Ja, ja i ja u Muzeju suvremene umjetnosti

Kako sam ja, 35-godišnjakinja, provela 2 sata u Muzeju suvremene umjetnosti jer dan nema 35 sati, a i Muzej suvremene umjetnosti utorkom radi od 11 do 18h

Frendica je na društvenoj mreži šerala tekst Ane Jakšić, Kako sam ja, 24-godišnjakinja, provela 24 sata u Muzeju savremene umetnosti. Po komentarima sam vidjela da ljudima nije najbolje sjeo. Mislim da je lead bio presudan: Nije bilo lako. Život je težak, ali zamislite samo kakva je onda suvremena umjetnost kad autorici nije bilo lako u muzeju ostati 24 sata, a mlada je i očito spremna da pati. Ne za umjetnost, naravno, to samo budale rade, već za tekst koji će Vice objaviti nelektoriran i popratiti ga profi fotografijama, da ljudi kojima nije lako čitati makar vide slike.

Nakon što sam tekst pročitala, shvatila sam da dijelove stalne postavke zagrebačkog MSU-a (Muzeja suvremene umjetnosti) znam napamet i da bi bilo odlično da odem tamo i provedem par sati u teškoj nelagodi koju djela suvremene umjetnosti izazivaju. Uostalom, trebamo prvo sami iskusiti patnju, pa tek onda baciti kamen, po mogućnosti neki koji nije izložen kao umjetničko djelo jer, na primjer, minijaturnu skulpturu bika Vojina Bakića kolegica Jakšić možda bi zabunom i iz neznanja smatrala najobičnijom kamenčinom.

Problem koji je iskrsnuo taj je što dan nema 35 sati, a ja imam 35 godina. Osim toga, Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu radnim je danom otvoren samo od 11 do 6 popodne, a morala sam prije toga na frizuru jer, pazite sad, i mi koji pratimo umjetnost isto volimo dobro izgledati, iako to ne bi trebalo biti pretjerano teško kad stojite kraj ružnih muzejskih izložaka koje nitko ne razumije. Nisam, naravno, na raspologanju imala ni službenog fotografa, a nemam ni selfie stick, pa sam se ujutro, prije odlaska frizerki i prije odlaska u muzej, dobro razgibala jer sam znala da ću puno istezati ruku da uhvatim svoju impresivnu glavu u istom kadru s drugim umjetničkim djelima.

Velika je prednost suvremenih djela vizualne umjetnosti ta što imaju puno zastakljenih, reflektirajućih površina i istovremeno puno je velikih skulptura i slika koje nam mogu poslužiti kao pozadina za dobar selfie. Uzmimo, na primjer, Površinu sa sedam rupa (1961) Ive Gattina. Meni kad kažeš rupa, ja odmah moram vidjeti o čemu je riječ. Još ako kažeš da je ta površina napravljena od smole, pigmenta i jute, i da rupe čas izgledaju kao poderotine, čas kao žensko spolovilo, čas kao ubodi nožem, eto mene ispred da se fotkam. Boja Gattinove Površine ide odlično uz moje oči, a te su rupe komplementarne svim rupama koje imam na sebi, ali i u sebi. Odličan selfie sam napravila i ispred Smeđeg zasićenja (1959) Ede Murtića, ali o tom potom.

Marina Abramović je samo na jednoj slici, ja sam na svih osam #winning

U zagrebačkom MSU-u nema jeftinog laminata, ali ni ovdje kolegica novinarka ne bi morala sjediti na hladnom betonu dok jede sendvič ili dok se šminka jer postoje drvene klupice, ali i tamne prostorije u kojima je lako mogla zadrijemati i odmoriti oči od nakarade (ne mislim pri tom na Slobodana Nakaradu, taj je čovjek Hrvatima nepoznat). Zapravo, najviše je upravo tih površina na koje možemo sjesti i odmoriti se od teškog gledanja umjetničkih djela. Možemo, doduše, umjetnost gledati i dok sjedimo, ali zašto bismo to radili, pa nismo budale kao ovi što su ta ružna umjetnička djela napravili. Mislila sam čitavo vrijeme, dok sam obilazila muzej: „Eh, da je Ana Jakšić sad tu!“, jer puno je lakše patiti u dvoje. Dok sam prolazila kraj instalacije Vinka Penezića i Krešimira Rogine Tko se boji vuka još u digitalnoj eri? (2008), najintenzivnije sam na nju mislila jer instalacija uključuje i nekoliko WC školjki na koje je Jakšić isto mogla sjesti da se našminka ili da skine štikle i obuče udobne patike, a mogla je napraviti i nešto drugo, puno prirodnije, da ne mora čekati pisanje svog teksta da to obavi.

Naravno, suvremena umjetnost nisu samo WC školjke. Na istom katu, odmah pored spomenute instalacije, nalazi se rad Sanje Iveković Ženska kuća (1998-2002), također napravljen u kombiniranoj tehnici. Kombinirana tehnika je, inače, kad kombiniraš više likovnih tehnika, u ovom slučaju skulpturu s novim medijima. Kustosi to obično ne pišu pored umjetničkih djela jer računaju da nešto ipak moraš sam naučiti i znati. Te informacije koje prethode gledanju i interpretaciji djela obično postoje u nečemu što nije kombinirana tehnika, a zove se knjiga. Uglavnom, mislim da bismo se Jakšić i ja odlično slagale jer smo obje lijepe i obje volimo patiti, iako iz potpuno drugih razloga: ona za plaćen tekst, a ja zato što sam mazohistkinja koja voli suvremenu vizualnu umjetnost. No, to su nebitne razlike, kao na primjer razlika između Srba i Hrvata u bosanskim očima.

Bakić i Bakić

Kad smo već kod Srba, slikala sam se, naravno, s radom Bosnian Girl (2003) Šejle Kamerić u pozadini. To napravim svaki put kad odem u MSU jer volim djela koja me podsjećaju, kao uostalom i rad Sanje Iveković, ili rad Mladena Stilinovića, na to koliko je umjetnost irelevantna za društvo, koliko je daleka ljudima koji se brinu samo kako da prežive i uhvate wi-fi na mobitelu. „Takođe, u prizemlju su neki baletani izigravali životinje u kavezu. Mislim da sam u tom trenutku bila sigurna da ne razumem umetnost. Taj osećaj se javio još mnogo, mnogo puta dok sam obišla celu zgradu“, piše Jakšić. Ana govori u ime običnog čovjeka koji dođe u muzej poslije 10 godina, nakon što je život proveo aktivno izbjegavajući umjetnost u svakodnevnom životu, samo da bi na kraju ostao bez obrazloženja uz slike, samo da bi se osjećao kao najgori tupson. Jakšić govori u ime svih obespravljenih patnika svijeta koje je nakaradna suvremena umjetnost ostavila na cjedilu. Teško je provesti 24 sata u društvu sa samim sobom i vlastitim neznanjem, i zbog toga najviše suosjećam s kolegicom novinarkom. Bol u nogama koju osjećaš kad hodaš po muzeju u štiklama sedam sati ništa je naspram boli koju osjećaš kad te stave pred neko umjetničko djelo, a ti pojma nemaš što gledaš. Nijedan umjetnik nikad neće osjetiti takvu patnju, zato je njihovo stvaralaštvo toliko ružno i isprazno.

Baš je šteta što Ana nije išla sa mnom na retrospektivu Mladena Stilinovića jer je on imao jestive radove. Jedan je klinac na retrospektivi vikao: „Gle, mama, kremšnita!“ Vjerujem da bi novinarka reagirala isto. Kad prepoznaš nešto i ono te duboko dirne, kao ta zagrebačka kremšnita tog klinca, ne možeš ostati ravnodušan. Usudila bih se čak reći da bi taj kolač mogao parirati čizburgeru iz McDonaldsa koji je Jakšić krišom pojela unutar muzeja, užasno preplašena da će osvanuti „na stranici Užasi postmoderne“ i da će dahom ili hranom „uništiti neki od eksponata“. „Eksponate“, rekla bih joj prijateljski, „ne može uništiti hrana, osim ako djela namjerno ne gađaš sendvičem ili namjerno jedeš iznad nečijeg djela samo zato da ga uflekaš majonezom ili kečapom.“ Odvela bih zatim kolegicu najvjerojatnije do Avenue Malla, tržnog centra prekoputa MSU-a, i rekla joj da zamisli Ušće, pa da jede tamo na miru, i diše glasno dok jede da se ne udavi čizburgerom i da onda, kad bude spremna, ako se to ikad desi, dođe na mjesto koje se s razlogom zove muzej jer nije restoran. Da je restoran, vjerojatno bi se zvao Kod Knifera, ili nešto slično. I dok bi ona jela u daljini, ja bih i dalje šetajući po muzeju mislila na nju i njezinu neizrecivu patnju. Jadna Ana.

Nakon što bi Ana popravila šminku jer nije mogla u tržnom centru popraviti svoje „poznavanje umetnosti“, odvela bih je da me fotka kraj još jedne srpske pozerke, da budem u sendviču između njih dvije. Govorim naravno o Marini Abramović. I tako bih ja stajala između Ane Jakšić i Marine Abramović kao komad jeftinog sira u čizburgeru i razmišljala o tome što se njima dvjema desilo da se tako, od srca i plaćeno, rugaju suvremenoj umjetnosti. Sigurna sam da bi Jakšić kupila i recenzirala macarone s ukusom Marine Abramović, jer ako ne ide na usta i ne izlazi na guzicu, nije dovoljno lijepo i jasno. Ipak, kolegica Ana Jakšić živi na drugom kraju svijeta, u Srbiji, pa sam se ispred Marine morala fotkati sama. Kako imam loš mobitel, nije najbolje ispalo, ali hajde, makar nisam morala krišom jesti za stolom koji su tamo izložili.

Na ručku u restaču “Kod Knifera” s drugarima Gotovcem, Delimar, Kamerić i Gattinom

Hodajući prekjučer po praznom muzeju, shvatila sam da se za raziku od Ane uopće ne patim. Naprotiv, uživala sam. „Kako mogu uživati u suvremenoj umjetnosti“, pitala sam samu sebe, „ako sam žena koja voli internet, fast food i seksi štikle? Zar je to moguće?“ Na trenutak sam pomislila da Muzej suvremene umjetnosti zakrivljuje prostorvrijeme onako kako je to radila jugoslavenska avangarda u skulpturi i da Anu Jakšić i mene dijele svjetovi i svjetovi, a ne najobičnija državna granica. Drugog objašnjenja nema jer ja mogu bez problema provesti dan u muzeju bez alkohola, ne stresem se na sedam sati hodanja u štiklama, nemam potrebu popravljati šminku čučeći ispred djela suvremene umjetnosti da me službeni fotograf uhvati u toj pozi. Kad sam u muzeju, ne „blejam na telefon“, ne smaram se, ne dijelim posjetitelje muzeja na lijepe i ružne, na vedre i tužne, na mlade i stare, na lijepo obučene i ljude u prnjama. Kad sam u muzeju, imam oči samo za umjetnost. I za selfije, naravno, jer se kod kuće uglavnom fotkam na istom mjestu, pa mi dosadi. Lijepo se slikati u skulpturi Vojina Bakića, kraj spolovila Toma Gotovca i Vlaste Delimar ili se obradovati crtežima Davora Vrankića. Nije patnja gledati djelo Vlade Marteka. Štoviše, patnja je to što nekih od izložaka nije bilo. Kniferov Meandar bio je na posudbi, falilo je još Bakića, a nije bilo ni Ksenije Kantoci. Kao da sam išla obići prijatelje, a nije ih bilo doma.

Jakšić, izgleda, računa s tim da su svi čitatelji i čitateljice Vicea tupsoni i da je samo neznanje autentično i cool. Što manje znam, to sam veća faca. Aha, reci to Gotovčevoj kiti kao na mikrofon. Ne postoji a priori negativan stav SVAKE dvadesetčetverogodišnje djevojke o suvremenoj umjetnosti jer neće se svaka hip dvadesetčetverogodišnja žena busati u prsa da ne kuži ništa i da je lakše popraviti šminku nego naučiti stvar-dvije o nečijem djelu. Nije svakoj djevojci neophodno Ušće da preživi Muzej suvremene umjetnosti jer nije Ušće autentičnije i životnije mjesto od muzeja. Ne znam, možda se Ana i ja ipak ne bismo dobro slagale, jer dok bi se ona u muzeju radije davila čizburgerom i jedva disala, ja bih se prvo pošteno nažderala negdje drugdje, pa onda sjela ispred Premetaljke (1971) Josipa Stošića da se zasladim. I umjetnost hrani, i to puno kvalitetnije od Ronalda McDonalda.

Što još reći o mojim apetitima? Nakon izleta u muzej otišla sam i do Avenue Malla da si kupim težak a jeftin zlatni lanac jer imam jednu crvenu Nike majicu iz sekndhenda i fejk zlato odlično ide uz nju. U glavi već imam odjevnu kombinaciju koju ću obući sljedeći put kad budem išla u MSU jer kraj nekih slika jednostavno nisam dolazila do izražaja. U izložbenom prostoru ima puno genitalija i, iskreno, nije mi baš okej što su fotogeničnije od mene. Kako da budem sretna u muzeju ako je svaka površina, svaki rad kraj kojeg stanem ljepši od moje face? Sjebat će mi suvremena umjetnost Instagram. Možda bih trebala kao Ana čučnuti negdje, podalje od umjetnosti, da bolje ispadnem na fotkama. Iako, bila bih najsretnija kad bih mogla biti osma rupa na Gattinovoj Površini sa sedam rupa, pa da me srpska premijerka Ana Brnabić dođe svečano otvoriti. E, to bi tek bio tekst vrijedan čitanja!

 

Komentari
  1. Lolyta
  2. yorkipolitika
#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Feministički pristupi prevođenju
Angelizacija puka
Povratak “Twin Peaksa”: 10.-18. epizoda
#YouToo
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Long Black Dick 24
Ljubav u doba socijalizma i ostale queer romanse Sarah Waters
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Feministički pristupi prevođenju
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Zlostavljanje s rokom trajanja
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Bebe devedesetih i Mimi Mercedez
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva