Usprkos svojoj objektivnoj dugovječnosti, čini se kako je književnost za mlade, odnosno Young Adult Fiction, tek u posljednjem desetljeću doživjela pravi zamah. Vrtoglavom uspjehu pogodovale su i filmske adaptacije najpopularnijih naslova, uz popratnu marketinšku mašineriju koja je od običnih knjiga stvorila pop-kulturne fenomene koji su, osim ciljane im tržišne skupine, neočekivano pokorili i odraslo čitateljstvo.
Možda nisam osoba koja bi trebala pisati ovaj tekst. Nisam mlada, a prema Vipovim standardima, možda nikada nisam bila mlada. Naravno, i moje su adolescentske godine bile obilježene kombinacijom nepodnošljive arogancije i strahovite nesigurnosti, no jedna od stvari koje su me tada održavale na životu bila je književnost, točnije Dostojevski. Da, upravo ruski klasici.
Zato mislim da nova reklama za Vipovu Zakon! tarifu predstavlja “mlade”, koji su pretpostavljeni korisnici te tarife, i “stare”, koji su pretpostavljeni stvarni kupci te usluge, na jednako ograničen, stereotipan i uvredljiv način.
EMILY DICKINSON CIJELIM BIĆEM ZAHTIJEVA GLEDANJE PRIJENOSA SVJETSKOG NOGOMETNOG PRVENSTVA OD NEUVIĐAVNOG MUŠKARCA
I ASKED no other thing,
No other was denied.
I offered Being for it;
The mighty merchant smiled.
Brazil? He twirled a button,
Without a glance my way:
“But, madam, is there nothing else
That we can show to-day?”
Budući da popularna književnost nema institucionalnu zaštitu kakvu ima “visoka” književnost, njezino je preživljavanje u povijesti književnosti u pravilu prepušteno slučaju. Popularni se tekstovi ne čuvaju, analiziraju i kanoniziraju na isti način kao oni koje arbitri književnog ukusa i čuvari književne tradicije smatraju estetski vrijednima. Ako se o nekom “pomodnom” romanu pisalo isključivo u dnevnim novinama i razgovaralo u salonima ili na kavama, pitanje je hoće li ga spora i većinom elitistička književna historiografija ikada ponovno “otkriti”.
Denise Jolly, izvor: denisejollyspoken.com
Postoje ljudi koje nije preporučljivo otvoreno kritizirati jer ih javnost strastveno ljubi. Jedna od takvih osoba je i Ivana Simić Bodrožić. Riječ je o spisateljici koja je hrvatsko čuđenje u svijetu: sve što u društvu vidi, Simić Bodrožić kao da vidi po prvi put i onda, naivna, o tome što vidi – jednako naivno piše. Glumac Emir Hadžihafisbegović jednom je prilikom rekao da je Bosna kao delfin i da mu nije jasno kako je netko može mrziti. Kako netko može mrziti delfina? Isto pitanje, čini se, važi i za hrvatsku spisateljicu.
Lana: Moje prvo pitanje – je li Maleficent film za djecu? Nekako mi odluka je li dječji ili ne utječe na evaluaciju filma!
Maša: Mislim da je (i) za djecu, nema ništa “neprimjereno” u filmu.
Asja: Slažem se. Nijedna od djevojčica (jer samo su curice došle na projekciju) nije plakala od straha, iako – jedna je klinka gađala veliko platno čipsom, pa slučajno pogodila Braneta i mene. Nešto joj se nije svidjelo.
Lana: Ako je za djecu, onda sam zadovoljn(ij)a jer moji najveći prigovori ipak nisu tako veliki za dječji film.
