obitelji koje nemaju pojednostavljenu katoličku strukturu, a u 21. stoljeću najviše je takvih: obitelj je kompleksna zajednica jer su svi međuljudski odnosi složeni, pa tako i oni porodični, a oni između roditelja i djece pogotovo. Parovi bez djece uvijek su bili i ostat će obitelj, svejedno govorimo li o istospolnim, vanbračnim ili strejt bračnim parovima koji ne mogu ili ne žele imati potomke. Obitelj su i roditelji s usvojenom djecom, bake i djedovi koji odgajaju svoje unuke, ali i samci koji žive sa životinjama. Iluzorno bi bilo takvu vrstu raznovrsnosti i kompliciranosti pokušati pravno regulirati jednoobraznom i nakaradnom definicijom po kojoj je obitelj „prava“ samo ukoliko zadovoljava postulate Katoličke crkve.

Crkva se, nažalost, u Hrvatskoj upliće u sve sfere javnog političkog života te nagriza sekularno društvo udruženim naporom ljudi koji nisu pripadnici svećenstva, ali svejedno ostrašćeno brane i promoviraju njezine interese nauštrb građana, i to dok obnašaju javne funkcije. Tim su vrijednim pomagačima Crkve složena stvarnost i sekularnost Hrvatske ozbiljan problem. Oni žele jednostavnu zbilju, državu koja bi bila jasno vjerski označena, banalno društvo koje bi otvoreno diskriminiralo manjine, žene, izvanbračnu zajednicu, istospolno partnerstvo i djecu bez roditelja. Obitelj kakvu ti ljudi uz svesrdnu pomoć Katoličke crkve propagiraju obitelj je poput one koju čine Andrej Plenković i njegova draga Nada kojoj se premijer obraća patronizirajućim tonom, javno je sramoteći pred kamerama, obitelj u kojoj se Bog Otac istim autoritativnim glasom obraća djeci i ženi jer su svi u usporedbi s njim mutavi. To je slika i prilika katoličke porodice: otac koji sve zna i može, majka koja poštuje njegov autoritet i djeca, isprepadana i iskompleksirana za vijeke vjekova, amen. Da bi Hrvatska takvu obitelj ustoličila kao jedinu ispravnu i pravno priznatu, u pomoć je pozvala svoje poljske kolege, inicijativu Ordo Iuris koju je Nada Murganić uključila u radnu skupinu za ratifikaciju Istanbulske konvencije. Katoličke udruge i inicijative, jasno je već svima, ratificiraju, određuju i imenuju čak i kad nisu pravni subjekti u RH. Možda zato što Katolička crkva ne poznaje nikakve granice, pa tako ni granicu između hrvatske vjere i poljske države.

Dan-dva prije nego su ekspresno objavili i povukli nacrt Obiteljskog zakona iz javne rasprave otišla sam do Arena centra da kupim majicu na kojoj piše РЕСПЕКТ. U povratku sam pješačila Laništem i vidjela muškarca kako ulazi u haustor u kojem tik do kastlića stoji uramljena slika Djevice Marije. Obuzela me užasna nelagoda jer sam takvu okupaciju javnog prostora kršćanskom ikonografijom već vidjela u Poljskoj, gdje su ljudi na prozore svojih stanova lijepili Isusa, i to tako da ga svaki prolaznik vidi s vanjske strane dok šeće ulicom. Javni prostor mora biti sekularan jer tim javnim prostorom ne hodaju i u njemu ne žive samo katolici. I ja živim u Zagrebu, a ne vjerujem u bezgrešno začeće, u Djevicu i Isusa. Ne vjerujem u Boga, a i da vjerujem, moj bi Bog bio Allah a ne Isus, što znači da, kako god okrenemo, ljudi koji kače Djevicu gdje joj nije mjesto žele da se u javnom prostoru ne osjećam ugodno i dobrodošlo. Prijedlog Obiteljskog zakona ministrice Murganić radi istu stvar. Sve ljude koji razmišljaju i žive drugačije, sve obitelji koje vlastitu intimu ne grade u katoličkom duhu taj prijedlog izguruje iz javnog prostora, pokušava ih učiniti pravno irelevantnim i nevidljivim.

Reserved, dućan u kojem sam majicu s ćiriličnim natpisom kupila, pripada poljskom LPP-u, velikoj konfekcijskoj tvrtki koja se proširila po istočnoeuropskom tržištu, nakon pada komunizma, a jedan od glavnih poduhvata LPP-a bio je i širenje na rusko tržište što objašnjava ćirilične natpise na majicama poput slogana РЕСПЕКТ i бурная молодость. U svojoj sam burnoj mladosti išla u Poznanj, na studentsku razmjenu, i tamo svjedočila postupnoj degradaciji sekularnog društva, jačanju desnice i ekonomskoj ekspanziji poljskih tvrtki. Prije deset godina otišla sam dakle u Poljsku i tamo zatekla današnju Hrvatsku: katoličku vjeru u javnom prostoru, gomile zastava, homofobiju i antisemitizam. Htjela sam, na primjer, u Poznanju koji put otići na bazen. Uputili su me u sinagogu koju su nacisti u Drugom svjetskom ratu prenamijenili u kupalište. Nakon što sam objasnila da ne želim plivati tamo i da mi nije jasno kako sinagogu nisu vratiti židovskoj zajednici, ljudi su mi rekli da je židovska zajednica doista tražila da joj se sinagoga vrati, ali da joj je grad Poznanj postavio ultimatum: prvo neka izgradi gradski bazen, pa će tek onda natrag dobiti svoju bogomolju. Poljska me tad plašila i veselila sam se povratku u Bosnu u kojoj nacistima nije bilo baš tako lijepo. I evo, deset godina kasnije sustigle su me ustaške ploče sa starim fašističkim pozdravom koji je ujedno i hrvatski, i to na mjestu nekadašnjeg jasenovačkog logora. Čini se da Poljska putuje kroz vrijeme i povlači Hrvatsku unatrag sa sobom.

Je li onda Poljska danas – Hrvatska za deset godina? Kako su me prije nekoliko tjedna informirale poljske kolege na književnom festivalu Stacja Literatura, u poljskom političkom mainstreamu više nema ljevice jer se nitko ne želi u javnosti deklarirati kao ljevičar. Politički je centar pomaknut skroz udesno. Zbog toga ne čude prijedlozi zakona po kojem bi ženu koju uhvate da je otpila i gutljaj alkohola u trudnoći odmah prinudno institucionalizirali, a njezinom nerođenom djetetu Poljska bi potom dodijelila advokata koji bi majku tužio u njegovo ime. Lako je zamisliti da ono što nam danas zvuči poput tuđe apsurdističke noćne more sutra Dubravka Hrabar proba progurati kao Obiteljski zakon. Naime, s onog su Isusa u prozorima prije deset godina Poljaci vrlo brzo prešli na kačenje eksplicitnih prizora pobačene „djece“ na crkvene ograde, što savršeno korespondira s imaginarijem raskomadane djece koju po Hrvatskoj promoviraju desničarske udruge željne krvave i morbidne ikonografije. Govorimo o logičnoj progresiji nasilja nad sekularnim društvom jer, da ne bude zabune, nisu nam se Dubravka Hrabar i Nada Murganić slučajno i iznenadno dogodile. Da bi se one dogodile, prvo je trebalo srušiti socijalistički uređeno društvo koje ne dopušta vjersko uplitanje u državna pitanja i ovakva maltretiranja građana vjerskim fanatizmom i privatnim interesima.

Ipak, ne paničarite. Hrvatska nikad neće biti Poljska jer Poljska ima LPP, a Hrvati imaju Agrokor. Hrvati kupuju u poljskim dućanima Reserved, Mohito i Sinsay, a i kad kupuju u hrvatskim, kupuju proizvode uzvezene iz Poljske. Sjećate li se onih jaja zaraženih salmonelom od kojih je u Hrvatskoj umrlo jedno dijete? Nisu li ona bila uvezena iz Poljske? No ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić nije udario veće namete na uvoz prehrambenih proizvoda iz Poljske, već na voće i povrće iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije i Crne Gore. Kad govorimo o progresiji katolibanske inicijative za desekularizaciju javnog prostora, govorimo o uništavanju javnog zdravstva, o ukidanju glasačkih prava manjinama, ali istovremeno govorimo i o disocijaciji od zajedničkog, jugoslavenskog komunističkog nasljeđa i antifašističke borbe. Govorimo o zaboravu. Pad komunizma u Poljskoj nije isto što i raspad Jugoslavije, ali desnica se iz petnih žila trudi izjednačiti SFRJ i SSSR. Politika inficirana banalnom ideologijom katoličkih udruga Poljsku i Hrvatsku gura u isti koš, ali znaka jednakosti između dvije zemlje ne može biti jer Hrvatska, na primjer, nije bila dio Varšavskog pakta i nije sudjelovala u okupaciji Čehoslovačke, niti se sad tržišno širi po zemljama Istočnog bloka odjećom koju šiju djeca u Bangladešu. Poljska i Hrvatska nisu obitelj. Hrvatska je Poljskoj – tržište, a sutra kad Rusi naplate svoj dug od Agrokora, bit će njezin Bangladeš ili Vijetnam.

Prijeđimo stoga na pravi problem oko Obiteljskog zakona Dubravke Hrabar, na razlog zbog kojeg je nacrt tog zakona denuncirao obitelji bez djece i djecu bez roditelja. Doktrina koja je opsjednuta reproduktivnim seksom i stalno propagira rađanje djece računa s tom djecom jer ih sutra može izrabljivati kao „male potrošače“ i jeftinu radnu snagu. U svojoj se knjizi Children, Consumerism, and the Common Good Mary M. Doyle Roche osvrnula na činjenicu da marketinški stručnjaci koriste dva načina da djecu učine potrošačima: reklamama koje su upućene direktno njima te reklamama koje od majke i djeteta čine superpotrošača jer ciljaju na majčinu ljubav i njezinu želju da ugodi djetetu. Što bi onda bili lidlići? Jesu li to hrvatska djeca koju majke ne mogu voljeti dovoljno zato što su siromašne? Ideja da su žene koje ne žele biti majke sebične razvija se na istoj argumentacijskoj liniji: ne želiš uskraćivati sebi da bi dala svom potomku, dakle, sebična si. Kao da je potrošačka košarica jedino mjerilo ljubavi i određuje tko je obitelj, a tko ne: ako kupuješ za dvije osobe, a ne trošiš na djecu jer djecu nemaš, ne možeš biti obitelj. S druge strane, ako si dijete preko kojeg ne mogu naplatiti majčinu ljubav, također nemaš pravo biti obitelj jer država, odnosno kapitalisti od tebe nemaju korist kakvu imaju od djeteta koje emotivno može ucijeniti roditelje svojim prohtjevima i zajedno s drugom djecom potrošiti 30 milijardi američkih dolara na igračke.

Vratimo se časkom na moj kratki izlet u Reserved. Dok sam isprobavala majicu, u kabini pored moje sin je dozivao mamu da pogleda kako mu stoje hlače (kupovala sam na muškom odjelu). Nakon što sam izašla iz svlačionice, vidjela da je taj sin kojeg mama vodi u kupovinu mojih godina. Zanimljivo je to što je udruga U ime obitelji, odnosno njezin advokat, u nacrtu Obiteljskog zakona Milanke Opačić osporavao točku po kojoj su roditelji dužni izdržavati svoju djecu samo do njihove 26. godine života, jer neka „djeca“, pobogu, mogu biti studenti medicine pa im treba malo više roditeljske ljubavi. Ista je udruga također tražila da se osobama s duševnim smetnjama posve ukine radna sposobnost i pravo da se financijski skrbe sami o sebi. Zamislimo sad na trenutak svijet u kojem roditelji doživotno skrbe o svojoj djeci i tu djecu doživotno „obrazuju“ svojim fiks idejama o vjeri, naciji i roditeljstvu zato što su ta punoljetna „djeca“ ekonomski o njima ovisna i žive pod njihovim krovom. Sanja Sarnavka odlično je primijetila gostujući u emisiji RTL Direkt koliko je problematično dopustiti roditeljima da odgajaju i obrazuju djecu isključivo po vlastitom nahođenju jer uvjerenja su jedno, a informacije nešto posve drugo. Dijete ima pravo znati, a ne samo živjeti kao dio superpotrošačkog paketa, u blaženom neznanju.

S druge strane, roditelji se u Hrvatskoj sve teže mogu osloboditi tereta roditeljstva i financijske odgovornosti za svoje potomke, ne mogu raditi manje ili ići u penziju na vrijeme jer izdržavaju svoju nezaposlenu djecu i njihove obitelji. U društvu po mjeri Katoličke crkve i njezinih pulena niti bi se roditelji ikad mogli emancipirati od djece niti bi se djeca mogla osamostaliti od roditelja jer bi svi bili prinuđeni živjeti pod istim krovom, u jednom domaćinstvu, da bi ih država uopće smatrala porodicom. Razumijemo sad zbog čega se katolibani toliko protive feminističkoj emancipaciji žene od muškaraca i majčinstva. Bez institucije Majke nemamo više superpotrošača, nemamo više izrabljivanja djece majčinskom ljubavlju i izrabljivanja žena majčinstvom. Bez Majke nemamo uspješnu i pouzdanu marketinšku strategiju. Nemamo više sveznajućeg Boga Oca, a bome ni Duha Svetog. Katolička je crkva toga itekako svjesna i to je glavni razlog zašto napada Istanbulsku konvenciju, zašto želi zabraniti pravo na pobačaj, ukinuti ideju rodne jednakosti, a pojam obitelji definirati po vlastitom nahođenju kao da svi živimo pod njezinim krovom i ne znamo drugačije.

Katoličke inicijative i udruge žele banalizirati raspravu o Obiteljskom zakonu, ali pitanje roditeljstva i obitelji puno je kompleksnije od jebanja bez kontracepcije. Spomenula sam toliko toga, a tek sam zagrebala po površini. Ne smijemo dopustiti da se rasprava o obitelji banalizira i da se o posljednjem nacrtu Obiteljskog zakona jednolično i površno razgovara, kako u medijima, tako i u intimnijem, obiteljskom okruženju. Doyle Roche spominje statistiku prema kojoj je 2009. godine, kad je autorica knjigu objavila, 246 milijuna djece bilo eksploatirano radom, a preko njih milijun seksualno izrabljivano. Čija su to djeca? Kome ide novac koji djeca zarade i potroše? Dio novca ide modnoj industriji, ne samo poljskoj, to znamo, ali što je s Katoličkom crkvom koja djecu također komodificira?

Klinci su unosan biznis. Stoga, kad turski predsjednik Erdogan poziva Bošnjake na prokreaciju, u pozadini te deklamacije nije briga za opstanak Bošnjaka i Bosne, već briga za vlastito tržište. Kad Poljaci potpomažu katoličke udruge po Hrvatskoj u borbi protiv abortusa, nije u pitanju njihova ljubav za hrvatsku obitelj, već za poljsku ekonomsku ekspanziju. Pokušaj da se Hrvatska i Poljska pobratime, kao na primjer Srbija i Rusija, ili Bosna i Turska, po vjerskoj osnovi i prikažu kao jedan te isti narod uvijek ide nauštrb zemalja bivše Jugoslavije koje nemaju vlastitu proizvodnju i prinuđene su uvoziti tuđe proizvode, a izvoziti vlastitu radnu snagu i djecu. Obitelj zapravo čine Turska, Rusija i Poljska, ako ćemo pravo. I Vatikan, naravno, jer on je uvijek na strani jačeg. Katolička je crkva u Drugom svjetskom ratu vrlo poduzetno odabrala „neutralnu“ stranu u strahu od boljševizma, a to nije bila strana hrvatskih obitelji i hrvatske dječice, već strana okupatora, pod kojim bi i Hrvatska i Poljska još uvijek bile da se pitala Crkva. Meni bazen u sinagogi ne zvuči dobro, kao što mi ne zvuči dobro ni prisilno institucionaliziranje žene koja u trudnoći popije gutljaj piva, kao što mi ne zvuči dobro ni diskriminacija nevjenčanih, istospolnih i parova bez djece, ili pak ploča s pozdravom „Za dom spremni“ u Jasenovcu. Ne zvuči mi dobro Hrvatska pod krovom Katoličke crkve, a ni Katolička crkva pod krovom Republike Hrvatske, jer to što Crkva radi s djecom nisu obiteljske vrijednosti u kojima se prepoznajem. To, zapravo, nisu vrijednosti u kojima bi se trebao prepoznati bilo tko, svejedno vjerovao u Boga ili ne.

Komentari
  1. yorkipolitika

Odgovori

#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Feministički pristupi prevođenju
#YouToo
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
“Dobra godina” i veliki pljusak
Feministički pristupi prevođenju
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva