Smrt Marka Darcyja ili o sretnom kraju

moonlighting2

Izvor: fanpop.com

Teško je rekonstruirati kako smo usvojili obrasce popularnih žanrova. Rekla bih da je moja privrženost romantičnoj fikciji posljedica dugotrajnog procesa, više nesvjesnog nego svjesnog. Taj proces svoje korijene sigurno ima u bajkama koje završavaju junakinjinom udajom za princa, popularnim pjesmama koje su mi se sviđale kao djevojčici, a koje danas imam priliku čuti isključivo u svatovima, sapunicama poput Dinastije, Dallasa i Povratka u Eden koje sam pomno pratila u ranoj osnovnoj školi i primjerima sretnih brakova koji su me okruživali u stvarnom životu. Međutim, serija koju najviše krivim za to što još uvijek nasjedam na svaki zaplet postepenog i odgođenog zaljubljivanja zvala se Moonlighting (Slučajni partneri) i u njoj su Cybill Shepherd i Bruce Willis glumili Maddie i Davida (nisam morala provjeriti na Wikipediji), privatne detektive između kojih se razvija privlačnost. Budući da su, za razliku od sapunica, epizode bile samostalne, svaka posvećena zasebnom slučaju, serijalizacija se najviše oslanjala na razvoj njihova odnosa. Pitanje “Kad će već jednom biti zajedno?” bilo je sasvim dovoljno da željno iščekujem sljedeću epizodu. Slično se zatim dogodilo i sa Zakonom u Los Angelesu kada sam navijala za Gracie i Kuzaka, te mi je čak Twin Peaks, serija koja je sve promijenila i konačno me pretvorila u zahtjevniju televizijsku gledateljicu, poslužio za fantaziranje o vezi Coopera i Audrey Horne, do te mjere da sam u sjećanju na seriju potpuno potisnula Annie, Cooperov pravi love interest. Slična se priča ponovila još mnogo puta: s Maggie i Fleischmanom, Mulderom i Scully, kasnije s Lukeom i Lorelei.

U popularnim pričama s ljubavnim zapletom, bilo da se radi o ljubavnim romanima, chick litu, romantičnim komedijama, televizijskim serijama, pa čak i sapunicama / telenovelama, trenutak u kojem dvoje likova, najčešće (ali ne nužno) junakinja i junak, ostvare svoju vezu ujedno znači kraj pripovijedanja. Pripovjedni tijek vodio je tom trenutku i sada je značenjski iscrpljen. Serije povremeno mogu nastaviti s novim linijama radnje i nakon te točke, no često promjena smjera i tona negativno utječe na recepciju serije (čini li mi se to ili je New Girl negledljiva otkad su Jess i Nick zajedno?). Doista, jako se malo mainstream popularnokulturnih proizvoda želi baviti onim što se događa “nakon sretnog kraja”. Malobrojnost primjera sretnih ljubavnih veza kojima se televizija bavi dokazuje koliko su žanrovski obrasci čvrsti te koliko popularno pripovijedanje polaže na pripovjedni model ravnoteža-neravnoteža-ravnoteža. Padaju mi na pamet Monica i Chandler, Charlotte i Harry, Keith i David, sve likovi čije su veze prikazane kao ozbiljne, s usponima i padovima, ali koje nisu bile – usudila bih se reći – središnji romantični interes pripadajućih serija: koliko smo se samo načekali da Ross i Rachel, Carrie i Big, pa čak i Nate i Brenda ostvare stabilan odnos.

Međutim, kako uvjerljivo tvrde stručnjakinje za ljubavnu fikciju, upravo je to “slatko iščekivanje” ključno za žanr. Janice Radway u Reading the Romance na temelju razgovora s čitateljicama ljubića ustanovljuje kako su njegova tri najvažnija sastojka sretan kraj, polagan ali dosljedan razvoj ljubavi između junaka i junakinje te par detalja o junaku i junakinji nakon što su se spojili. Ien Ang u tekstu “Feminist Desire and Female Pleasure” tumači nužnost sretnog kraja: ako čitateljica zna da će junak i junakinja u konačnici završiti zajedno, može se jače koncentrirati na način na koji će se to dogoditi. Čitateljice su tako orijentirane na scenarij romanse, a ne toliko na njezin rezultat. Fokus na proces zavođenja, njegov razvoj i trajanje, ključan je za razumijevanje privlačnosti sve romantične fikcije. Ona, prema Ang, omogućuje stvaranje sigurnog prostora u kojem je moguće imaginarno ovjekovječivanje utopijskog stanja stvari. Ljubići najčešće završavaju tik prije vjenčanja upravo zato da bi se održao osjećaj romanse pa stoga posežući za romantičnom fikcijom možemo na trenutak ponovno doživjeti ili osvježiti početni osjećaj zaljubljenosti, leptiriće u želucu, “zsa zsa zsu” ili kako već želite, koje u stvarnom životu nitko priseban, bar se nadam, ne želi konstantno osjećati.

xfiles

Sretan kraj, doduše, ne nailazi uvijek na odobravanje. Nisu bile rijetke optužbe na račun Seksa i grada i Dnevnika Bridget Jones koje su s pravom postavljale pitanje ovisi li uistinu ženin identitet isključivo o pronalasku pravog muškarca. Premda romantična fikcija zbog svojeg fokusa na ljubavni odnos između likova doista ignorira druge aspekte ženskog života, kao i mogućnost drugačijeg raspleta za ženu, i meni je dobro poznata ta žudnja za pronalaskom sreće putem monogamne ljubavne veze koja se nalazi u samom srcu žanra. No, upravo ova dva primjera pokazuju kako sretan kraj uopće ne mora biti garancija kraja.

Pripovjedna logika popularne kulture u tom je smislu suprotstavljena čvrstom i zatvorenom sustavu motivacije kakav poznajemo iz “visoke” kulture, osobito književnosti i filma, gdje kraj teksta određuje funkcionalnost svih prethodnih motiva te ih čini nužnima i neizostavnima. Nasuprot tome, feljtonski romani/romani u nastavcima, sapunice sa svojim potencijalno beskonačnim trajanjem, serije rađene bez jasnog plana o broju sezona, oživljavanje starih serija, nastavci filmova, filmski nastavci serija itd. poništavaju konačnost kraja i zatvorenost sustava motivacije. To s jedne strane može djelovati subverzivno jer se poništava ranije pripovijedanje ili barem njegova zaokruženost i cjelovitost, no u ovom slučaju logika pop-kulturnog pripovijedanja nije toliko posljedica narativne koliko tržišne ekonomije.

Čitatelji(ca)ma i gledatelji(ca)ma jedna od najdražih stvari u popularnoj kulturi zacijelo je mogućnost nastavka koja je u skladu s njihovom žudnjom da se priča ne završi. Nastavci sami po sebi ne moraju biti problem, već je problem način na koji su izvedeni. Sigurno nisam jedina koja je oba filmska nastavka Seksa i grada dočekivala sa strepnjom i gledala više reda radi. Filmovi nasilno nakalemljuju već poznate i (u kontekstu serije) potrošene i nepotrebne zaplete na zaokruženi narativ: u prvom filmu Carrie i Big prekidaju prije velike svadbe, Steve prevari Mirandu, Samantha je nezadovoljna monogamnom vezom, Charlotte je trudna, dok se u drugom Carrie i Big ponovno razdvajaju i skoro prekidaju, a Samantha pokušava odgoditi starenje. U nekima od ovih zapleta motivacija je tako slaba da se gledateljica mora pitati je li život sretnog para baš toliko nezanimljiv za prikazivanje da su kreatori radije posegnuli za ovako slabim rješenjima? Možda i je: sjećam se da sam početkom srednje škole pokleknula pred bakinim stalnim nagovaranjima da pročitam barem jedan roman njezine omiljene spisateljice Pearl Buck čija su sabrana djela uvezana u crveni baršun imala posebno mjesto na polici za knjige. Odabrala sam najtanju knjigu od svih. Zvala se Duga ljubav i opisivala je zaljubljivanje, vezu i sretan brak dvoje običnih ljudi. Bila je to jedna od najdosadnijih knjiga koje sam ikada pročitala! No, u isto vrijeme, jedna rečenica u knjizi – o nevidljivim nitima koje ih spajaju dok s djecom sjede oko stola – ostala mi je urezana u sjećanje. Za razliku od drame i nelagode koja je obilježavala moje prve tinejdžerske veze, ovo je bila slika budućeg života kakav sam priželjkivala (s djecom ili bez nje).

 

Za popularno pripovijedanje nužna je neravnoteža, nestabilnost, sukob – to je sasvim jasno – no mora li se uvijek ostvariti u obliku još jednog prekida, još jedne odgode zajedničkog života? Novi zapleti kao posljedica potrebe za nastavkom kakve smo imali prilike vidjeti u Seksu i gradu više svjedoče o nemaštovitosti autora koji pretjerano robuju jednom te istom žanrovskom modelu nego o ograničenim mogućnostima samog žanra. Kada se radi o takvom tipu serijalizacije, gledateljica više ne može biti sigurna u to da je ovaj sretan kraj uistinu i zadnji. Uvijek postoji mogućnost snimanja još jednog nastavka, dakle, uvijek postoji mogućnost još jednog prekida koji ovoga puta može biti finalan (filmovi kao što je The Break-Up ipak postoje). Novi nastavak izaziva užitak produljenja iluzije, ali donosi i osjećaj tjeskobe: što ako ovog puta stvari ne završe sretno?

bridget

Najnoviji i vrlo okrutan primjer takvog nastavka novi je roman o Bridget Jones autorice Helen Fielding, Mad About The Boy. Fielding je smrt Marka Darcyja u recentnim intervjuima objasnila upravo željom da nova knjiga “ne bude slaba kopija prve dvije”. Također je ustvrdila da Mark “ne bi mogao preživjeti još jedan sretan kraj”. Darcyjeva smrt i Bridgetin status 51-godišnje udovice zanimljivi su načini poigravanja sa žanrovskim obrascima, međutim, njih dvoje također nikad nisu bili prikazani u sretnom, uravnoteženom braku. Kao ljubiteljica lika Bridget Jones moram reći da me njezin glas, smušenost i smisao za humor uspio ponovno osvojiti (osobito njezini pokušaji komunikacije na Twitteru), no iako je Darcyjeva smrt otklonila mogućnost da njih dvoje ponovno prolaze kroz isti poznati scenarij kao Carrie i Big, Bridget taj isti scenarij sada prolazi s drugim muškarcem. Obrazac je isti, samo je muškarac drugi. Ima li ikakve garancije da je ovaj sretan kraj pravi – odnosno zadnji – sretan kraj? Hoće li logika popularne kulture ikada dopustiti Bridget njezino “happily ever after”?

Svakako treba razumjeti pravila ljubavnog žanra, užitak u istosti i ponavljanju, žudnju za fikcionalnim oživljavanjem leptirića u trbuhu, no ne vjerujem da nije moguće na zabavan i zanimljiv način prikazati život sretnog para. Da bi se to postiglo, treba se odmaknuti od mlakog ponavljanja okoštalih žanrovskih obrazaca i životarenja na staroj slavi u komercijalne svrhe. Davanje prednosti ekonomskoj logici umjesto logici pripovijedanja dugoročno nikome, ni proizvođačima ni potrošači(ca)ma, neće donijeti sretan kraj.

 

Komentari
  1. Polkabike
      • Polkabike
  2. Orwell's farm
Feministički pristupi prevođenju
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Napokon superžena
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
“Dobra godina” i veliki pljusak
Chat of Thrones (S07 E07)
Chat of Thrones (S07 E06)
Feministički pristupi prevođenju
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva