Nindžin izbor

Izvor: store.steampowered.com

Nikad mi se nije desilo da mi računalo krepa zato što silovito pišem. S videoigrama je druga stvar. Iako igranje obično prođe bezbolno jer volim indie naslove koji ne traže previše prostora i radne memorije, s Mark of the Ninja (Klei Entertainment, 2012) ostvarenjem – situacija je bila drugačija. Ne samo da je nisam mogla prestati igrati, nego sam, nakon što je sustav pao, išla usisavati ventilaciju samo da mogu stvar odigrati do kraja. Što će biti s računalom i mojim književnim ostvarenjem pohranjenim na njemu, nije me bilo briga. Samo je Nindža bio važan.

Inače, što se PC igara tiče, nisam ovisnički karakter. Tu i tamo znam pretjerati, ali ova me igra dovela do granice. Toliko je dobra bila. U umjetničkom smislu (da, videoigre jesu umjetnost), Mark of the Ninja je ekvivalent odličnoj poeziji: ima prepoznatljiva formalna ograničenja koja je čine izazovnijom, dobar ritam i potrebnu dozu repetitivnosti – sve, dakle, što je potrebno kako bismo u njoj uživali. Ima, međutim, i nešto što može uništiti i najljepše književne tekstove: opaku dozu mizoginije.

Igra izgleda impozantno. Glavni protagonist jako podsjeća na Samurai Jacka, lika iz istoimenog crtića emitiranog prije desetak godina na Cartoon Networku. Vizualno je, dakle, vrlo uspjela. Kôd i dizajn su odlično usklađeni. Nisam primijetila nikakve bugove niti probleme što se same mehanike igre tiče. Problem je, međutim, što sam ja ipak tridesetogodišnja feministkinja i nikad se ne zadržavam samo na formalnoj razini. Zanima me i priča. A problematična je priča jedina stvar koja igru Mark of the Ninja i mene dijeli od oltara.

Prije nego krenem s kritikom, moram kratko objasniti kontekst. Riječ je o stealth igri koja traži spretnost kakvu samo nindže imaju. Krećemo se po neprijateljskom terenu koristeći mrak i predmete iza kojih se možemo sakriti ukoliko su suparnici u blizini. Moramo paziti na svaki korak jer je, osim mraka, naš najbolji prijatelj – grobna tišina. Ako smo prinuđeni stvarati buku, to radimo samo kako bismo stražarima odvratili pažnju i nastavili dalje. Ubojstava, naravno, ima i jako su lijepa. Ne volim FPS, ali protiv nasilja u videoigrama nemam ništa: djeluje terapeutski, pogotovo kad traži planiranje i hladnu glavu. Uglavnom, nakon što neprijatelja ubijemo, moramo skloniti njegovo tijelo jer svaka sitnica ostatku stražarske trupe privlači pažnju i može nas koštati života.

Nisam slučajno u prethodnom pasusu koristila prvo lice množine. Mi je, zapravo, jedina opcija za igrača, iako kontrolira samo jedan lik: bezimenog nindžu koji je primio otrovan dar – tetovažu od koje će, kako odmah saznajemo, do kraja naše avanture potpuno poludjeti. S tim darom nindža, međutim, prima i nešto drugo: svoju suputnicu Oru – ženu koja mu tijekom misije pomaže svojim savjetima. Istovremeno, to mi implicira i zajedništvo klana kojem nindža pripada i čiji je opstanak u njegovim rukama. Klanu i njegovim tradicionalnim vrijednostima suprotstavljeni su negativci opremljeni najsuvremenijim oružjem. Upravo to mi zajednice daje naslutiti tragediju koja se krije u mi koje sam prvo spomenula: onom glavnog lika i njegove pomoćnice.

Izvor: store.steampowered.com

Da se razumijemo, ovo nije negativna recenzija. Mark of the Ninja je najbolja stvar koju sam u 2013. na PC-u odigrala. Doista sam uživala. Što otkriva ozbiljan problem –  već sam, naime, stekla naviku da pristajem na pripovjedna rješenja koja nisu najsretniji izbor, samo kako bih nesmetano mogla uživati u procesu igranja. To u prijevodu znači: često igrama kao i pornjavi – progledam kroz prste. Da nije tako, vjerojatno bih, iznervirana količinom općih mjesta u mainstream kulturi, sjedila negdje u kutu i gledala u prazan zid. Industrija zabave računa s tim da takva izolacija nije moguća i da smo svi kad-tad prinuđeni konzumirati sadržaje koji nam nisu najbolje prilagođeni ili čak sadržaje koji su u potpunoj suprotnosti s našim uvjerenjima.

Vratimo se sad našem junaku, tetoviranom nindži, koji se šunja po različitim predjelima u potrazi za vlastitom propašću. Igra sugerira da je jedni spas od ludila koje mu prijeti – ceremonijalno samoubojstvo. Na kraju smo, međutim, suočeni s paranojom koju igra podržava: sam je klan izdajničko leglo koje se navodno domoglo tehnologije koju bi trebalo prezirati. Iznenada, učitelj postaje neprijatelj. On je naša posljednja meta. Barem tako tvrdi Ora, naša suputnica. Kad učitelja napokon pronađemo, on tvrdi da Ora nije stvarna. Posljednji je, dakle, igračev izbor sljedeći: ubiti Oru koja je čitavo vrijeme uz nas ili učitelja koji tvrdi da ona ne postoji. Od te posljednje odluke ovisi sudbina glavnog lika.

Ora je, kako se na kraju ispostavi, Jelena – žena koje nema; ona je halucinacija, prikaz muškarčevog ludila induciranog otrovnom tetovažom. Učitelj, s druge strane, otjelovljuje razum. Izbor bi, dakle, trebao biti jednostavan: ako ubijemo učitelja – paranoja je pobijedila, ako ubijemo sebe – sačuvat ćemo čast. Razum će, ukratko, pobijediti samo ako na kraju ubijemo ženu, odnosno, jedini ženski lik u čitavoj igri.

Prosječnom igraču, pretpostavljam, nije bilo teško ubiti Oru. Mene je, naprotiv, od same pomisli da bih to trebala napraviti – obuzeo feministički angst. Riješila sam, naravno, da ću usmrtiti učitelja, iako sam znala da je to u kontekstu igre loša odluka, ali prije nego se posljedica te odluke mogla odraziti na sudbinu nindže, krepao mi je laptop. Pitala sam se kasnije nije li možda Windows pao zato što Microsoft, koji je igru objavio, nije bio zadovoljan mojom željom da poštedim Oru. Ispada da ni računala ne vole kad se prvenstvo pred starim, razboritim učiteljem daje ženi koja „nije stvarna“.

Odmah je, naravno, jasno da je krajnji izbor samo naizgled igračev. Priča je već unaprijed zaokružena: naša odluka da učitelj bude krivac ne mijenja zapravo njezin kraj. Ne možemo radikalno promijeniti Orinu sudbinu, odnosno – ne možemo je odvojiti od nindže i njegovog ludila, iako je ona čitavo vrijeme stvaran lik. Mislim da je taj prijelaz na kraju, Orin oštar ton kojim optužuje učitelja, u potpunom nesrazmjeru sa slikom koju smo o njoj prethodno stekli, što će mnogima vjerojatno promaći jer su navikli da ženskim likovima, ženama općenito, po pravilu nedostaje konzistentnosti i stabilnosti. Zbog toga me nije začudilo što su ludilo muškog lika kreatori igre simbolično prikazali ženom.

Mark of the Ninja, zanimljivo, sugerira također da je tetovaža izvor nadljudskih moći, ali te su poželjne osobine internalizirane: one u potpunosti pripadaju glavnom liku. Nuspojava, ono loše, otrovno – to, s druge strane, nije u skladu s njegovim dobrim karakterom i mora biti prikazano Orom. Ne treba zaboraviti ni implikaciju da žena ne postoji izvan muškog uma. Književnost je puna istih takvih insinuacija da žene nisu stvarne i ne mogu biti subjekti, ali evo – sve ove godine indoktrinacije književnim klasicima i igranja igara namijenjenih dečkima nisu opovrgnule moju egzistenciju. Ali možda to nisam ja, možda je to moja Schauma.

Komentari
  1. Sylvanas
Tjeskoba ženskog autorstva
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Logan, Wolverine i ljepota muža
Srce nije kamen: pokušaj obračuna sa “Zabranjenom ljubavi”
Mufov Girls tribute!
Muf chata o Girls (S06 E10 FINALE)!
Mit o nasilju
“Vodi ih žena. Što žena zna?”
Tjeskoba ženskog autorstva
Mit o nasilju
Hrvatska kujica
Logan, Wolverine i ljepota muža
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Fatalna Amanda Knox
Proizvodnja Lolite
Pivo s neonacistom
Hrvatska kujica
Vrlo kratka analiza spota “Želim živjeti!” pomoću dijagrama
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Amanda Palmer, između bunta i privilegija
Koordinacija (političkog) pokreta: Beyoncéin “Formation” kao naputak za revoluciju
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva