Politika karnevala

Hieronymus Bosch

Dok sam jučer čitala brojne uzrujane statuse i zgrožene članke o potencijalnom paljenju mesopusta u obliku “gay djeteta iz epruvete” u Selcu, mnogo me više od mogućnosti da se to događa u ovoj zemlji iznenadilo naknadno objašnjenje u kojem su organizatori iz lokalne Udruge mladih pokušali ustvrditi da je njihova poruka u potpunosti pogrešno shvaćena. Selce je, izvijestili su javnost, na referendumu o braku glasalo PROTIV te su organizatori ovim putem htjeli ismijati sam referendum koji smatraju “najgorom stvari u 2013”. I doista, na rijetkim se fotografijama vidi i natpis “Glasamo protiv” nalijepljen na desnu stranu stolca. Nema, dakle, razloga da im ne vjerujemo, međutim, to ne znači da ih ne treba osuditi jer je način na koji su osmislili svoju navodnu kritiku desnice i hrvatske političke scene ne samo politički nekorektan prema LGBTIQ zajednici već i neprimjeren karnevalskom duhu.

Naime, jedan od članova Udruge mladih, Adrijan Šoštarić, na pitanje hoće li se ispričati odgovorio je: “Ne, to je pust. Zafrkancija. Nemamo se kome ispričavati” i bio bi u pravu kada se ovdje ne bi radilo o neprikladnom izvrtanju karnevalskih običaja: planirano spaljivanje gay oca i njegova gay djeteta koji bi trebali predstavljati besmislenost referenduma (ako sam ispravno shvatila) i samo je besmisleno jer se u tom činu na kraju simbolički kažnjava slabija, nemoćna, razvlaštena strana umjesto one druge – jake i moćne. Smisao karnevala potpuno je suprotna. Kako je to uvjerljivo pokazao Mihail Bahtin u svojim brojnim studijama o tom problemu, karneval ukida hijerarhijski poredak, oblike straha i socijalnu nejednakost jer u to doba na privremen ali legalan i dogovoren način na vlast dolaze potlačeni i niži slojevi kojima je sada dopušteno kritizirati, ismijavati i izobličavati sve ono čemu se tijekom ostatka godine pokoravaju. Krajnji čin tog praznika ritualna je detronizacija, u mnogim slučajevima spaljivanje karnevalskog kralja, simbolički odgovornog za sva zla i nedaće u prošloj godini. Gay muškarac i dijete u Selcu te novinar koji kritički piše o vlasti u Omišu u ovom kontekstu pripadaju “narodu” a ne “vlasti” te paliti njihove lutke zapravo znači poništiti sam karneval. Prošlih godina organizatori maškara diljem zemlje nisu prezali pred spaljivanjem lutki Sanadera, Kosorice ili Josipovića, pa nije jasno zašto se ove godine u Selcu nisu htjeli iskaliti, primjerice, na predstavnicima udruge koja je referendum organizirala ili na crkvenim dužnosnicima koji su ga zdušno podupirali?

Smisao karnevala trebao bi biti pročišćenje i olakšanje koje donosi simboličko svrgavanje moćnika s vlasti, a ismijavanje manjina koje su po definiciji lišene političke moći svrstava ove počinitelje na stranu moćnih i pretvara ih u one koje su navodno htjeli osuditi – u nasilnike, odnosno bullyje. Ono što je u ovoj priči u isto vrijeme sasvim tipično i posebno zabrinjavajuće potpuna je politička neosviještenost organizatora koji tvrde da su sve učinili u najboljoj namjeri. Neosviještenost vlastitih predrasuda ili njihovih preostataka redovito se pojavljuje kod privilegiranih (ili u nekim aspektima privilegiranih) ljudi koji su često duboko uvjereni da su lišeni svih predrasuda: muškaraca, bijelaca i bjelkinja, heteroseksualaca/ki, pripadnika i pripadnica srednje i više klase itd. Zbog svoje povlaštene pozicije često nesvjesni vlastitih slijepih pjega, skloni su zanemariti vrlo jednostavno pravilo ismijavanja i parodiranja: nikada nije dobra ideja rugati se politički nemoćnijima od sebe.

Parodija, usko povezana s karnevalom, uvijek je bila usmjerena prema fenomenima koji se u određenom društvu najviše vrednuju i posebno cijene, koji se čine nedodirljivima i svetima. Bahtin piše o parodiji u antici i srednjem vijeku kao potpuno legitimnoj praksi koja se provodila u jasno definiranim uvjetima: kao naličje nacionalne epopeje, kao četvrta satirična drama nakon tragične trilogije, kao dopušten praznični smijeh tijekom kojeg su sjemeništarci ismijavali Bibliju, liturgiju, crkvene pjesme i latinsku gramatiku, dakle, sve ono što im je tijekom godine bilo predmetom divljenja i izučavanja. Premda Bahtin tvrdi da je zbog slobode i demokratičnosti “narodnih” jezika za razliku od grčkog i latinskog parodija danas beznačajna, o parodiji se u naše vrijeme itekako govori. Pitanje je samo tko ismijava koga i radi li se u nekom konkretnom slučaju o parodiji ili je zapravo posrijedi bullying.

Kada se Rob Delaney, Patrick Stewart i Michael Moreno na Twitteru rugaju britanskom premijeru Davidu Cameronu koji je tvitao fotku na kojoj zabrinutog lica telefonski razgovara s Barackom Obamom o ukrajinskoj krizi, to je dobar primjer parodije. No kada Lily Allen u spotu za pjesmu Hard Out There ismijava objektifikaciju žena u popularnoj glazbi, osobito hip-hopu i R&B-u, tako što crne plesačice koristi na isti način kao i muški izvođači, riječ je o problematičnom slučaju. Parodija ovdje možda funkcionira iz rodne perspektive, ali pada na neosviještenom prikazu rasne problematike. U tom je smislu vrlo rječit odgovor koji je Lily Allen uputila svojim kritičarima i kritičarkama: “The video is meant to be a lighthearted satirical video that deals with objectification of women within modern pop culture. It has nothing to do with race, at all.” Kao što je “gay dijete iz epruvete” zapravo kritika stavova hrvatske desnice.

Kada privilegirani – svjesno ili nesvjesno – ismijavaju politički nemoćne ili se njima koriste za svoje uske, jednodimenzionalne ciljeve, nije riječ o parodiji već o kulturnom i političkom nasilju. Možemo pomisliti da se ovdje previše inzistira na političkoj korektnosti koja je smiješna, naporna ili izmišljotina “ludih Amerikanaca”, no baš takav stav svjedoči o našoj privilegiranoj poziciji. Kada smo zbog nekog našeg privilegija nesvjesni tuđe zakinutosti, vrlo često uopće ne možemo uvidjeti u čemu je problem. Tako je s Lily Allen, s mesopustom u Selcu i nebrojenim drugim primjerima. Parodija je prava jedino ako dolazi odozdo, ako je obilježava grohotni smijeh obespravljenih.  

U susretu sa slučajevima prave parodije zna se, doduše, olako baratati terminima kao što su “obrnuti seksizam”, “obrnuti rasizam” i “obrnuta homofobija”, međutim, nikakve stvarne “obrnutosti” u tim slučajevima nema zato što nema recipročnog odnosa moći. “Obrnuti seksizam” ne može biti jednak seksizmu jer je seksizam povezan s društvenom i političkom moći koja u patrijarhalnom društvu pripada muškarcima, a ne ženama. Pozivanje na obrnuti seksizam, rasizam i homofobiju samo je obrambeni mehanizam politički povlaštene strane koja i dalje nije u stanju priznati svoju privilegiranost. Stoga, kada se nađemo u situaciji u kojoj nas se proziva zbog naše povlaštenosti, umjesto da grčevito tvrdimo da nismo seksisti, rasisti, homofobi ili da se žalimo kako smo pogrešno shvaćeni, jedino što možemo napraviti je zašutjeti, slušati i učiti.