S godinama sam počela razvijati nelagodu prema komentarima o fizičkom izgledu. Ne volim slušati kritiziranja vlastitih i tuđih tijela, ali jednako loše podnosim svjedočiti komplimentima i divljenju. Ukočim se dok traju opisi i gradacije tijela i njihovih dijelova. Mislim da postajem kronično iscrpljena govorom ljepote. Istovremeno sam, oduvijek, ljepotom opsjednuta i aktivno je tražim. Problem je što mi je sve teže kategoriju ljudske ljepote pomiriti sa svom ostalom ljepotom. Problem je, možda, što više ne znam kako u njoj nevino uživati.
Ovo su neke misli o ljepoti.
Izvor: novilist.hr
Fizički napad na katoličku aktivisticu koji se dogodio za vrijeme subotnjeg prosvjeda nevladinih udruga protiv Vatikanskih ugovora u Zagrebu odmah je, sasvim opravdano, doživio oštru osudu javnosti. Komentatori/ce na brojnim su portalima zalagali su se za brzu zakonsku intervenciju, kao i brojne oblike neposredne akcije, protiv nasilnika. Ovaj ružan događaj ne može se, nažalost, proglasiti sramotnom iznimkom.
Jučer smo na H-alteru mogle pročitati vijest da je netko od hrvatskih poreznih službenika sastavio obrazloženje u kojem kaže da neimenovanoj građanki koja je donirala novac Centru za ženske studije u Zagrebu Porezna uprava neće priznati odbitak na porez u odgojno-obrazovne i kulturne svrhe jer se Centar zalaže za pravo na pobačaj. U tumačenju dotične osobe zalaganje je za ženska reproduktivna prava protuustavno i briše svako pravo na poreznu olakšicu. Da, dobro ste pročitale – Porezna uprava Republike Hrvatske kaže, iako je pobačaj legalan, da je svaki spermić svetinja.
“Seksizam je dio svakodnevnog života. Ponekad se manifestira nasilno i otvoreno, a ponekad suptilno, preko jezika, ponašanja, običaja, masovnih medija, na radnom mjestu, u spavaćoj sobi, u dječjoj knjizi, zabavnim melodijama – na svim razinama komunikacije. I tu nikakvo načelno opredjeljivanje za ravnopravnost ne pomaže. Seksizam se može suzbiti samo konkretnim svakodnevnim ponašanjem i djelovanjem na svim područjima – prije svega zbog toga što više nema nikakve stvarne povijesne osnove.” (Slavenka Drakulić, Vjesnik, 1981.)
Nebrojeno sam se puta zatekla u razgovoru o chick litu u kojem druga strana izjavljuje nešto poput “ma ne mogu ja to čitati, sve je uvijek isto”, ciljajući na zasićenost žanrovskim konvencijama, vječito ponavljanje razvojne sheme od sama-i-nesretna do uparena-i-ispunjena. Na moju primjedbu da ni krimić nema ništa kompleksniju strukturu koja se također dade sažeti u dva jednostavna koraka – zločin i njegovo rješenje – oponenti(ce) chick lita načas se smetu te zatim u obranu krimića iznose njegovu intelektualnost ili pak društvenu ozbiljnost. Kriminalistički (često implicitno kodiran kao “muški”) žanr može biti “službeno” rehabilitiran iz popularne močvare, što je u mnogo manjoj mjeri slučaj sa ženskim žanrovima.
Za vrijeme svoje prve trudnoće na jednom sam forumu čitajući o različitim iskustvima rodilja pronašla kratku raspravu o ženama čije se ponašanje tijekom poroda osuđivalo. Za osudu je bila njihova smanjena tolerancija boli, odnosno verbalizacija iste. Nekoliko se rodilja na forumu tako slagalo o groznoj neprimjerenosti psovki, neumjesnih riječi i urlanja koje su imale prilike čuti u rodilištu; žene koje nisu uspjele adekvatno zatomiti bol koju su osjećale, ili svoje izražavanje iste svesti na prikladnu i od ostalih rodilja odobrenu zvučnu razinu isticane su kao loš primjer.
