Prijedlog za prijevod: “Green Girl” Kate Zambreno

Being a girl is like always being a tourist, always conscious of yourself, always seeing yourself as if from the outside.

Vrlo jednostavno: roman Green Girl Kate Zambreno jedna je od najboljih knjiga koje sam pročitala prošle godine. Objavljen je krajem 2011. i kada sam u Bustu pročitala kratku i pohvalnu recenziju u kojoj je knjiga opisana kao “struja svijesti” mlade djevojke napisana u tradiciji Gospođe Dalloway Virginije Woolf i Staklenog zvona Sylvije Plath, odmah sam je stavila na wish list, no pročitala sam je tek godinu dana kasnije zajedno s Zambreninom posljednjom knjigom Heroines.

Izvor: openlettersmonthly.com

Izvor: openlettersmonthly.com

Kate Zambreno je književnica, književna i feministička teoretičarka, autorica dvaju romana, O Fallen Angel (2010) i Green Girl, povremeno prisutna na internetu kao @daughteroffury na Twitteru te kao autorica književnog bloga Frances Farmer Is My Sister. Njezina knjiga Heroines (2012), jednim dijelom proizašla iz postova na blogu, kombinacija je teorije i ispovijesti s fokusom na problem ženskoga književnog autorstva. U njoj se Zambreno opsesivno bavi biografijama “modernističkih supruga”, poput Zelde Fitzgerald i Vivien(ne) Eliot, za koje smatra da su mogle postati spisateljice, ali ih je u tome onemogućila njihova primarna uloga likova u tekstovima mnogo slavnijih i cjenjenijih muževa, te poslijeratnih spisateljica, poput Sylvije Plath, Jean Rhys i Mary McCarthy, koje jesu pisale, ali su za to platile veliku osobnu, društvenu i književnopovijesnu cijenu. Zambreno njihove priče čita paralelno s vlastitom biografijom u kojoj ona sama istodobno igra ulogu supruge koja se zbog muževa posla seli po cijeloj Americi (i svijetu), ali i frustrirane umjetnice koja od muža zahtijeva konstantnu emocionalnu i financijsku potporu.

Heroines i Green Girl ima smisla čitati zajedno jer mnoge teme teorijski obrađene u prvoj imaju svoj književni odraz u drugoj (i obrnuto), posebno kada je riječ o konstruiranju Ruth, glavne junakinje romana, kao “mlade djevojke”, suvremene verzije flapperice koja je prema Zeldi Fitzgerald bila “umjetnica u svom posebnom području, umjetnosti bivanja – bivanja mladom, divnom, bivanja objektom…” Ruth je također velikim dijelom inspirirana likom Sashe iz (također neprevedenog!) romana Good Morning, Midnight Jean Rhys o kojem Zambreno često govori kao o svom najdražem romanu. Komentirajući svoje prvo čitanje romana, naglasila je kako nikada prije nije čitala nešto slično. Nije ni čudo: knjige poput Staklenog zvona, Good Morning, Midnight ili pak Green Girl postoje, no obrazovni sustav i književne institucije prednost daju Strancu, Mučnini i sličnim kanonskim tekstovima. Otkriće da žene, mlade djevojke štoviše, mogu biti egzistencijalističke junakinje i meni je osobno jedno od najvažnijih otkrića posljednjih godina.

Glavna junakinja romana Green Girl, Ruth, živi u djevojačkom pansionu u Londonu i radi kao prodavačica u velikoj robnoj kući (koju od milja naziva Horrids). Podrijetlom je iz SAD-a, odakle je manje-više pobjegla zbog nesretne veze s neimenovanim muškarcem. Majka za kojom žudi je umrla, a otac joj samo povremeno šalje manje količine novca. Sasha u Good Morning, Midnight nešto je starija od Ruth, iza sebe ima neuspjeli brak, mrtvo dijete, niz propalih afera i besmislenih poslova, no i ona je radila kao prodavačica u butiku u stranom velegradu, živjela u djevojačkim pansionima i jeftinim hotelima te imala novca samo za dnevnu kavu i pecivo. Ruth je još uvijek “zelena djevojka” (ili “žutokljunka”), nazvana prema sintagmi posuđenoj iz Polonijeva obraćanja Ofeliji u Hamletu kada je upozorava da je naivna što vjeruje u iskrenost Hamletovih ljubavih obećanja: “Affection? Pooh! You speak like a green girl,/ Unsifted in such a perilous circumstance.” (Prijevod Milana Bogdanovića koji mi je bio pri ruci značajan je zbog svoje nepreciznosti: “Ph! Ljubav!/ Baš govoriš ko ludo djevojče/ Neiskusno u tako velikim/Opasnostima.”) Ruth nije luda, ali ni glupa, ona je “obična” mlada djevojka, pri čemu je mladost njezina osnovna psihološka značajka. Pripovjedačica romana, predstavljena kao samosvjesna kreatorica teksta i glavne junakinje, Ruth opisuje kao još “nepotpuno formiranu” – kao književni lik i kao osobu. Pripovjedačica se prema svojoj kreaciji u isto vrijeme odnosi majčinski (jer je njezino “djelo”) ili pak sestrinski (jer u njoj ponekad prepoznaje svoju mlađu verziju), ali i sadistički jer je namjerno i s užitkom stavlja u rubne i nelagodne situacije u želji da vidi hoće li puknuti, hoće li se rasplakati, hoće li pokazati što se nalazi (ako išta) ispod njezine savršene vanjske maske. Pripovjedačica taj postupak uspoređuje s djevojčicama koje se igraju sa svojim Barbikama: “I would perform the cruelest acts on my lovelies.”

greengirl-cover

Ruth na mnogo načina podsjeća na kanonske (muške) egzistencijalističke junake, u prvom redu zbog svoje ravnodušnosti prema svemu oko sebe i u sebi, no njezina varijanta egzistencijalne tjeskobe zaogrnuta je u prepoznatljivo ruho kulturno kodirane ženskosti. Posebno je vješta u skrivanju svih emocija, izvježbala je “the magic trick of going dead inside”, trudi se kroz život ići gotovo nesvjesno, za vrijeme seksa s muškarcima prema kojima ništa ne osjeća razvila je sposobnost “to vacate the premises”. Kao mlada djevojka navikla je igrati ulogu objekta, predmeta koji se promatra izvana pa je njezina unutrašnjost misteriozna i samoj pripovjedačici/ kreatorici. Da bi se zaštitila od pogleda, no istodobno i da bi ih prizvala, Ruth je vrlo spretna u nanošenju šminke – svog drugog lica, svog oklopa. Njezina prijateljica Agnes (njezina blizanka, zrcalni odraz) nosi odjeću kao kostime te se njih dvije modeliraju prema glumicama iz starih filmova, osobito francuskog novog vala. Uzori su im Anna Karina i Jean Seberg, Catherine Deneuve u Odvratnosti, Deneuve i Françoise Dorléac u Gospođicama iz Rocheforta, Mia Farrow u Rosemarynoj bebi, Audrey Hepburn u Doručku kod Tiffanyja… Ruth mnogo vremena provodi u londonskoj podzemnoj, na putu na posao i natrag, gurajući se kroz gomilu u Oxford Streetu, puštajući da je mašina velegradske svakodnevice očara i slomi. Pauze na poslu provodi u WC-u za zaposlenike robne kuće, izmučena probavnim poteškoćama izazvanima tjeskobom i neredovitom prehranom: “All she had consumed all day was smoke, heavy feelings, and chocolate ice-cream.”

Muškarci koje upoznaje ne mogu je “spasiti”. Ollyju se sviđa, ali ipak spava s Agnes; Rhys joj drži predavanja o duhovnosti i kršćanskim sveticama, voli je, ali ne želi seks s njom; filmaš joj priča o sebi, svojim projektima i filmskoj povijesti, no s njim je samo zato da se osveti Rhysu; stariji Teddy je umjetnik kojem treba kao građa za roman o mladoj djevojci, on je vodi na večere i kupuje joj haljine, želi je obrazovati – kultivirati! – vodi je da gleda Hamleta u Covent Gardenu, Baconove slike u Tate Britainu, daje joj da čita Fitzgeralda, Nabokova, Joycea.

Ruth za sve to pokazuje blago nerazumijevanje i nezainteresiranost (iako joj se sviđa lik Molly Bloom) jer njezino su “sveto pismo” novovalni filmovi i modni časopisi, a mjesta na koja hodočasti su kina i robna kuća Liberty, vjerojatno najljepša u Londonu. No najbolji primjer egzistencijalne tjeskobe dan iz perspektive kulturno konstruirane ženskosti Ruthino je isprobavanje savršene (i preskupe) male crne haljine u Libertyju. Već nas je Woolf u Vlastitoj sobi uvjerila da “svijet rukavica i cipela i tkanina” u trgovini “nije ništa manje prikladan za pero od nekog snježnog vrhunca ili planinskog ždrijela u Andama”. Haljina joj se obraća obećavajući mogućnost “drugačijeg života” i savršenog, jedinstvenog, potpunog ja. Ruth se zavarava da joj je upravo ta haljina potrebna kako bi bila “potpuna”, da će je u isto vrijeme spasiti od nje same i učiniti je još više, još potpunije onim što jest nego što je to bila prije. Tako i Sasha u Good Morning, Midnight žudi za svojom savršenom haljinom te je uvjerena da bi sve bilo drugačije samo kada bi je mogla posjedovati. Da ju je nosila, ne bi ispala glupa, ne bi pogriješila. No obje ipak dobro znaju da se radi o nemogućnosti, da nakon posjedovanja automatski slijedi razočaranje jer čak ni savršena haljina ne može ništa protiv razjapljenog ništavila u njima i oko njih.

Ruth je u svemu pasivna jer čak i kada kupuje bilježnice u koje bi nešto pisala, možda o sebi, možda i književnost, zapravo ne piše. Niti može pisati, kako objašnjava pripovjedačica, jer još uvijek “postaje”, još uvijek nije potpuno formirana. Ona je zasad “gruba verzija”, prema njezinu starijem udvaraču, književniku Teddyju, koji je pokušava pretvoriti u vlastitu umjetničku kreaciju. U tom trenutku njezina brižna stvoriteljica upozorava, riječima koje će svoj odjek pronaći u Heroines, da Ruth mora prestati biti tuđa muza ako i sama želi pisati: “To be a writer she would have to take herself back as a character”. On piše roman, a Ruth jest roman. Ona je lik, a mora postati autorica. No, da bi Ruth postala autoricom, nužno je da se oslobodi Teddyja koji se nalazi na istoj pripovjednoj razini kao i ona, ali i svoje kreatorice na metarazini. Pripovjedačica će u tu svrhu morati prerezati pupčanu vrpcu pomoću koje i sama kontrolira, nadzire, testira i muči svoju junakinju. Na kraju se Ruthina sloboda nazire, kroz ples i vrisak, ali i stabiliziranje pripovijedanja u prvom licu koje je dotad u tekstu bilo samo sporadično. Ruth je i dalje lik, no njezin nam glas sada dolazi bez posredovanja stvoriteljice.

Komentari
  1. Polkabike
Tjeskoba ženskog autorstva
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Logan, Wolverine i ljepota muža
Srce nije kamen: pokušaj obračuna sa “Zabranjenom ljubavi”
Mufov Girls tribute!
Muf chata o Girls (S06 E10 FINALE)!
Mit o nasilju
“Vodi ih žena. Što žena zna?”
Tjeskoba ženskog autorstva
Mit o nasilju
Hrvatska kujica
Logan, Wolverine i ljepota muža
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Fatalna Amanda Knox
Proizvodnja Lolite
Pivo s neonacistom
Hrvatska kujica
Vrlo kratka analiza spota “Želim živjeti!” pomoću dijagrama
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Amanda Palmer, između bunta i privilegija
Koordinacija (političkog) pokreta: Beyoncéin “Formation” kao naputak za revoluciju
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva