Drage čitateljice i čitatelji, danas, nakon nepune četiri godine, zatvaramo Muf.
Donijele smo ovu odluku poslije nekoliko mjeseci rasprava o budućnosti Mufa i o našim mogućnostima da radimo na sajtu onako predano kako želimo i kako zaslužuje, i kako vi zaslužujete. Naposljetku smo zaključile da to više ne možemo.
Tradicionalni pregled popularne kulture koju smo voljele ove (grozne) godine!
Deseti je Popsikon ujedno i posljednji ove godine. X označava mjesto, nepoznanicu i poljubac. Prigodno, zar ne?
New York u cvijeću
Dugujem vam jako zakašnjele impresije nakon prvog i milijuntog slušanja MASSEDUCTION, petog studijskog albuma boginje iščašenih zvukova St. Vincent. Mnogi su primijetili da se radi o njezinom možda najintimnijem uratku, i sama je Annie u nekoliko navrata izjavila da je namjerno ušla u eksplicitno osobnije vode, ali jasno je da intimno i emocionalno u interpretaciji St. Vincent nikako ne znači manje uzbudljivo ili manje čudno. Njezini su humor i autoironija oštri kao i uvijek, bespoštedno upereni protiv svijeta (najočitiji je primjer drugi po redu singl Los Ageless) te vlastitih nedostataka (posebno dirljivi stihovi na Happy Birthday, Johnny: „When I said, ‘let me think’, and you yelled through your teeth / Accused me of actin’ like all royalty“).
Pišući o preskriptivnim savjetnicima za hrvatske roditelje u 21. stoljeću, Marijana Hameršak upozorava na i dalje prisutnu rodnu obilježenost njihove ciljane publike: „[O]ni također donose iscrpne podatke o fizičkom, intelektualnom i emotivnom životu djece te precizne upute o poželjnim obrascima roditeljskog, uglavnom majčinskog, ponašanja.“1 Priručnici su naizgled daleko napredovali u pogledu problematike ravnopravne podjele roditeljskih uloga i skrbi za dijete. U uvodima se često ističe kako su namijenjeni ne samo majkama i očevima, već bilo kojoj drugoj odrasloj osobi koja skrbi o djetetu, čime se barem deklarativno nastoji uvažiti postojanje raznovrsnih obiteljskih struktura i skrbničkih odnosa.
Od nostalgičnih i sjajnih uvodnih retro kadrova, serija Transparent zaokuplja pozornost, a iza nje stoje scenaristi i redatelji Jill Soloway, razotkrivajući detalje vlastite židovske kulture i queernessa. Premda su glavni protagonisti bijeli queer Židovi više klase s karakterističnim first-world problems, serija ujedno reprezentira i istražuje rod i seksualnost na radikalan način, kakav dosad nismo imali prilike vidjeti u mainstream medijima.
Spretno baratajući pojmovima rodne teorije, uz obaveznu dozu humorističnosti, Soloway na intervjuima vidimo odjevene u muška odijela, raznobojne košulje i šarene tenisice. Posljednjih se godinu ili dvije definiraju kao rodno nebinarna osoba te mole da ih se oslovljava rodno neutralnom zamjenicom, tj. trećim licem množine (engl. they/them).
U veljači 2004. godine bila sam na drugoj godini faksa i nisam imala kolokvije ili ispite taj mjesec. Prije nego sam otišla roditeljima u Slavoniju u knjižnici sam na faksu posudila nekoliko knjiga jer sam pred sobom imala cijeli mjesec čitanja bez brige oko jezičnih vježbi, semantike, prijevodnih i ostalih sličnih predmeta. Samo romani, mahom krimići, i ja. Jedan od tih romana bio je Alias Grace Margaret Atwood i to je bio prvi njezin roman koji sam pročitala. Prije toga nisam puno znala o njoj, osim činjenice da je proslavljena književnica, da je taj roman bio nominiran za nagradu Man Booker koju je 2000. i osvojila za The Blind Assassin (moj najdraži Atwoodin roman), da je feministkinja, borkinja za zaštitu okoliša te da piše i znanstvenu fantastiku.
