Come As You Were: nostalgija za 90-ima

kurt020

Izvor za sve fotografije: muf.com.hr

Neki je dan Mallory Ortberg na Toastu objavila članak pod naslovom “Blanche DuBois is the same age as Jess from New Girl” u kojem uspoređuje Blanche, junakinju drame Tramvaj zvan čežnja Tennesseeja Williamsa iz 1947., s naslovnim likom suvremenog sitcoma. Obje su, naime, tridesetogodišnje učiteljice, no dok je vrckava Jess na početku životnog puta, Blanche je opisana kao “potpuna ruševina” kojoj se bolje kloniti dnevnog svjetla i prejakih žarulja. Iako Mallory tekst završava opaskom o usporedbi Blanche i Jess kao podsjetniku na to da se prošlost razlikuje od sadašnjosti, teško je ne osjetiti ironiju: danas se žene u tridesetima još uvijek smatra mladima, no to ne znači da mediji ne obiluju iskreno začuđenim naslovima poput “Seksi i u 32.!”

Tridesete možda doista jesu nove dvadesete i ljudi danas mogu produžiti “mladost” – neki zato što im ekonomska situacija ne dopušta da započnu život “odraslih”, a neki jer kapitalizmu odgovara da nas što duže drži u poziciji neopterećenih potrošača – no popularna kultura također sve brže samu sebe reciklira, pa se lako može dogoditi da smo kao još uvijek “mladi” potrošači suočeni s proizvodima recikliranima ili prepakiranima iz razdoblja naše “prave”, biološke mladosti. Tako je prošle jeseni modna industrija odlučila oživjeti grunge pa su modni časopisi bili puni njegovih suvremenih reinterpretacija, kombinirajući ga s pankerskim i rokerskim elementima ili pak s floralnim printovima, a H&M je ubrzo svojim majicama s logotipovima bendova dodao i onu s Nirvanom. Prije toga se, prolazeći pored majica s Rolling Stonesima, Ramonesima, Pink Floydom i Madonnom, nisam previše obazirala na to tržišno brisanje svih razlika između desetljeća, vrsta glazbe, tipova bendova i njihova estetskog, društvenog i političkog značenja, no susret s tom već pomalo izobličenom crnom majicom s neprecizno rekreiranim žutim smiješkom u meni je izazvao mučninu. Bend koji je značio moj prvi ozbiljan susret s alternativnom glazbom i kulturom samim početkom 90-ih, koji mi je bio, kao nijedan bend prije ni poslije, toliko važan da i danas mogu reći kako me potpuno promijenio i čiji su mi albumi toliko neizbrisivo utetovirani u živčani sustav da ih već godinama zapravo izbjegavam slušati, sada se pojavljuje preda mnom ovako ispražnjen od svakog značenja i pretvoren u reklamu za kapitalističku popularnu kulturu. U meni se pobunila ona tinejdžerka na koju sam gotovo zaboravila, ista ona koja je Nirvanine fanove dijelila na autentične, koji su bend slušali prije Kurtova samoubojstva, i fejk, koji su se priključili tek kada su ga mediji odlučili proglasiti legendom. Međutim, uz bijes me ispunio i još jedan osjećaj, osjećaj koji mi je posljednjih nekoliko godina postao dobro poznat i koji me navodi da gledam stare fotografije, listam dnevnike iz osnovne i srednje škole, budem dirnuta kad na VH1-u naletim na Haddawayevu “What Is Love” koju sam nekad prezirala iz dna duše i suzdržavam suze kad HTV reprizira Jeevesa i Woostera – nostalgija.

Sve ovo, naravno, nije ništa jedinstveno. Većina nas se u nekoj fazi svojih života, a to osobito vrijedi za 30-e, nađe u tom paradoksalnom položaju: jedva smo započeli živjeti vlastite živote, a već smo nostalgični. Mom je životu ovih dana potreban emocionalni ekvivalent one Vichyjeve kreme koja zaustavlja bore istodobno se boreći protiv prištića. Još uvijek velikim dijelom vodim “mladenački” lifestyle, a popularna kultura mi, uz gomilu novih informacija koje svakodnevno pokušavam usvojiti, uz to nudi i remasterirana izdanja iz vremena moje adolescencije. Za popularnu kulturu uvijek je bilo tipično recikliranje ranijih razdoblja pa su tako, otkad se mogu sjetiti, rane 90-e zapravo bile pod značajnim utjecajem 70-ih, a 2000-e su oživjele 80-e koje su još uvijek velikim dijelom u modi. Sada su se u nekoj čudovišnoj kombinaciji zajedno vratile 70-e i 90-e. Danas su, zbog postojanja interneta, takve uočljive granice i jasne smjene nestale jer sve u velikoj mjeri postoji simultano na društvenim mrežama i sajtovima poput Buzzfeeda koji žive od katalogiziranja popularne kulture. Istodobno smo nostalgični za djetinjstvom u socijalističkim 80-ima i adolescencijom u tranzicijskim 90-ima, dijelimo stare reklame za Hardy i Ledolinu, te podsjećamo prijatelje na Sennu M i Kasandru. No, u meni je Nirvanina majica u H&M-u izazvala osjećaj zazora jer sam se prvi put susrela s tim da mi se u komercijaliziranom obliku prodaje nešto što sam kulturno konzumirala u vrijeme dok je bilo suvremeno. Sraz između “prave”, biološke mladosti i potrošačke “mladosti” kojoj je ova prva sada ponuđena kao jeftin i dostupan proizvod kojim se brzinski stvara i utažuje osjećaj nostalgije u temelju je čitave jedne tržišne strategije. Ako su nekad roditelji svojoj djeci kupovali prepakirane stvari iz svoga djetinjstva i mladosti, sada možemo sami sebi svakih deset ili dvadeset godina obnoviti sjećanje na tinejdžerske godine, pažljivo (re)kreirajući javnu personu pomoću novih, recikliranih ili vintage pop-kulturnih artefakata.

Stara je kulturalnostudijska priča ona o modnoj industriji i masovnoj kulturi koja prisvaja elemente supkulture ili alternativne kulture kako bi se ciklički obnavljala. Kada Miley Cyrus nosi marte ili kada ih se u high street trgovinama prodaje u lažnoj, gumenoj varijanti, a modne blogerice nose karirane košulje, izgleda da se radi o “neautentičnoj” upotrebi pop-kulturnih artefakata koji u svom izvornom značenju imaju bitan politički naboj. No, popularna kultura, kako je uvijek uvjerljivo upozoravao nedavno preminuli Stuart Hall, nikada nije obilježena čistoćom, već je uvijek posrijedi “arena pristajanja i otpora”.1 Tako ni Nirvana nije bila niti je mogla biti u potpunosti izvoran, autentičan fenomen: na njihovu su glazbu utjecali razni stariji komercijalni i alternativni bendovi, većinu im je albuma objavio diskografski div, njihova se glazba redovito puštala na MTV-ju, davali su intervjue za komercijalne medije itd. Cobainu je to predstavljalo velik problem i nije nimalo lako izlazio na kraj sa zahtjevima slave, međutim, kako upozorava Angela McRobbie, “romantizam autentičnosti”2 koji je bio itekako prisutan i u mom tinejdžerskom svjetonazoru zapravo je lažna i idealizirana predodžba. Ako nema potpunog otpora, kao što nema ni potpune manipulacije, postoji samo skala na kojoj su raspoređeni različiti oblici dominantne i alternativne kulture. Stoga, bez obzira na iskrivljenu sliku koju nostalgija može proizvesti, popularna kultura 90-ih nije ništa autentičnija od današnje niti postoji nešto poput “pravih 90-ih” koje bi netko mogao patentirati. Jednako tako, više ne mislim da je moja ljubav prema Nirvani autentičnija od ljubavi onih koji su ih kasnije počeli slušati ili onih koji ih prvi put slušaju danas. Ne mislim ni da je majica koju sam u drugom srednje kupila od preprodavača u onom prolazu u Ilici vrednija od ove iz H&M-a koja će možda odigrati ključnu ulogu u životu neke cure sa skromnim džeparcem.

radiohead.png

Nostalgija za 90-ima snažno je prisutna na internetu, u prvom redu na američkim sajtovima gdje se, osim kroz oživljavanje popularne kulture tog razdoblja, manifestira i kao žaljenje za boljim političkim i ekonomskim vremenima. Uvid u američku nostalgiju za 90-ima pružaju brojni blogovi i tumblri posebno specijalizirani za gomilanje predodžbi iz tog doba uz sentimentalan ili ironičan komentar, beskonačne liste stvari koje će prepoznati samo oni odrasli u 90-ima, kao i česti članci na portalima koji prizivaju ili propituju to razdoblje. Uglavnom prevladava popularno mišljenje da su 1990-e za Amerikance bile najbolje desetljeće: nakon Reagana i Busha starijeg, a prije Busha mlađeg i 11. rujna 2001. koji je promijenio čitavu naciju, s Billom Clintonom na vlasti, bilo je to vrijeme političkog i ekonomskog prosperiteta. Sada, u doba recesije i ratova kojima se ne vidi kraj, kolektivno se poseže za sjećanjem na posljednje dobro razdoblje. S tim u vezi, ljudi koji su u to vrijeme bili tinejdžeri ili u 20-ima i koji su se formirali upravo u tom društvenom i kulturnom kontekstu sada su u 30-ima i 40-ima te preuzimaju ili su već preuzeli vodeće pozicije u medijima i društvu. Očita je i važnost našeg života na internetu i društvenim mrežama gdje se s prijateljima i poznanicima povezujemo upravo dijeljenjem nostalgičnih materijala. Iako se možda više ne poznajemo ili se nikad nismo ni poznavali, prisjećanje na popularnu kulturu koju smo nekad dijelili, makar i ironično, uvelike pomaže smanjenju potencijalne nelagode na Fejsu.

Početak 90-ih iz kulturne se pak perspektive često opisuje kao vrijeme u kojem je alternativna glazba nakratko postala mainstream, u velikoj mjeri zahvaljujući Nirvaninu hitu Smells Like Teen Spirit. Stoga se u brojnim iskazima to doba idealizira, naglašava se postojanje koherentne scene, obilježene autentičnošću i iskrenošću, koja je – dakako – u suprotnosti s današnjicom, dok su neki drugi pripovjedači skeptičniji, pa poput Stephena Malkmusa upozoravaju da se epoha koja danas ljudima izgleda romantično u ono vrijeme zapravo činila ciničnim razdobljem: “There were all these worries about selling out and the Man and corporate rock and irony and sincerity.” Dakako, oštriji pogled u to razdoblje, koji se usuđuje pogledati iza Twin Peaksa, Reality Bites i Heathers, iza Nirvane, R.E.M.-a i Pavementa – iza onoga što danas predstavlja alternativni kanon ranih 90-ih – pokazat će da je današnja popularna predodžba o 90-ima uvelike dezinficirana. Zanimljivo je vidjeti kako su i za dio današnjih tinejdžera 90-e mitsko mjesto popularne imaginacije, idealizirano doba u kojem je mainstream kultura bila kvalitetna, klinci nisu imali mobitele i kompjutere pa su se više družili vani, muzika je bila važnija od popularnosti i seksa, a ljudi su jednostavno bili sretniji sami sa sobom. Ako pak ne idealiziraju ovakvu fikcionalnu sliku razdoblja, onda su – poput Tavi Gevinson i drugih cura s Rookieja – opčinjeni njegovom popularnom kulturom, te bolno nostalgični za vremenom u kojem nikad nisu živjeli i koje zapravo nikad nije postojalo, osim u adolescentskoj fantaziji o dobu u kojem se još uvijek moglo isključiti, pobjeći, nestati. I ja sam, dakako, mitologizirala neka minula vremena koja su me, prije svega, estetski privlačila: 1920-e i 1930-e zbog mode i frizura, zbog osjećaja histerične slobode prije nove katastrofe, a 1960-e zbog zamišljene čistoće i prostranosti koja je izbijala iz modernističke arhitekture i apstraktnog slikarstva, te jarkih printova na haljinama A-kroja.

imissme.png

Nezadovoljni sadašnjim stanjem, skloni smo pojednostavljivati prošlost, kako onu u kojoj smo živjeli, tako i onu u kojoj nismo. No, ako u SAD-u san o 90-ima još uvijek živi u Portlandu, u hrvatskom je kontekstu san o 90-ima prije noćna mora u koju se nipošto ne želim vratiti. Može li ovdje uopće postojati nostalgija za 90-ima kada su one i dalje na mnogo načina oko nas i mnogi još uvijek mentalno i emocionalno žive u njima? Dok ni pojedinačno ni kolektivno nismo ni blizu prorađivanja ratne traume, u političkom se smislu 90-e pokušavaju oživjeti svojevrsnom “katoličkom obnovom” i najnovijom konsolidacijom desnih stranaka. Osim stalnim strahom i tjeskobom, moje su 90-e bile obilježene i osjećajem kulturne frustracije zbog nedostupnosti gomile stvari koje su me zanimale. Dok mnogi danas, i stariji i mlađi, romantiziraju našu tadašnju kulturnu ograničenost i izoliranost, govoreći o većoj vrijednosti pojedinih albuma jer ih je bilo teže nabaviti ili o našoj dubljoj posvećenosti omiljenim bendovima zbog manje količine glazbe koja nam je bila pri ruci, uglavnom glorificirajući svoj pristup popularnoj kulturi za razliku od suvremenog, lako je moguće da bih sa 16 godina mijenjala svoju minijaturnu kolekciju CD-a i presnimljenih kazeta za dostupnost, izbor i znanje koje današnja popularna kultura, prvenstveno putem internetskih resursa, nudi svojim konzumenti(ca)ma.

I mene, doduše, preplavi nostalgija kada se sjetim kako sam kasno navečer u potpunom mraku sa slušalicama na ušima iščekivala Alter Indie Chart na Radiju 101 i pokušavala na kazetu snimiti pjesme koje su mi se sviđale. Međutim, onda se sjetim kako većinu tih snimki na kraju prekida glas Zorana Velesa koji je znao, opsjednut idejom da je Radioheadova pjesma My Iron Lung kopija Nirvanine Heart-Shaped Box, PREKO Radioheadove stvari pjevati Nirvanine stihove. To mi je danas jednako romantično kao bakine priče o ispiranju rublja u mrzloj Muri! Tehnologija sama po sebi ne bi trebala biti ni dobra ni loša i njezin napredak ne može poništiti ono što je i jučer i danas u ovom kontekstu najvažnije: onaj osjećaj kada prvi put čujemo pjesmu koja nam se sviđa, našu ljubav prema glazbi. To je, vjerujem, isto i kod onih koji su presnimavali albume s kazete na kazetu i kod onih koji nikada nisu kupili CD. Jedna od pozitivnijih stvari vezanih uz konzumaciju popularne kulture njezina je nepredvidljivost. Značenje upisano u proizvod ne uvjetuje nužno značenje koje će iz njega izvući potrošači/ce. Tako stare kazete s pjesmama snimljenim s radija imaju veze s playlistama koje danas slažem na iPodu, kao što tekice u kojima sam se s prijateljicama iz srednje škole neumorno dopisivala pronalaze svoj odraz u beskonačnim konverzacijama u WhatsAppu. Jedno nije autentičnije od drugog.

Usprkos povremenim trenucima slabosti, ne želim se vratiti u 90-e, ne nedostaju mi stvari iz onog vremena, a osobito me ne zanima njihova suvremena prepakirana verzija. Ono što mi nedostaje neka je specifična kombinacija vremena, prostora i ljudi, no najviše od svega uživam u samom osjećaju nostalgije. “The comfort in being sad”, kako je to rekao moj tadašnji idol, ili kako je napisala Tavi, jedna od niza cura puno mlađih od mene kojima se danas divim: “This is when the act of remembering an event becomes more enjoyable than the event itself, conjuring feelings that are warm and fuzzy, but also painful in the best way.” S obzirom da nostalgija, prema definiciji Svetlane Boym, funkcionira kao “čežnja za domom koji više ne postoji ili nikada nije postojao” i uključuje svijest o tome da je sve to prošlo ili da nikada nije (baš tako) ni bilo, prepuštanje tom osjećaju u velikoj je mjeri samosvrhovito, poput užitka u umjetničkom djelu. Ako je išta ostalo od mog napuštenog tinejdžerskog identiteta, možda je to upravo ovo: romantiziranje osjećaja kombinirane boli i užitka, ali nikako same prošlosti.

  1. Stuart Hall, “Bilješke uz dekonstruiranje ‘popularnog’ “, u Politika teorije. Zbornik rasprava iz kulturalnih studija, ur. Dean Duda, Disput, Zagreb, 2006.
  2. Angela McRobbie, “Zašuti i pleši: kultura mladih i mijene modusa ženskosti”, u Politika teorije. Zbornik rasprava iz kulturalnih studija, ur. Dean Duda, Disput, Zagreb, 2006.
Komentari
  1. XL
  2. B.
  3. Lana
Logan, Wolverine i ljepota muža
zlj2
Srce nije kamen: pokušaj obračuna sa “Zabranjenom ljubavi”
Laž apolitične kulture
Konferencijska večera-kabare
Arhitektura i feminizmi: mali pojmovnik
mumija
“Vodi ih žena. Što žena zna?”
bc cover
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Logan, Wolverine i ljepota muža
sfcover
Znanstvenice u hollywoodskim SF blockbusterima
Logan, Wolverine i ljepota muža
slikovnice-cover
Blagdanski šoping vodič kroz svijet subverzivnih slikovnica
Arrival: sadašnjost buduće prošlosti
how-to-get-away
Cijena moći u “How to Get Away with Murder”
BAD MOMS
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
hm
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
ROOM_01082609-e1452462797956
Klaustrofobija roditeljske ljubavi
Greyhound Racing in Macau at the Macau (Yat Yuen) Canidrome Co. Ltd. 28MAY11 (For Post Magazine 05/06/2011)
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
makeup-cover
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
deny
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
saponia
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
bc cover
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
friendship-cover2
Neka počne zlatno doba
amandaknox_01
Fatalna Amanda Knox
d03cae5441d542a88a34eb0ebf225905
Proizvodnja Lolite
ja-sam-mia
Vrlo kratka analiza spota “Želim živjeti!” pomoću dijagrama
saponia
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Neil Wax, Blame
Antigona na Bleiburgu
lego
S LEGOm gradite rodne podjele!
solange-cover1
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Greyhound Racing in Macau at the Macau (Yat Yuen) Canidrome Co. Ltd. 28MAY11 (For Post Magazine 05/06/2011)
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
amanda-cover
Amanda Palmer, između bunta i privilegija
Beyonce-Formation-compressed
Koordinacija (političkog) pokreta: Beyoncéin “Formation” kao naputak za revoluciju
Transrodne žene su žene
feelreal
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
toni3
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Černobil. Fotografije: Lea Horvat
Ljeto u Černobilu
friendship-cover2
Neka počne zlatno doba
tumblr_mg6lkmn0iz1r7qnjjo1_1280
Savršena žrtva