Zlostavljanje s rokom trajanja

Jučerašnji sam dan imala zadovoljstvo započeti najnovijim kolumnističkim uratkom Milane Vuković Runjić u kojemu književnica daje svoj doprinos temi koja trenutno potresa Hollywood – optužbama za seksualno zlostavljanje koje se, gotovo svakodnevno, pojavljuju na račun nekog od poznatih i manje poznatih glumaca, redatelja i producenata. Vuković Runjić, baš kao i Donna Karan, ne mari previše za motive zlostavljača i društveni, politički i poslovni kontekst koji im omogućuje da neometano provode svoje želje u djelo, u pojedinim slučajevima i desetljećima, bez straha od zakonskih i ostalih posljedica, već je mnogo više zanima zašto žrtve ne predviđaju situacije u kojima bi mogle biti zlostavljane, a zbunjuje je i činjenica što nasilje koje su doživjele ne prijavljuju istoga trenutka kada se ono dogodi. Da ne bi bilo zabune, to ne čini zato da bi „potakla žrtve na šutnju“, već kako bi izrazila „svoju mučninu nad pretjeranom podobnosti koja trenutačno isijava iz Hollywooda i pretvara ga u mučnije mjesto nego što je bio ikad dosad“. Zbilja, nema ničega goreg nego iznijeti na vidjelo činjenice koje ukazuju na slojeve truleži koji prekrivaju određeni sustav, u nadi da će ga se, ako ga je već nemoguće sravniti sa zemljom i izgraditi iznova, učiniti barem malo sigurnijim za sve one druge koji bi se mogli naći u sličnom položaju. Tko zna tko je sljedeći nesretnik koji bi mogao nagrabusiti zbog pokoje dobronamjerne pošalice ili malo bezopasnog pipkanja. Čak se ni Leonardo DiCaprio više ne usuđuje zabavljati kao u dobra stara vremena.

„Zašto tu kobnu večer žrtva ne provodi u crkvi svetog Patrika na Petoj aveniji, nego uživa u uzimanju raznih supstanci kod dokazano raspojasane zvijezde?“, pita se autorica nakon opisa Sodome i Gomore holivudskih partyja, ako je vjerovati njezinom tekstu, jedinih mjesta na svijetu na kojima seksualni predatori vrebaju svoje žrtve. Uz dodatak ponude alternativne lokacije koja, s obzirom na povijest problematike seksualnog zlostavljanja unutar Katoličke crkve, djeluje kao primjer vrhunskog trolanja, cjelokupni se tekst savršeno uklapa u dobro poznati narativ okrivljavanja žrtve i popis pitanja kojima se, privatno i javno, rešetaju (u većini slučajeva) žene koje se o nasilju koje su doživjele usude progovoriti. Što je nosila? Koliko je popila? Je li se drogirala? Koliko je seksualnih partnera imala? Zašto je sama hodala mračnom ulicom? Ako ti je pritom četrnaest godina, onda tim više ne odeš“, nadodaje nešto kasnije u tekstu, jer je jasno kako je prioritet zbog donesenih odluka pozivati na odgovornost četrnaestogodišnjake, a ne odrasle muškarce.

„Pozornica nasilja uvijek je ista: pijani tulum kod nekog slavnog na kojem domaćin u neki kasni sat predloži grupni seks“, piše Vuković Runjić iskazujući time zavidnu razinu neupućenosti, jer svatko tko je iole pratio odmotavanje slučaja Weinstein&Co. (a što bi valjda trebao biti osnovni preduvjet ako o tome već odlučujemo napisati kritički osvrt)1 zna kako se u brojnim slučajevima, uključujući onaj najnoviji u kojemu veći broj žena za zlostavljanje optužuje Louisa C.K.-a, zlostavljanje nije odvijalo na razvratnim tulumima, već na radnim mjestima žrtava, restoranima i u obiteljskim domovima zlostavljača: „‘Znala sam da je to nije u redu’, rekla je opisujući situaciju u kojoj sjedi u komičarevom uredu dok on masturbira preko puta nje usred radnog dana, dok kolege prolaze hodnikom“, svjedočanstvo je jedne od žrtava Louisa C.K.-a. „Redatelji i producenti znali su kako se ponaša prema mlađim muškarcima na setu“, izjavio je o Spaceyju anonimni zaposlenik na seriji House of Cards, a repovi za Spaceyjem povlače se i iz dana kada je bio umjetnički direktor londonskog kazališta Old Vic. Osim toga, na valu holivudskih priča uslijedile su reakcije i iz drugih profesionalnih krugova, poput industrije animiranih filmova, umjetnosti i ugostiteljstva, a ne treba zaboraviti ni slučajeve iz novinarske branše koji su se u fokusu javnosti našli prije Weinsteinovog. Nije loše podsjetiti se ni tko je trenutni američki predsjednik. Samo beskrajno naivna ili podjednako zlonamjerna osoba može iznositi tvrdnje kako je seksualno zlostavljanje rezervirano za filmsku industriju, gdje građanski moral „nikad nije funkcionirao niti će ikada“ i u kojoj zvijezde nikada nisu „živjele u skladu s moralnim poretkom stvari o kojima piše Kant“, uz bonus rezoniranje, u kojemu se opasna „moralna iskrivljenost“ uspijeva ugurati u isti odjeljak s homoseksualnošću, biseksualnošću i aseksualnošću. Nema profesije, mjesta i okruženja u kojima žene mogu sa sigurnošću utvrditi kako neće biti izložene seksualnom zlostavljanju, počevši od Europskog parlamenta, u kojemu bi valjda trebali sjediti prvoborci etike i morala.

„Kao drugo, zašto čekati sve te silne godine i desetljeća da bi prijavio manijaka?“, zbunjena je autorica. Znam da je u Hrvatskoj zastara drag i popularan pojam, ali iskreno me zanima koji je vremenski rok u kojemu je nekoga prijaviti za seksualno zlostavljanje u redu prema parametrima Milane Vuković Runjić? Tri sata? Dva dana? Šest mjeseci? A kada se ta točka u vremenu prijeđe, automatski aktivira gumb Delete koji briše zlostavljačeve grijehe, ako već ne i sjećanje žrtava na traumu koju su pretrpjele. Ja se još uvijek jasno sjećam muškarca koji mi je u sedmom razredu osnovne škole, dok sam u dva sata popodne na gradskom korzu čekala prijateljicu, prišao i prvo me pitao koliko je sati, a odmah zatim jesam li voljna pružiti mu seksualne usluge za novac, kao i drugoga koji me, dok sam na drugoj godini faksa u jedno jesenje prijepodne s prijateljicama šetala gradom, u prolazu pljesnuo po stražnjici. Navedena mi se iskustva u usporedbi s ogromnim brojem iskustava drugih čine gotovo benignima, ali su me, uz još mnogo onih koja su uslijedila, najprije podučila, a kasnije podsjećala, kako na svijetu postoje osobe koje smatraju da im je dopušteno polagati pravo na moje tijelo bez mog dopuštenja, kao i činjenici da za ženska tijela, i u javnim i u privatnim prostorima, vrijede posebna pravila i napomene. I nisam ih zaboravila, baš kao što ni Milana Vuković Runjić očito nije zaboravila seksualno napastovanje koje je sama doživjela prije trideset godina, a o kojemu piše u svome tekstu. Očito je, dakle, kako je takvu vrstu doživljaja poprilično teško zaboraviti, ali poruka koju iščitavam iz ovog teksta upravo je ona koju sama autorica niječe – da bi se za posljedice koje osjećaju nakon pretrpljenog nasilja žrtve trebale pobrinuti same, u tišini.

Izvor fotografija: Tportal

Osim toga, iako je seksualno zlostavljanje nedopustivo i ako se dogodi samo jednom, u većini spomenutih slučajeva zlostavljanje nije bila izolirana mrlja na djevičanski čistom životopisu prozvanih, već modus operandi koji se odvijao praktički do dana kada su optužbe iznijete u javnost, pa je tako, primjerice, u Spaceyjevom slučaju, otkriveno kako je i na setu serije House of Cards, koja se još uvijek snimala u trenutku kada je Anthony Rapp ispričao svoju priču, počesto napastovao zaposlenike. K tome, da (barem u SAD-u) nikada nije kasno, pokazuje i to što i Weinsteina i Spaceyja i Eda Westwicka trenutno istražuje policija.2

Zašto baš sada, pita se autorica, potpuno ignorirajući činjenicu kako su za ovu vrstu masovnog razotkrivanja seksualnih predatora javnosti kontekst i društvena klima presudni. Optužbe protiv Spaceyja, Westwicka, Jamesa Tobacka i ostalih ne bi se dogodile bez slučaja Harveyja Weinsteina, donedavno jednoga od najmoćnijih holivudskih producenata. Žrtve zlostavljanja odlučile su se progovoriti upravo sada jer im društveni kontekst to konačno omogućava, odnosno činjenica da je raskrinkavanje osobe koja se smatrala nedodirljivom dovoljno poljuljala strukture moći da se preokrene još pokoji sitniji kamen. Međutim, nije nevažno napomenuti da se Weinsteinov pad također dogodio u trenutku kada su njegov utjecaj i važnost krenuli silaznom putanjom, kada više nije vedrio i oblačio na Oscarima i kada je njegova producentska kuća zapala u ozbiljne financijske probleme. Zbog toga je opravdano sumnjati da su Weinstein i ostale sitnije ribe samo žrtvena janjad, dimna zavjesa koja prikriva one još moćnije i još uvijek nedodirljive zakulisne igrače. A čak i ako se iz sfere nevidljivih ruku koje povlače konce pomaknemo na onu javno vidljiviju, slučajevi Bretta Ratnera i Bryana Singera, čije su veze dovoljno snažne, a utjecaj i moć, za razliku od Weinsteinovih, još uvijek na vrhuncu, pokazuju o koliko faktora ovisi ne samo vjera u legitimnost optužbi, već i posljedice koje iz njih za zlostavljača proizlaze.

„Na kraju, zašto žrtvin partner predloži da se eksces prešuti ili žrtva to sama odluči?“, pita se Vuković Runjić. Teško mi je povjerovati da je autorica, uza sve danas dostupne informacije o seksualnom zlostavljanju, posljedicama po žrtve i, što je najvažnije, reakcijama društvene okoline, baš toliko naivna. Zašto se žrtve odlučuju na šutnju? U svim pričama o zlostavljanju koju su počinili Weinstein ili Spacey ili Louis C.K. ponavljaju se isti obrasci. Zlostavljači su imali moć i utjecaj. Žrtve su se bojale za svoju reputaciju i egzistenciju. Žrtve su često bile prisiljene potpisati dokumente prema kojima bi snosile zakonske posljedice ukoliko bi bilo koju vrstu optužbi iznijele u javnost. Žrtve su se bojale da im nitko neće povjerovati. Žrtve su se bojale da će na kraju one biti u optuženičkoj klupi. Ovi obrasci nisu rezervirani samo za Hollywood. Premda nemaju svi zlostavljači utjecaj i sredstva koja im omogućavaju da u tajnosti prate svoje žrtve i skupljaju o njima inkriminirajuće podatke kako bi doveli u pitanje njihov karakter i motive ukoliko sa svojom pričom odluče izaći u javnost, kakav tretman u javnosti mogu očekivati žrtve vidljivo je i u slučaju kada su zlostavljači „obični ljudi“. Kredibilitet žrtve uvijek se, bez iznimke, dovodi u pitanje. Bez obzira na to fotografirate li svoje modrice, završite u bolnici zbog po život opasnih ozljeda koje ste zadobile tijekom silovanja ili u više navrata pišete premijeru za pomoć, možete očekivati da će se protiv vas okrenuti obitelj i prijatelji, po vama pljuvati čitatelji/ce u komentarima ispod novinskih članaka, a kolumnistice Jutarnjeg lista o vama pisati aljkave, nesuvisle i licemjerne kolumne. Povrh svega, čini se kako je Vuković Runjić i sama sposobna odgovoriti na to pitanje kada, opisujući vlastito iskustvo seksualnog napastovanja od strane neimenovanog producenta, ističe da bi dotičnog prijavila da je htjela i kada bi time „istjerala neku pravdu“. Ogroman broj žrtava pravdu nikada ne dočeka, a ukoliko im to slučajno i uspije, do tog trenutka njihova će seksualna povijest, mentalno zdravlje, osobnost, motivi, privatni i profesionalni životi biti rastrančirani do te mjere da će im se cijena te istjerane pravde vjerojatno činiti neumjesno velika. Potpuno je jasno zašto bismo odlučile ne prijaviti doživljeno seksualno nasilje, osobito s obzirom na to da ni uz najbolju volju ne mogu zamisliti da bismo u sadašnjosti ili bližoj, a bome i daljoj budućnosti, u Hrvatskoj doživjele rasplet situacije nalik ovoj koja se trenutno odvija u Hollywoodu.

Osim straha od odmazde i za vlastitu egzistenciju, još se jedan motiv učestalo pojavljuje u svjedočanstvima žrtava – sram i nevjerica koji su osjećale u trenutcima zlostavljanja, te pristojnost koja je doslovno paralizirala njihove reakcije. ‘Mislim da sam najviše pristala iz pristojnosti. On je zlorabio svoju poziciju moći’, izjavila je jedna od žrtava Louisa C.K.-a. „Nikada u životu nisam doživjela tako nešto. Bila sam tako naivna. Mislim da jednostavno nisam željela povjerovati kako bi sve moglo postati još gore. Pokušavala sam to normalizirati, uvjeravala se kako je to samo nekakav test, kako samo moram pokazati da sam hrabra i da me to ne smeta“, opisala je Rachel McAdams svoje iskustvo s redateljem Jamesom Tobackom.

Zvuči potpuno apsurdno. Zvuči tako poznato. Ne samo da mogu razumjeti situaciju u kojoj nas naša vlastita pristojnost, naš dobar odgoj, doslovno sprječava povjerovati kako je moguće da se netko prema nama ponaša na taj način, osobito ako se radi o kolegi, prijatelju, mentoru ili nadređenom, mogu točno osjetiti taj potpuno suludi, glupi, porazni osjećaj koji paralizira svaku reakciju, koja nas, čak i ako ne postoji izravna fizička opasnost, onemogućuje da reagiramo bijesno, da vrištimo, da otvorimo vrata i cijelom svijetu objavimo što nam ta osoba čini ili pokušava učiniti. Nevjerojatne su razine do kojih smo spremne ići, stvari na koje pristajemo zbog toga jer smo naučene da ne radimo probleme, da ne budemo preglasne, da budemo ljubazne i pune razumijevanja, da poštujemo starije, da su dobre manire na prvom mjestu. A tu je uvijek prisutan i onaj unutarnji glas koji nas podsjeća na sve one društvene „istine“ koje smo s godinama tako uspješno internalizirale. Naposljetku, mi smo otišle u tu sobu. Mi smo popile to piće. Mi smo odlučile obući tu minicu i mi smo se smijale njegovim šalama. Pristojnost koja nas koči u početku, združena s društvenim predrasudama te reakcijama okoline („Umjesto da ga osude, posebno muškarci, smijali su se.“) s vremenom se pretvara u rezignaciju – ljudi su ionako, kako nas podsjeća Vuković Runjić, „često zli i pokvareni“, pa kakvog onda uopće smisla ima boriti se, govoriti, upirati prstom ponovno i ponovno, u nadi da će netko jednoga dana konačno reagirati. To je uzaludan trud, barem nas tako želi uvjeriti društvo zasićeno predrasudama, kojemu itekako pridonose i tekstovi koji nam poručuju da smo same krive za nasilje koje smo doživjele, jer smo ga mogle izbjeći tako lako, samo da smo bile netko drugi, na nekom drugom mjestu.

 

  1. Doduše, čini se da takvi detalji ionako pretjerano ne zamaraju autoricu – „prilično zaboravljeni“ Anthony Rapp trenutno glumi u Star Trek: Discoveryju, a osim toga, svoja su iskustva iznijele i Angelina Jolie, Gwyneth Paltrow i Lupite Nyong’o, koje zaista ne trebaju brinuti o interesu javnosti za svoj lik i djelo.
  2. Štoviše, objavljeno je kako je osnovana posebna policijska jedinica koja će se baviti isključivo slučajevima seksualnog nasilja unutar holivudske industrije.
Komentari
    • barbara pleić tomić barbara pleić tomić

Odgovori

#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Feministički pristupi prevođenju
Angelizacija puka
Povratak “Twin Peaksa”: 10.-18. epizoda
#YouToo
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Long Black Dick 24
Ljubav u doba socijalizma i ostale queer romanse Sarah Waters
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Feministički pristupi prevođenju
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Zlostavljanje s rokom trajanja
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Bebe devedesetih i Mimi Mercedez
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva